"Zatvorenici su se odmah razgalili na stihove. Pjesma 'Care, care, gospodare' ih se dojmila i jako su dobro reagirali", prisjeća se nastupa iz 2021. kantautor iz Kamanja, da bi kasnije od zaštitara shvatio zašto
Umjetnik iz Kamanja i Karlovca Martin Ladika je prije godinu i
pol dao
intervju Darku Liscu na KAportalu u ciklusu “Nedjeljom u
podne”, no ovdje potpisani autor hobistički skuplja intervjue
s članovima obitelji Lipšinić i Ladika, pa je nakon arhitekta
Luke Lipšinića, Martinova bratića, i psihologinje Melite Ladika,
koja se udala za njegova brata, na red je došao i sam Martin,
kantautor koji je u nedjelju nastupom trebao zatvoriti
šestodnevni Performing Picnic Park Festival Karlovac kojega je
organizirao Studio za plesnu edukaciju i umjetničko stvaralaštvo
23, ali je koncert otkazan zbog opasnosti od nevremena.
– Dogodilo mi se nešto lijepo u životu. Stigla nam je nedavno
mala Lasta. Marija i ja smo postali roditelji – započinje spiku
30-godišnji Ladika nakon što smo ga upitali zašto ide nakon
razgovora pedijatru, kako je najavio.
Za djecu uvelike i nastupaš, ali ne samo za njih nego i
za – zatvorenike. Popularan si u dječjim krugovima, ali i u
kažnjeničkim.
– Pa ne znam sad koliko sam popularan…
Nastupao si u prokletoj avliji.
– Jesam. Imao sam priliku nastupati s većim orkestrom i u zatvoru
u Kopru, koji je navodno jedan od najstrože čuvanih zatvora u
Sloveniji. To se dogodilo u sklopu međunarodnog projekta Etno
Histeria World Orchestra, a riječ je o fenomenu. Slovenci imaju
jako dobru kulturnu scenu, pa i festival Floating Castle, koji se
ove godine pak održao u minimalnom izdanju jer su organizatori
imali puno drugog posla, pa su odlučili malo odmoriti – prošle
godine je prostrujalo kroz festival na tisuće ljudi i bilo je u
četiri dana tisuću izvođača, a održava se na starom gradu
Snežnik. No, prije samoga festivala se održava etno-glazbeni
kamp, što znači da se skupi 50 do stotinu glazbenika sa svih
strana svijeta koji aranžiraju etno-pjesme iz njihovih krajeva.
Tako u desetak dana naprave do 20 pjesama i izvode ih posvuda –
idu od vrtića do doma umirovljenika, od ludnice do zatvora,
nastupaju na gradskim trgovima i na seoskim raskršćima, a kruna
svega je taj Floating Castle festival na kojemu su glavna
atrakcija. Tako sam 2021. imao sreću nastupati s njima i da
aranžiramo moju pjesmu “Care, care, gospodare” i nisam imao pojma
da ćemo završiti u zatvoru, a bogme jesmo i bilo je –
fantastično. Poslijepodne smo svirali u zatvoru, zatim na trgu u
Kopru, drugog dana u domu za osobe s teškoćama u razvoju, potom
smo išli po selima, na eko-farmu… Zatvor je posebna priča.
Bio je kraj srpnja, a u zatvor smo stigli oko 14 sati. Bilo je
jako vruće, a nas je bilo 80 u orkestru – hipiji u šarenim
majicama i s dugim kosama i violinama, pa i nekim egzotičnim i
improviziranim instrumentima. Taj zatvor je strogo čuvan – dižu
se jedna vrata, zatim nas se legitimira i pregleda, a onda se ta
vrata zatvaraju i otvaraju druga te stupamo u zatvoreno užareno
betonirano dvorište s košarkaškim igralištem i visokim metalnim
ogradama s bodljikavim žicama na vrhu. Za naših priprema su
počeli prvo u dvorište izlaziti zaštitari s dugim cijevima, a za
njima petnaestak zatvorenika, oni koji su tog tjedna bili dobrog
vladanja i tako su zaslužili da ih se počasti nedjeljnim
poslijepodnevnim koncertom. Među zatvorenicima je bilo
nabildanih, ćelavih, s bijelim potkošuljama, lancima i u
natikačama, pa motorista s dugom kosom, bradom i u izlizanim
majicama s natpisom “Iron Maiden”, ali i Arapa i crnaca. Bili su
veseli, a s prozora su se podsmjehivali oni koji nisu zaslužili
koncert. Zatvorenici su se smjestili, a između nas i njih su bili
naoružani zaštitari. To je luda scena. Dosta nastupam s
predstavama u vrtićima, a zatvorenici su bili mirni poput djece u
vrtićima – posjeli su se i strpljivo čekali program. Naježio sam
se kad smo izvodili prvu pjesmu jer je govorila o ptici koja
leti, a zatvorenici su tu tko zna koliko u tom zatvoru. Došao je
s vremenom red i za moju pjesmu “Care, care, gospodare”, a pjevao
sam bez ozvučenja jer ga jednostavno nismo imali – cijeli
orkestar od 80 članova je nastupao bez razglasa. Mislio sam da se
ništa neće čuti, ali je akustika bila takva da je moj glas
odjekivao. Zatvorenici su se odmah razgalili na stihove. Pjesma
ih se dojmila i jako su dobro reagirali. Shvatio sam da ih
je pjesma dotaknula jer je antisistemska – tko zna kako, ali su
se svakako o cara ogriješili, pa ih je strpao u zatvor. Uglavnom,
završi koncert i spremamo se za izlazak iz zatvora, zatvorenici
mi mašu iz daljine i viču za mnom, nazivaju me legendom, očito je
bilo da su zadovoljni. Dođemo na prva vrata i vrate nam osobne
iskaznice, a na drugim vratima me po ramenu potapša jedan od
zaštitara i kaže: “Hvala ti na pjesmi. Baš nam se dopala”. Zatim
je objasnio zašto im se svima ta pjesma tako posebno svidjela –
šef osiguranja u zatvoru se preziva Car. Tad mi je postalo jasno.
Kakva slučajnost!
Nastupao si za raznoliku publiku. Postoji li među njima
zajednički nazivnik?
– Ljudi su i vole glazbu. Po vrtićima sam najviše nastupao s
lutkarskim predstavama. Imam dobru vezu s klincima – zanimljiv
sam im, ako mi nije neugodno. Rad s djecom je neki moj pravac.
Moje pjesništvo i moja cjelokupna umjetnost ima za cilj utjecati
na druge. Naravno, pošao sam od toga da se umjetnošću promijeni
svijet, no što to znači? Na jednoj krajnosti se tumači da se
svijet mijenja revolucionarnom preobrazbom društva, što ovisi o
historijskim procesima, a na drugoj je tumačenje da pojedinac
mijenja sebe radi promjene svijeta. Raspršen sam u tom spektru
mijenjanja svijeta i svijesti. Želim samo da moje pjesme nekog
dotaknu, da mu barem u jednom trenutku legnu, da zapamti stihove.
Utoliko mi je smisleno da nastupam djeci jer su još mali i lakše
im je ponuditi neku dobru misao.
Ali ih je isto tako najteže prevariti.
– To je istina. Ako nisi u za izvedbe samouvjeren i ako ne
uživaš, odmah to uoče.
Ulaziš li u takve krize u nastupima?
– Ulazim. Kada nastupam kao kantautor, izvodim ono što sam ja
napravio – sve što tada izvodim mogu izvesti kako god hoću. Sve
predstave koje sam izvodio po vrtićima su pak bile produkcija
neke kazališne skupine. Trenutačno radim s Lutkarsko-scenskim
kazalištem Budilica.
Vidio sam da si nastupao na Radioteleviziji Slovenija i
na radiju Val 202.
– Za trajanja festivala Floating Castle Radio Študent
napravi tamo svoju postaju pa emitiraju koncerte.
To su valjda tri najvažnija elektronička medija u
Sloveniji. Jesi li poznatiji tamo nego u Hrvatskoj?
– Mislim da jesam, barem u tom jednom kulturnom krugu. Festival
je okupljao tisuće posjetitelja, a programski koordinator Matija
Solce mi je uredio da 2021. godine nastupam na glavnoj pozornici,
nakon čega su mi ljudi prilazili i spominjali pjesmu “Care, care,
gospodare”. Na tom festivalu je dosta organizatora drugih
događanja i predstavnika medija, pa su me angažirali za dalje. Po
Sloveniji sam dosta svirao.
Jesi li tu izuzetnu pjesmu “Care, care,
gospodare” istresao iz rukava, kako se to kaže, ili si je
smišljeno stvarao?
– Oboje. Istresao sam iz rukava skicu svojedobno, a kasnije sam
jedne noći vježbao gitaru i tražio melodije, pa sam došao i do
ove koju sam primijenio, a koja je tradicionalna s istočnjačkim
melosom i strukturom nalik na drmeš, barem se meni tako
čini. Dakle, prvo je nastao dio teksta, potom melodija, da
bih onda skužio da si pašu. Tada je nastao ostatak pjesme koja
predstavlja ispovijest malog potlačenog čovjeka koji se pobuni
protiv cara. To je arhetipska priča.
Dodaš li stihove za izvođenja?
– Uvod u pjesmu sam mijenjao, a sada je i on određen. Na početku
sam znao dodavati svašta, nekakve didaskalije, pa, kao, jašem
konja, što predočim kastanjetama, pa imam staru vekericu koju
koristim – radim na polju, ne mogu više, uzjašem svog konja i
dojašem pred bijele dvore… To je super bilo izvoditi na tom
festivalu jer je pozornica ispod dvorca. Nekad kažem i: “Dali su
me za soldata/Da čuvam carska vrata/Al mesto puške ja zel
gitaru/I jednu uru staru/I došal da kucam na vrata caru”. Zatim
kažem: “Care, care, gospodare, koliko je sati”, a prije toga si
namjestim vekericu da se aktivira kada to izreknem.
To je kazalište.
– Kazališni element je svakako prisutan, a i težim tome da to
više strukturiram. Za sada je to donekle prepušteno stihiji, pa
nekad ispadne smisleno, nekada i ne i s time se kasnije
opterećujem. Bitno je da cijeli nastup funkcionira, a
njegova srž su te pjesme koje “stoje na zemlji” i mogu si
dopusti da oko toga malo petljam.
Igraš se i riječima.
– Igram.
Novinar radija Val 202 je bio oduševljen tvojom igrom
riječima kad si rekao “mea Kolpa”.
– Da.
Jesi li u Kopru stigao upoznati kantautora Marka Brecelja
iz Buldožera?
– Nisam. Mislim da sam Slovencima i zapeo za uho jer imaju bogatu
kantautorsku tradiciju. Neki su mi i pričali da ih podsjećam na
njih.
Na kojim utjecajima si nastao kao umjetnik?
– Kao srednjoškolac sam počeo ozbiljnije pisati poeziju, a onda
sam se uhvatio gitare i krenuo učiti akorde da uglazbim te svoje
pjesme jer sam imao poriv i da ih pjevam. Prvi uzori su mi bili
pjesnici Pablo Neruda i Federico García Lorca.
Jesi li čitao na španjolskom jeziku?
– Nisam, ali jesam slušao i to lijepo zvuči. Nažalost, ne znam
španjolski. Volio bih naučiti i druge jezike, da ne znam samo
engleski.
Djeluješ uvjerljivo i sigurno na nastupima. Je li to
nešto na čemu si radio ili si rođen s time, kao šoumen?
– Od malih nogu sam volio zabavljati sestrične i prijatelje. U
osnovnoj školi i početkom srednje sam bio šašavo zabavan, a s
pubertetom i prvim egzistencijalnim krizama sam si postao dosadan
i depresivan, ali se tako jačala poezija i tek sam kasnije počeo
pronalaziti u sebi izvođača, izvedbenog umjetnika, šoumena,
frontmena… U srednjoj školi smo napravili bend Wanderlust i to
je bila klasična rokenrol forma s basom, bubnjem i dvije gitare
te frontmenom, što sam bio ja. U tom sam bendu pisao i pjevao i
nisam bio opterećen sviranjem. Naš mali kolektiv je s vremenom
došao u krizu, pa smo se razišli. Bio sam, iskreno, već i zasićen
tim oblikom djelovanja jer forma uvjetuje stvaranje. Osjećao sam
se skučeno i ograničeno. Nakon Wanderlusta smo imali i bend
Točka56, no trebalo mi je slobode da samostalno stvaram i
nastupam, da nisam odgovoran prema drugima i da o drugima ne
ovisim, da na pozornici mogu raditi što poželim, makar to bilo
ogoljeno i zahtjevno koristeći samo vokal i gitaru. Na
festivalima nastupaju bendovi i orkestri i proizvodi se mnoštvo
različitog zvuka, a onda izađeš sam s gitarom, pa se moraš
služiti lukavstvima i scenskim rekvizitima i tehnikama da zadržiš
pozornost publike. Došlo mi je sve to prirodno jer nisam to
izučavao, nisam pohađao škole i akademije za to i u svim
tehničkim pitanjima sam prilično osrednji naivac, ali imam
potrebu iznijeti te pjesme i da one imaju neku percepciju i stoga
se trudim da im pružim što bolje mogućnosti. Ponekad ih utoliko i
zeznem pa ispadnem naporan ljudima, ponekad se vjerojatno čini da
preglumljavam, a ponekad to uistinu i radim, ali se snalazim i
istražujem. Smatram se pjesnikom i izvedbenim umjetnikom. Imam
veliku potrebu da uživo i javno izvodim svoje pjesme. Jesi li
primijetio da na internetu ima malo mog sadržaja?
Na svome kanalu na platformi Youtube imaš pet
videa.
– I to sam postavio kameru i otpjevao pjesmu. Malo toga
objavljujem zato što i dalje nisam sposoban za to, odnosno
tehnički spreman.
Bi li htio biti slobodan amater sa svim dobrim stranama
koje to nosi ili pak biti profesionalac s ugovorima, diskografom
i mašinerijom koja ide uz to?
– Na prvu bih odgovorio da mi lijepo zvuči biti slobodan od
mašinerije, no koliki je doseg takvog pristupa? Puno
nastupam i puno ih me vidi i čuje, no bilo bi dobro da imam više
sadržaja na internetu, da se oni koji me uživo vide imaju kamo
uputiti radi daljnjeg slušanja. Već bi to bio velik korak u
dosegu pjesama. Ne razmišljam trenutačno o ugovorima. Volio bih
naći načine da zaradim dovoljno za život pod svojim uvjetima, kao
samizdat i sam svoj menadžer. Koliko je to zahtjevno? Daleko sam
od toga još. Razmišljam da snimim prvi album, da ga objavim na
internetu, da nastupam, pa da vidimo kuda bi me to odvelo.
I s Liscem si pričao o tom albumu.
– Godinama to već vagam. To je već sada teret. Problem je u
odluci da se to iznese. Veći mi je gušt sada da nastupam uživo i
da mi se obraćaju s dojmovima nakon nastupa, a to je zato što
nisam ovo drugo niti probao.
U kojoj si fazi?
– Živim već dugo od honorara. Nešto zaradim koncertima, a nešto
predstavama. Imam tu sreću da nemam velike troškove jer imam
dobru obitelj i dobre uvjete te ne plaćam stanarinu i velike
režije. Živim u obiteljskom vinogradu. Od prošlog ljeta više ne
možeš otvoriti obrt za izvedbene umjetnosti, nego moraš biti
slobodni umjetnik ili dio umjetničke organizacije.
Jesi li se okušao kao ulični svirač?
– Jesam, dok sam živio u Zagrebu.
Kakvo ti je to bilo iskustvo?
– Raznoliko.
Jesu li reagirali prolaznici prezimena Car?
– To nisam doživio. Na ulici kombiniram narodne popevke i svoje
pjesme. Ranije sam izvodio i prvoloptaški repertoar Novog vala,
Leonarda Cohena i Boba Dylana. Super mi je na ulici svirati svoje
pjesme, pa mi je odlično kad prolaznici stanu, slušaju i
raspituju se. Sada ne živim u Zagrebu niti u Karlovcu, a u
vinogradu nema prolaznika.
Jesi li svirao u Dubrovniku?
– Svirao sam u Kneževom dvoru Ibrici Jusiću, koji mi je digao
palac na pjesmu u znak odobravanja. Nakon koncerta mi je pružio
ruku i rekao: “Dobar si, mali, samo puno rada i strpljenja i kao
što je meni moj mentor rekao, ne moraš biti glasan da te se
čuje”. Rekao je da mu snimim i pošaljem pjesme koje bi on
proslijedio za neki festival šansone u Zagrebu, ali sam bio lijen
i neodgovoran, pa nisam to učinio.
Jesi li radio s Darkom Rundekom?
Nisam. To bi imalo smisla jer mi odgovaraju njegov senzibilitet,
sadržaj i forma. Nismo se nikada upoznali. Jednom je došao na
koncert u Močvari kad sam svirao prije Sare Renar, a on je došao
poslušati valjda nju. Pomislio sam tada “upecati” Rundeka, ali
nisam. Ili me poslušao, pa ga se nisam dojmio ili me nije slušao.
Nadam se da je ovo drugo u pitanju.
S kime bi volio radit?
– U Zagrebu mi par bendova odgovara. Bacchus Khan je etno-projekt
čiji je začetnik akademski kipar i glazbenik Stipan Kujundžić
koji izrađuje orijentalna glazbala, pretežito perzijska, ali i
afrička i japanska. Napravio je stotine tih instrumenata
koja su predivna umjetnička djela. Okupio je ansambl u kojemu
svira Kruno Carić, vrhunski glazbenik koji je u Italiji svirao
ranu glazbu i praši lutnju, a kada uključi distorziju i ljutnju.
Imali smo par zajedničkih koncerata, a i zajedno smo napravili
jednu pjesmu koju smo izvodili. Taj ansambl će ove godine
nastupati u Kamanju, kao i istarski bend Veja, koji se bavi
istarskom narodnom glazbom u suvremenim aranžmanima. Bend Kosan
je pak cijela jedna psihodelična mašina koja stvara teški zvučni
zid s masnim basom, jakim bubnjevima i svemirskim efektima, a ne
znam iz kojeg filma je ispao frontmen Filip Borelli.
Zvuči kao da je ispao iz špageti-vesterna.
– Nosi šešir i pončo na pozornici, pjeva na nekom čudnom jeziku,
radi neke efekte i to ispada ludo. S njima volim surađivati.
Hoćeš li poput Dylana odbaciti akustično i uključiti
električnu gitaru?
– Mislim da hoću, kada se malo uvježbam.
Tako je izdao hipi-pokret i protestnu glazbu.
– A što ću ja izdati?
Slovenski novinar te nazvao suvremenim hipijem.
– E, onda ću njega izdati! Sviđa mi se kad je puno zvuka, a s
druge strane mi treba tišina za izvođenje poezije. Zakučast je
put do prave izvedbe, a nje vjerojatno nema, nego samo puno
pokušaja.
Možemo li te gledati ove godine na festivalu DOK u
Kamanju?
– Samo u ulozi organizatora koji nosi vodu članovima bendova koje
je pozvao da nastupaju.
Kako ti se svidjelo peto izdanje Performing Picnic Park
festivala?
– Bilo je dobro.
Program je predviđao i “Solo silovanje violine”. Jesi li
se tome pridružio kao netko tko je učio violinu?
– Nisam. To je bio nastup Ivana Vanje Strelkina – Kasija Vrbanac
Strelkin je čitala taj njegov odličan tekst kojega je on tumačio
svojim tijelom. Taj festival donosi mnogo toga, različite
izvedbene prakse i umjetnike, nešto interdisciplinarno i
multimedijalno, performans u širem smislu, od nepoznatih izvođača
koji smatraju da je njihova izvedba neka vrst performansa, u koje
sebe ubrajam, do Vlaste Delimar i Slavena Tolja, poznatih imena i
lica u hrvatskom performansu. Kasija i Ivan iz Beča dovedu svoju
ekipu koja je također iz raznih dijelova svijeta. Festival
dovodi, dakle, i ljude i prakse širokog spektra. Sviđaju mi se i
smjer i namjere.
Postoji li još neki koncept u Karlovcu u koji bi
uklopio?
– U Karlovcu ima dobrih stvari. U Gradskom kazalištu “Zorin dom”
su pokrenuli međunarodni lutkarski festival InPut u koji se mogu
uklopiti na razne načine – lani smo radili s djecom himnu
festivala, što je bilo baš lijepo iskustvo. Jako mi se sviđa to
što radi Glazbeni centar Buka s djecom koja uče glazbu i kroz nju
se upoznaju. Jedno smo vrijeme bili dio programa “Klijanac i Pup”
udruge Eko Pan, što je također jako lijepa priča.