"Najjači adut karlovačke scene je bilo to što su stariji savjetovali mlađe", rekao je prisjećajući se početaka s Nužnim izlazom
Nekadašnjeg gitaristu benda Psihomodo pop, a danas Prljavog kazališta s Davorinom Bogovićem Sašu Novaka Radulovića pronalazimo u zagrebačkom Sopotu i sjedamo s njime na terasu kvartovskog kafića ne bismo li s pospikali o njegovom životnom i glazbenom putu.
Kako Vam je živjeti u Novom Zagrebu?
– Svugdje se može kretati i za sve ima mjesta.
Ne baš i za parkiranje.
– To je svugdje problem, u središtu grada naročito, a posebno u prvoj zoni. Tu mi je super – zadovoljan sam.
Rođeni ste Zagrepčanin.
– Jesam, ali sam živio u Karlovcu.
Kako to da ste rođeni u Zagrebu?
– Mama je studirala, a tata je počeo raditi nešto u Zagrebu, pa su se našli tu, a onda ih je život otjerao drugdje. Tako sam završio u Karlovcu u kojemu sam živio do svoje tridesete godine života.
Čime su se bavili Vaši roditelji?
– Mama je radila u tvornici cipela, a tata je bio profesionalni fotograf – to su dva različita svijeta. Bila je to tinejdžerska ljubav.
Gdje je Vaš otac radio kao fotograf?
– Bio je privatnik, kao i njegov otac. Fotografsku radnju su imali u Ogulinu. Stariji Ogulinci i dalje znaju za fotografa Novaka jer je njihova radnja bila jedina takva u tom gradu. Po toj sam liniji i naslijedio osjećaj za fotografiju i dizajn.
Jeste li se time bavili u Njemačkoj?
– Tamo sam se svačim bavio. Započeo sam baveći se ženskom modom.
Jeste li nosili žensku odjeću?
– Nisam, ali sam ju prodavao. Kad sam otišao u Njemačku odlučio sam napraviti kraću pauzu u glazbi, a ispalo je da je ta pauza trajala duže od 20 godina. Rodilo mi se dijete dok sam bio u Njemačkoj, primjerice. No, nisam nikad prestajao svirati te sam se i tamo bavio dizajnom i glazbom. Život je zanimljiv zato što planiraš jedno, a dogodi se nešto sasvim drugo.
Zašto ste otišli u Njemačku?
– Htio sam kratku pauzu od Psihomodo popa jer smo se počeli idejno razilaziti, a ta pauza nije potrajala godinu ili dvije kako sam zamislio. Nije mi ipak bilo dosadno jer sam se bavio kreativnim radom, a i puno sam naučio o biznisu.
U kojem gradu ste živjeli?
– U Frankfurtu.
Zašto se niste vratili u Psihomodo pop kada ste se odlučili ponovno baviti glazbom?
– To je poglavlje za mene bilo završeno 1995. jer su otišli potpuno drugim glazbenim smjerom u odnosu na onaj kojega sam htio, odnosno u odnosu na onaj kojega je taj bend držao dok sam bio u njemu. I dalje smo prijatelji i viđamo se, ali glazbeno više nismo imali ništa za raditi zajedno. Stoga ideja vraćanja u Psihomodo pop meni nikad nije bila privlačna.
Vaš zadnji album s njima bio je “Srebrne svinje”.
– Jest. Doduše pripremio sam i “Unpljugd”, narednu ploču, i napustio sam bend tog dana kada se počela snimati.
Što znači pripremiti ploču?
– Složiti aranžmane, odrediti tko će što svirati u kojem trenutku, kada će biti neka pauza, kad će se čuti prateći vokali i slično. Producentski posao podrazumijeva takve finese. No, kažem, počeli smo se idejno razilaziti.
Što je bila glavna idejna razlika između Vas i Davora Gopca?
– Nije samo on u pitanju. On jest frontmen, no u bendu smo svi bili aktivni autori i svi smo iznosili ideje kako što izvoditi. Bio sam više za svjetsku glazbu, za to da se okrenemo svjetskom rokenrolu, dok je njih više zanimalo da se etabliraju na domaćem terenu. Bio sam za agresivniji i tvrđi pristup. Bili smo poznati kao opasni i tvrdi na pozornici.
Na što mislite kad spominjete svjetsku glazbu?
– Na Metallicu, Nirvanu, U2, nešto na tragu tog zvuka, a oni su htjeli to omekšati, a i jesu omekšali svoj zvuk klavijaturama i saksofonom te pisanjem lakših nota. Meni to nije bilo interesantno. Sporazumno smo se razišli i nikad nisam niti pomislio da bih se vratio u bend.
Bili ste svjetska atrakcija.
– Jesmo. Kad si mlad imaš dodatno dva ili tri poena više, a kad si stariji to je već drugačije.
Je li vaša međunarodna slava nastala nakon koncerta u Amsterdamu?
– Jest. U prvom dolasku tamo smo upoznali neke ljude, prvenstveno Marcela Vanthilta s MTV-a koji se preko noći zaljubio u nas. Nije mogao vjerovati da to postoji.
Što je primijetio?
– Žestinu i scenski nastup koji mu je djelovao magično. Bili smo uistinu mladi i ludi, a imali smo i dobre ideje, kombinaciju modernog zvuka i onoga karakterističnog za Rolling Stonese. Spoj ta dva žanra nas je učinio Marcelu privlačnim pa smo imali turneju po Nizozemskoj i dosta dobar uspjeh. No, ostalim članovima benda se više sviđao domaći teren. U međuvremenu smo bili na turneji u Sovjetskom Savezu, no to nije bilo toliko progresivno – više nam je koristilo da steknemo rutinu.
Kako je to bilo svirati rokenrol u Sovjetskom Savezu?
– To je bilo 1990. i i dalje je bila riječ o SSSR-u. Bilo je čudno i svašta smo vidjeli. Europski dio je bio više za rokenrol. Samo o tom dijelu mog glazbenog života bi se mogla knjiga napisati.
Pišete li ju?
– Tko zna…
Jeste li se bavili pisanjem?
– Nisam. Mogao bih nekome diktirati, no nemam živaca za to da bih sjeo za računalo i pisao.
Čime biste otvorili tu knjigu?
– Nisam o tome razmišljao. Možda bih pisao kronološki, a možda čak i ne, možda bih pisao “unazad”, od Prljavaca ili onoga što bi se još moglo dogoditi. S Prljavcima mi nije dosadno – riječ je o velikom novom izazovu.
Koje biste anegdote spomenuli u toj knjizi?
– Bolje je da šutim o tome. Svašta smo proživljavali. U trenutku ludila i divljanja smo nas petorica razbili hotelsku sobu u Moskvi, primjerice.
Jeste li se plašili tajne policije?
– Nismo. Morali smo za oštećenje cijele sobe platiti nekih pedeset njemačkih maraka.
Koliko ste zaradili na turneji?
– Nije bila riječ o velikom iznosu. Odsvirali smo 79 koncerata. Danas etablirani glazbenici zarađuju puno više no u ono doba. Kurt Cobain se čudio kratko pred smrt da je cijena karata za koncert Nirvane 30 američkih dolara smatrajući to preskupim, a za jedan takav bend danas u prodaji nemaš karte jeftinije od tristo, četiristo ili petsto dolara.
Jeste li išli u Ljubljanu na koncert Nirvane?
– Jesam. To je bio njihov predzadnji koncert i nisu baš bili sjajni, ali nam to nije bilo važno – htjeli smo ih vidjeti.
Na kojim koncertima ste još bili, odnosno što Vas je privlačilo od glazbe?
– Gledao sam dosta toga. Od svjetskih bendova sam volio pogledati nastupe izvođača koji mi nisu po izrazu zanimljivi, ali me zanimalo kako će to tehnički izgledati. U to doba nije bilo toliko puno koncerata. Prošli vikend sam svirao sa svojim pank bendom u Zagrebu i u tom gradu je bilo koncerata na tri ili četiri lokacije, a ranije si u mjesec dana imao najviše tri. Svirali smo u petak, a tog dana je svirao i Let 3, na Jarunu je bio neki rejv, u subotu je svirao Psihomodo pop, u nedjelju Alka Vuica i Bajaga & Instruktori.
A koji je to Vaš pank bend?
– Zovemo se Punk Radio. To je projekt kojega radim sa starim i iskusnim borcima. Sviramo sve što se tiče panka, ali samo iz razdoblja od 1975. do 1980., odnosno od svakog benda po jednu stvar. Sad smo imali premijeru u Hard Placeu. To je za sladokusce koji vole takav zvuk. Sviramo te pjesme onako kako smo ih čuli kad smo bili klinci.
Kad ste došli iz rodnog Zagreba u Karlovac?
– Mama se odselila, a teta živi u Karlovcu. U tom sam gradu išao u školu i nema tu ništa spektakularno. Počeo sam hvatati korake s karlovačkim glazbenicima i to je bila dobra škola jer su karlovački glazbenici pomagali jedni drugima – stariji mlađima, pa tako sam i ja pomagao mlađima kad sam ostario.
Tko Vam je pomagao?
– Gitarista Darko Krajina, Srđan Uzelac me učio pjevati, braća Dražen i Dubravko Šomek, Dražen Đerek – Đero mi je za prvi koncert posudio AMPEG pojačalo, koje je bilo fenomenalno…
Koji je to bio prvi koncert?
– Bilo je to u disku Hrvatskog doma u Karlovcu u nedjelju 21. ožujka 1981. godine kod Branka Obradovića – Kine.
Što ste svirali?
– Autorsku glazbu, ali i nekoliko obrada. Na spomenutom koncertu s grupom Punk Radio sam svirao neke od pjesama koje sam izvodio na svom prvom koncertu u Hrvatskom.
Niste, dakle, odustali.
– Nisam. Pjesmu s kojom sam bio otvorio prvi koncert i koju sam izvodio kao predgrupa Idolima sam izvodio sada i u Hard Placeu. Korijeni se ne zaboravljaju.
Koja je to pjesma?
– “Mongoloid” od grupe DEVO. S time sam odrastao i to želim i danas svirati.
Jeste li to svirali s Nužnim izlazom?
– Jesam.
Pričajte malo o Nužnom izlazu.
– To je moj prvi bend i tu sam se autorski izrazio, a svirali smo i tuđe pjesme. Primjerice, ako bi izašla ploča “Crno bijeli svijet” Prljavog kazališta, odmah bismo skinuli i izvodili te pjesme. Nužni izlaz je postojao nešto više od tri godine, do mog odlaska na odsluženje vojnog roka i imao je više postava. Odmah po povratku iz vojske sam okupio taj bend. Svirali smo u nekoliko zagrebačkih klubova i radom u tom bendu sam učio zanat. Bili smo na putu da budemo dobri, da baš znamo svirati i ugoditi ljudima.
Jesu li neke od tih pjesama zabilježene?
– Jesu. Neke sam izdao na svom prvom samostalnom albumu, ima ih i na internetu, a imam ih i u arhivi, naravno. Na prvoj gitarijadi “Vaga” 1981. godine smo dobili kao pobjednici za nagradu snimanje u studiju Radio Karlovca. Počeli smo snimati 1982. godine sedam pjesmama, pa smo te snimke slali kao materijal za prijavu za svirke po klubovima. Danas svatko ima internet i svatko se može snimiti mobitelom i to objaviti. Tada toga nije bilo.
Kako ste se počeli baviti glazbom?
– Netko sanja o tome da će kupiti motocikl, a netko da će svirati. Nisam pohađao glazbenu školu i nisam imao glazbenu naobrazbu, no frend je bio kupio akustičnu gitaru, pa smo to isprobavali. Jedan je kupio i električnu gitaru, a nisam bio nešto posebno dobar niti na akustičnoj. Zatim mi je netko rekao da ću svirati bubnjeve, a to nisu bili bubnjevi nego nekakve kante. No, za bubnjeve nisam bio dobar, pa sam se prebacio na bas gitaru, što je nekako išlo. U međuvremenu sam polako učio gitaru i postao s vremenom bolji od gitariste.
Gdje ste vježbali to?
– Kod frenda u Mekušju na tavanu. Gitare smo spajali na stare lampaške radije ne bismo li dobili isfercani zvuk. Mama je vidjela da me to privlači, a svakom je roditelju u interesu da mu se dijete nečime bavi, ne nužno da mu to postane posao, nego da ne gubi vrijeme na ulici. Radio sam jedno ljeto preko studentskog servisa i kupio s tom zaradom nešto bolju gitaru, a mama mi je kupila pojačalo, pa sam bio opskrbljen. Već sam znao svirati i tražio sam s kime bih mogao biti u bendu. Upoznao sam bio tri mlada dečka – ja sam imao 16, a oni 14 ili 13 godina, ali su imali sve instrumente. Došao sam kod njih u Novi centar u njihovu garažu kod sudske zgrade. Predložio sam da bend nazovemo Nužni izlaz. Imali smo dvije ili tri svirke, ali već se vidjelo da im se ne da, pa sam pred jesen počeo okupljati novu ekipu koju sam prijavio na Vagu na kojoj smo pobijedili. U bendu smo bili tada Darko Dobrodolac – Dac, Saša Saradžić i ja. To je već postalo ozbiljno i netko je bio prepoznao kvalitetu, a ja sam i dalje bio balavac – taman sam bio prešao iz Gimnazije Karlovac u Šmrc da učim elektroniku. Cure su me počele gledati i odjednom si faca, no onda jedan odustane, pa odustane drugi, a ja sam bio dosta uporan i stariji su me podučavali dalje. Karlovački muzičari su mi jako pomogli.
Koji su još bendovi bili tada aktivni u Karlovcu?
– Program, Mali ašov, Magnusi iz Duge Rese, Konzerve, Tahijevi kmetovi…
Je li Karlovac u odnosu na druge sredine imao posebno razvijenu scenu?
– Imao je jaku scenu. Nije bilo nezanimljivo doći na Vagu. Znali smo svirati.
Što je to uvjetovalo?
– Najjači adut je bilo to što su stariji savjetovali mlađe. Obeshrabrenje je uvijek najgore – odustaneš kad ti nešto ne krene, a mi nismo odustajali jer su nas stariji poticali da napredujemo, jer su nam govorili da je vježbanje jako važno, da nije poanta samo se popeti na pozornicu. Disciplina je ključ svega i zadržao sam je do danas. Ta strašna disciplina me vuče naprijed.
Kako se očituje?
– Tako što svakog dana sviram. Ne postoji način da otkažem probu. Ne može biti da mi se ne da svirati. Ako prođeš tu krizu s bezvoljnosti, zaradiš dodatni poen, to te podigne. Znali smo doći na koncert, a da nam nije do svirke, osobito kad ostariš, no ako uspiješ izaći iz toga postaješ profesionalac.
Je li i infrastruktura jedan od uzroka jake scene u Karlovcu?
– U tom pogledu je najjači bio Hrvatski dom koji je pružao prostor za barem osamdeset posto bendova u Karlovcu. Bilo je i drugih prostora. Sjećam se podrumskih prostorija u kojima smo imali probe, a neki drugi su vježbali u garažama. Nadam se da će se Hrvatski dom obnoviti i pružiti prostor bendovima. Ne znam u kojoj je to fazi.
Navodno je pri kraju obnova.
– Prolazio sam tamo.
Koliko ste često u Karlovcu?
– Sestra mi tamo živim, pa tri ili četiri puta godišnje dođem na ručak, a još dvadesetak puta navratim spontano. Nije mi to problem, osim što imam obveze u Zagrebu, posebice s Prljavcima jer imamo novog basistu i mora se ići na probe. Bogović i Tihomir Fileš su s Alenom Kraljićem napravili ploču, a potom je Kraljić odlučio da neće više raditi i tako je Prljavo kazalište ostalo bez gitarista. Tada su me upitali jesam li zainteresiran za to da im se pridružim. Principijelno me to zanimalo bez daljnjega jer sam odrastao na tom bendu, a imali smo i sastav Pozdrav novom valu koji je izvodio i pjesme Prljavog kazališta. Uglavnom, popričali smo i nakon par dana smo imali probu na opće zadovoljstvo. I dalje radimo na promociji ploča na kojima pjeva Bogović, ali radimo i nov autorski materijal.
Sudjelujete li u tome kao autor?
– Da.
Živjeli ste na Rakovcu, zar ne?
– Jesam.
Kako Vam je bilo tamo?
– Karlovac obožavam, bio mi je i ostao dom. Strašno ga volim, posebice Rakovac, Foginovo kupalište, Vunsko polje… Znadem otići u Karlovac i samo se šetati.
Jeste li tamo upoznali Gopca?
– Živio je u Karlovcu do šestog ili sedmog rođendana i upoznao sam ga već i prije nego što se odselio u Crnu Goru u kojoj je živio godinu ili dvije, a potom u Zagreb. Njegovi djed i baka su stanovali u stanu iznad Galerije na Rakovcu, a ja sam stanovao zgradu do, na adresi Žarka Čuića 2 – danas je to Isidora Kršnjavoga 2. Dolazio bi jednom ili dvaput godišnje djedu i baki u posjetu i tada bismo se viđali. Kada sam se počeo baviti glazbom čuo sam da ima bend u Zagrebu i kad bi došao u Karlovac bio bi na našim svirkama. Sjećam se kao danas da sam ga vidio s pozornice 1981. godine kada smo nastupali kod Zorin doma. Kad sam se u ljeto 1985. vratio s vojnog roka jedan moj frend iz Karlovca ga je sreo na moru. Gobac mu se požalio da mu je gitarist Neven Kepeski napustio bend, a frend mu je predložio da zove mene jer da ionako želim ići svirati u Zagreb, da mi je Karlovac premali, a uistinu sam čvrsto odlučio baviti se glazbom nakon što sam se vratio s vojnog roka. U jesen te godine je sam svirao na brucošijadi, a bend su činila dvojica iz Nužnog izlaza i dvojica iz Duhovne pastve, još jednog jakog benda. Svirali smo pjesme U2, Simple Minds i slično. Na tu je brucošijadu došao Gobac, a nakon toga smo otišli u naš prostor u Hrvatskom domu ne bi li on procijenio mogu li odsvirati pjesme Psihomodo popa. Već sam znao neke jer sam imao snimke s radija. Te sam mu večeri odsvirao dvije pjesme i to je bio ulaz u bend. Dva dana kasnije sam u Zagrebu imao probu i tako je nastao novi Psihomodo.
Zar su već bili emitirani na radiju?
– Jesu. Prve dvije demo snimke je producirao Ivan Stančić – Piko i to je već 1983. godine bilo emitirano.
Gdje ste služili vojni rok?
– Bio sam u Bosni.
Što Vam je tamo odredilo da se tako odlučno opredijelite za glazbu?
– Nije vojni rok utoliko ništa izazvao nego je naprosto riječ o ljubavi prema glazbi. U vojsci ne smiješ raditi ništa godinu dana osim onoga što ti oni kažu, a već sam nakon šest mjeseci poskrivečki unio električnu gitaru u vojarnu.
Kako ste to uspjeli?
– Bio sam lukav. Odbio sam svirati u vojnom orkestru jer nisam htio svirati narodnjake. Možda bih se ranije skinuo s vojske, da sam pristao na to. Toliko mi je nedostajala glazba dok sam bio u vojsci da sam se odlučio u potpunosti njoj posvetiti nakon povratka. Upisao sam bio fakultetski studij i dobio za to stipendiju, ali sam sav taj novac potrošio na glazbu. Bilo je očigledno da ću jedino tako biti zadovoljan.
Kako su na to doma reagirali?
– Vidjeli su da sam karakterno čvrst što se toga tiče. Jarac sam po horoskopu i kao takav sam tvrdoglav. Mama nije bila presretna mojim izborom, čak i kad smo počeli izdavati ploče i kad smo počeli zarađivati. Predbacivano mi je da sam mogao usporedno s time i školu završiti, raditi i svirati.
Socijalno, zdravstveno i redovna plata.
– Nije me to interesiralo. Izabrao sam puno teži put u životu od toga i bez jamstava da ću uspjeti.
Jeste li imali razdoblja bez novca?
– Jesam. Čovjek se podiže u tim situacijama. Kriza je bilo, ali nisam nikada dvoumio niti požalio što sam se bavio glazbom.
Što Vas je držalo motiviranim?
– To je stvar karaktera, ali i pozitivno razmišljam, ne upadam u apatiju, osjećaj manje vrijednosti i drugo. Pronašao bih što to radim krivo ne bih li došao do rješenja. Što se tiče mog povratka u glazbu, već sam 2011. godine u Njemačkoj napravio prvi CD i shvatio da autorsku glazbu ne želim tamo raditi. Trebao je proći niz godina od tada dok nisam izdao ploču u Hrvatskoj, da se odlučim vratiti. Išao sam korak po korak i došao sam tu. Sada se bavim s time što želim i samo time, osim što se pomalo bavim dizajnom i grafikom ne bih li zadovoljio svoje afinitete. Završio sam tečaj za dizajn internetskih stranica. To su neki moji interesi i time se bavim u vremenu koje mi glazba ostavi.
Što se dogodilo nakon što je Gobac zaključio da možete svirati pjesme Psihomodo popa?
– Bili smo tada najpoznatiji bend bez ploče dok nas Piko svim silama nije uspio navesti na taj diskografski put. Imali smo taj status dobrog benda, ali nedovoljno dobrog za ploču i počelo se postavljati pitanje hoće li to što nas svi odbijaju dovesti do raspada. Piko je odlučio da uloži zadnju energiju i renome da nam pomogne. Tako smo krenuli ispočetka, sredili pjesme i onda je izašao album prvijenac. Nakon toga je svima sve bilo jasno.
Završili ste tada na MTV-u, tada jedinoj takvoj televiziji.
– Da. Sve se plaćalo – nisu postojale emisije u kojoj su se puštale nove stvari. MTV je bio komercijalna televizija koja je imala jedan studio i dva voditelja i taj MTV je gledao cijeli svijet.
Jeste li platili da Vas stave u program?
– Nismo, i to je zanimljivo. Taj Marcel se do te mjere u nas zaljubio da je emitirao snimak sa svirke u Amsterdamu, a dva dana nakon toga je pustio i naš prvi spot, “Ona vrišti”. Taj spot je sniman na Zagrebačkom velesajmu. Iz New Yorka je zvao rođak bubnjara Tigrana Kalebote i pitao što radimo na MTV-u, da je upravo pogledao spot.
To govorimo o vremenu prije informacijske revolucije.
– Nema interneta. Govorimo o 1989. godini.
Jesu li taj spot gledali i u Sovjetskom Savezu?
– Tamo nije bilo MTV-a.
Tamo ste, dakle, bili nepoznati.
– Jesmo. Bili smo gosti jednom njihovom velikom bendu. To je bilo veliko iskustvo, ali ništa posebno s glazbene strane, osim što smo se naučili terenskom radu, tome što znači živjeti od hotela do hotela, od vlaka do vlaka i od aviona do aviona. Tamo putuješ avionom po osam sati vremenske razlike. To je nevjerojatno.
Koja vrata vam je MTV otvorio?
– Dobili smo nizozemskog menadžera i on nam je organizirao turneju. Odradili smo ju, no onda su se stvari počele odvijati drugim tokom i to je sve palo u vodu.
Mislite li na situaciju tamo ili situaciju ovdje?
– Na situaciju ovdje i na situaciju s nama. Mogli smo odlučiti ići tamo živjeti i svirati, no nismo se opredijelili za to, a tu su se okolnosti drastično promijenile. O tome je Gobac puno pričao, a i ja ću danas-sutra u svojoj knjizi.
Stančić je nedavno preminuo. Očigledno je imao velik utjecaj na Vas.
– Jest, prvo kroz “Godinu zmaja”. Imao sam i ranije afinitete prema produkciji, ali nisam imao veliku praksu. Tada sam prvi puta bio u pravom studiju i tada je Piko vidio da imam neke potencijale i želje da se time bavim. Nije prošlo niti šest mjeseci Jugoton i Piko su ponudili da budem producent rokabili grupe Greaseballs u kojoj su bili Davor Viduka i Danilo Šerbedžija. Tu smo ploču snimili, no nije nikada objavljena, tek dvije ili tri pjesme.
O čemu to ovisi?
– Započeo je Domovinski rat. Trebalo je samo uložiti novac u tisak. Nastavio sam surađivati s Pikom. Na albumu “Sexy magazin” sam bio i dalje samo izvođač, međutim započele su produkcije domoljubnih pjesama, uslijedili su albumi “Novak i Kopola” kojega sam radio s Pikom, “Tko je ubio Mickeyja Mousa”… Gostovao sam na Pikinom albumu “Bubnjevi na suncu”. Svirali smo ranije zajedno u grupi La Cinema koja je pratila Dragu Mlinareca. Piko i ja smo u jednom trenutku bili u tri ili četiri projekta istovremeno. To je pokazalo koliko imamo različitih mogućnosti. Znao sam popeti se na pozornicu i na njoj provesti tri ili četiri sata bez da se maknem, a u međuvremenu se izmijeni nekoliko bendova. To je bilo takvo ratno vrijeme.
Čuo sam jednu pjesmu u kojoj ste spojili grupu Clash i Đuku Čaića.
– Na toj ploči ima više zanimljivih stvari. Hrvatsku himnu sam snimio na varijantu grupe Queen i Briana Maya. To je doba kada su neke ideje više bile u sjeni, a nešto drugo je bilo važno. Surađivao sam i s Fantomima kojima smo Senad od Bosne i ja producirali ploču, s kazališnim glumicama koje su snimile pjesmu “Lili Marlen”, a najviše sa Psihomodo popom čiji je album “Srebrne svinje” za mene najjača ploča.
Nedavno je preminuo i menadžer Berislav Janković.
– Rođen je u Karlovcu, ali ga nikad nisam doživljavao kao Karlovčanina jer je živio u Puli kad sam ga upoznao, a sretali smo se u Zagrebu. Bio je jedan od prvih menadžera Azre i Pankrta i kako su ti bendovi rasli ostavljali su ga. No, ostao je vrlo aktivan organizator, pa je tako organizirao i jedan od prvih koncerata Psihomodo popa u Puli i iz tog razdoblja ga jako dobro poznajem. U ratu ga nisam puno viđao, a prije par godina smo se slučajno sreli. Organizirao je regionalne festivale po otocima, pa smo Goran Šeler i ja odlazili kod njega i nastupali dvije ili tri godine ljeti po moru s akustičnim gitarama. U njegovom aranžmanu sam se prihvatio dizajna ploča, pa sam tako radio dizajn i za Pankrte i Stjepana Hausera. Time se nisam nikad ranije bavio. Radio sam još jednu regionalnu kompilaciju. Jankovićev sprovod u Karlovcu je bio dan prije Pikinog i bili smo tamo kao grupa BoraBora, što sam radio s Pikom i književnikom Borivojem Radakovićem.
Što je BoraBora?
– Imamo tri pjesme – Boro daje stihove, a mi smo stvarali glazbu. Na internetu su, a sada još četvrtu završavamo.
Kako Vam je raditi s Radakovićem?
– On je izvrstan kit. Vrlo je iskusan i promišljen. Frendovi smo i redovito se viđamo. Volim surađivati s puno različitih ljudi, pa i s mladima. I u Karlovcu sam podržavao mlade bendove i neki su ti glazbenici poznati na sceni. To je dio moje osobnosti. Nastavit ću pomagati mladima.
Je li za napredovanje nužno otići u veću sredinu?
– Danas više nije. Letu 3 iz Rijeke je dugo trebalo da steknu status kojega imaju danas, kao i Damiru Urbanu. Karlovac je uvijek bio u sjeni Zagreba, no današnja komunikacija je osigurala da nije više toliko važno biti u većem gradu. Ipak, ako se baš jako želiš baviti glazbom i živjeti od nje, važno je biti u središtu zbivanja.
Je li dovoljan broj karlovačkih glazbenika ostvario karijeru za koje su imali potencijale?
– Postoje takvi. Darko Domijan i Peta rijeka su primjeri, pa Alen Slavica. Gopca tu ne možemo svrstati jer je u tom pogledu Zagrepčanin. Postoji sada EoT.
Nekidan su proglasili prekid rada.
– Ozbiljno?
Da.
– A dobro. Kada sam napravio svoj prateći bend imao sam glazbenike iz Novog Sada, ali i karlovačkog gitaristu. Teško se odlučiti živjeti samo od glazbe. Kad čovjek radi ili kada dobije dijete, počne drugi život. Kad sam se bavio glazbom, živio sam od isključivo od toga. To je jako važno, no neće se svatko odlučiti živjeti samo od glazbe. To je težak kruh, kao i svaki samostalni rad. To je kao kada imaš svoju tvrtku, ali s tom razlikom da nisi jedini koji odlučuje, nego vas je više u bendu.
Kad ćemo Vas gledati s Prljavim kazalištem u Karlovcu?
– Kad nas netko pozove – čekam. Imamo puno svirki ovog ljeta i traju užurbane pripreme, posebice za koncert na Šalati 13. rujna. Na tom koncertu ćemo snimiti album i to će biti spektakl kao što je bio koncert u Tvornici kulture lani.
