Glazbenik, lutkar, animator, ekolog... zaljubljenik u prirodu, umjetnost i rad s klincima, Martin Ladika naš je gost ove nedjelje.

Prvo ga pokušavamo locirati. Dosta se kreće između gradova i sela...

- Pa da, zadnjih godina, već dulje vrijeme zapravo. moglo bi se reći da živim malo u Zagrebu, malo u Karlovcu, malo u Kamanju. E sad, "doma" je ipak Kamanje, a i stvari su se tako nekako posložile da sam u posljednje vrijeme nekako najviše tamo, djevojka Marija i ja si uređujemo malu kućicu, vjerujem da će to biti baza. 

Sadržaj se nastavlja...

Imaš i vinograd koliko čujem?

- Pa ne baš ja, to je obiteljski vinograd, dedina ostavština, ali da, naučio sam sve što treba iako nisam majstor kao baka, koja sve to najviše gura i najviše od nje i mogu naučiti. 

Koliko imate vina? Samo za osobne potrebe ili ide i u prodaju?

- Ne, ne ide u prodaju, ali za osobne potrebe imamo taman dovoljno da pokrijemo od godine do godine sve fešte (smijeh).

Priroda ti je važna?

- Je, mislim da bi tako i trebalo biti, na neki način se možda mogu nazvati i aktivistom, sudjelovao sam i u raznim eko akcijama, a i sve što radim na neki način ima veze i s prirodom. Jedna od najljepših stvari svakako je bio projekt Eko Pana "Klijanac i Pup", odnosno njihova Šumska škola, u kojoj smo Marija i ja bili angažirani cijelu jednu školsku godinu i provodili s klincima vrijeme u prirodi i to je bilo jedno prekrasno iskustvo i za nas, a kamoli tek za njih, mislim da je djeci tako nešto jako potrebno i preporučam svima da prijave svoju djecu.

Vi više niste u tome?

- Mi smo bili angažirani preko projekta, to je isteklo i više nismo zaposleni, ali podrazumijeva se da smo otvoreni za to da uskočimo u pomoć zatreba li u bilo kojem trenutku.

Ipak, uz sve navedeno vjerojatno je najtočnije da te nazovemo glazbenikom?

- Nije pogrešno, ali da budem iskren ne znam ni sam da li bih se prvo nazvao glazbenikom ili lutkarom, odnosno jesu li mi glazba ili lutkarstvo veća ljubav. Ali vjerojatno me najviše ljudi prepoznaje po glazbi pa može i glazbenik!

Imaš neku formalnu naobrazbu ili si samouk?

- Za gitaru nemam, ali sam završio osnovnu glazbenu školu za violinu. Karlovačku Glazbenu školu, ali počeo sam zapravo u Ozlju u kojem je bio program karlovačke škole. Tu se negdje poklopila i ljubav i interes prema folkloru pa sam violinu svirao i u malom orkestru u KUD Kamanje. 

Kada je onda na red došla gitara?

- Prvo je zapravo bila poezija, tu smo već u periodu srednje škole. Pisao sam baš poeziju, nisam imao na umu da bi se to moglo uglazbiti, niti sam pisao na način kao da pišem za uglazbljivanje, ali onda sam se negdje u trećem srednje latio i gitare i pomalo došao i do toga da probam od nekih pjesama stvoriti i glazbenu stvar. 

Prvo su bili bendovi...

- Da, prvo je bio bend Wanderlust, onda točka56...

Ali te ipak vuklo da kreneš solo? 

- Pa je, iako nije to bilo loše razdoblje, rado se sjetim tog perioda i mogu ti reći da mi pomalo i nedostaje pravi bend. No, nekako je krenulo to sa solo svirkama i željom da istražim i da samog sebe istražim kroz etno i to me toliko zaokupiralo da sam se morao posvetiti tome.

Ide ti dobro, sviraš dosta, ne samo u Hrvatskoj. U Sloveniji si imao i jedan nastup za pamćenje?

- Riječ je o zbilja prekrasnom festivalu "Floating Castle / Plavajoči Grad", koji se održava uz Stari grad Snežnik u Loškoj dolini. Nekoliko dana sve je na jednom mjestu, teatar, cirkus, glazba, velik naglasak je baš na etnu, a moram reći da je ta neka "etno ekipa" i inače jako dobro povezana i bliska. I tako se dogodilo da nastupam tamo, izveo sam par svojih pjesama, a ljudima se to svidjelo i onda je na kraju orkestar od 80 ljudi iz cijele Europe izveo moju pjesmu "Care care, gospodare" što je bilo zaista nešto posebno. Bilo je lijepo. 

I onda je došla pandemija...

- Onda je došla pandemija haha. Ali ne žalim se, imao sam dosta svirki cijelo vrijeme, opet je tu zgodno što sam solo, iako sad i nisam više samo solo! Sviram dosta, po Zagrebu, Sloveniji, svirao sam jasno i u Karlovcu iako sad kad razmislim baš bih mogao jedan konkretniji nastup napraviti, već dosta dugo nisam.

Kažeš da nisi više samo solo?

- Ne, radim i solo, ali i u malom tročlanom bendu Martin Ladika i TriNiti, u kojem su sa mnom Roko Margeta, vrsni etno glazbenik koji je naprimjer svirao i radio i s Dunjom Knebl i jako zanimljivi Leo Hrs, znanstvenik, biolog, koji eto i dobro svira i voli etno. Oni odlično sviraju te neke etno instrumente, ima tu jako zanimljivih i zgodnih stvari.

Hoće li napokon i album?

- Eeeee... to je jedna duga priča. Realno, imam dosta materijala, postoji mogućnost za jednu ozbiljnu snimku, samo što sam jako neodlučan i imam razne dvojbe i priznajem da je to i glavni razlog što se to tako odugovlači. Prvo sam želio snimiti sve sam, onda sam mislio da bi to trebalo s bendom, ali teško je tu onda sve uklopiti, poklopiti, pronaći vrijeme kad svi možemo, tako da me baš nedavno opet "puklo" da jednostavno snimim sve sam, potpuno ogoljeno... ali, i opet je na čekanju.

Spomenuo si da je lutkarstvo isto nešto uz što si jako vezan...

- Da, a krenulo je skoro slučajno. Jednostavno sam tražio posao, nešto kreativno, i vidio oglas kojim je lutkarska skupina Tikvići tražila članove. Tako je počelo, s lutkama od tikvice! I radili smo lijepe predstave, puno smo gostovali po vrtićima i školama, klincima se to jako svidjelo, a jako je zaokupiralo i mene. Iako da ne budem neprecizan, počelo je sve još u Područnoj školi Kamanje gdje smo imali malu kazališnu skupinu, ali puno smo radili, a bilo je tu i prvih susreta s lutkarstvom.

A pjesme, odnosno poezija? Pišeš li još? Možda, ako neće album, bude neka zbirka?

- Pišem i poeziju još uvijek, a zbirku bih volio objaviti, ali tu nije da ja razvlačim ili dvojim, već jednostavno nisam još osjetio da je to to, da imam nešto kompletirano i da je sad vrijeme da objavim zbirku. Išao sam po nekim čitanjima poezije tu u Karlovcu, u Zagrebu, sad baš nedavno i u Booksi, trebalo bi to malo prikupiti, uobličiti... nema žurbe, bit će, kad-tad.

Što te čeka ove godine?

- Bit će svirki. U Hrvatskoj Zagreb, Daruvar, Karlovac, u Sloveniji svakako opet Floating Castle, jedva čekam. To je stvarno predivna manifestacija, 13 stejdževa, 130 izvođača, a sve je nekako jedinstveno i u duhu zajedništva.

Imaš li organizatorskih ambicija? Možda bi tako nešto trebalo pokrenuti i kod nas?

- Da znaš da sam puno razmišljao o tome. I moglo bi se, trebalo bi se. Možda ne odmah u takvom obimu, ali potencijala imamo. To nije nešto što bi bilo u gradu, za ovakav festival je potrebna priroda, seoska atmosfera...

Pa eto, Kamanje!

- Apsolutno. Pomalo se uključujem u kulturni život Kamanja, ali ne bih se ja sad baš gurao da ću ja tamo nešto raditi odmah čim sam im se pojavio (smijeh). Ali s vremenom rado. 

Sve je to dosta sadržajno pa pretpostavljam da nemaš uz sve to vremena za skupljanje salveta i slično?

- Ne, ali skupljam sntntnove! Znaš li što je sntntn?

Haha znam, hoćemo li otkriti i čitateljima?

- Ne, neka prouče! Uglavnom, skupljam sntntnove jer moj brat radi ni manje ni više nego majicu od njih. Pa evo, ako ih netko ima rado ću ih primiti!

Razgovarao: Darko Lisac