"Ti će trendovi zbog trampizma dodatno jačati i krajnje je vrijeme da se osvijesti lijevo-liberalna scena", poručuje autor nedavno objavljenog djela o zagrebačkom omladinskom listu iz 1980-ih
Izdavačka kuća Edit izdala je ove godine djelo novinara i profesora novinarstva na Sveučilištu Sjever Željka Krušelja “Polet – zlatno doba raspada komunizma”, a 2015. godine mu je naklada Adamić izdala djelo “Polet – igraonica za odrasle” u kojemu ovaj 66-godišnji autor iz Koprivnice iznosi povijest omladinskog lista kroz koji je prošlo više od dvije tisuće autora i koji je imao 1980-ih godina nakladu i od 150.000 primjeraka te koji je odigrao veliku ulogu u društvu i kulturi tog vremena kod nas. Sam Krušelj je u tom listu bio angažiran kao dopisnik, reporter i urednik od 1977. do 1982.
Diplomirao povijest i komparativnu književnost u Zagrebu, a doktorirao je povijest 2015. godine upravo na Poletu kao temi. Bio je pokretač i glavni urednik omladinskog lista u Koprivnici LOK od 1979. do 1981. Bio je i reporter Arene, a od 1983. do 1991. je komentator u političkom tjedniku Danas nakon čega postaje komentator u Vjesniku, a od 1992. u Nedjeljnoj Dalmaciji. Od 1994. do 2004. je kolumnist Večernjeg lista, ali i urednik političkog tjednika Hrvatski obzor 1997. i 1998. godine. Uređivao je i vodio dva regionalna lista i autor je niza knjiga.
Po čemu se ova knjiga o Poletu razlikuje od prethodne?
– Prošlo je u međuvremenu devet godina i prva se rijetko gdje može pronaći, ali nije problem u tome koliko je knjiga prisutna, nego je mnogo dublji. S obzirom na razvoj demokracije u Hrvatskoj i društvenih odnosa, čini mi se da je knjiga o Poletu potrebnija danas no što je bila 2015.
Zašto?
– Jer svjedočimo strahovitom naletu konzervativizma u svim oblicima i taj društveni trend proizlazi iz globalnih odnosa. To je najviše vezano uz izabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa, no ne samo uz njega. Dvadeset minuta vožnje od Koprivnice u kojoj živim je na vlasti mađarski premijer Viktor Orbán, a i u Slovačkoj i donedavno Poljskoj imamo ili smo imali nešto slično. Povratkom Trumpa na vlast jača dodatno taj konzervativni trend. Treba utoliko uzeti u obzir i Njemačku i Francusku, no tamo ipak imamo uravnotežen odnos snaga, pa nije jednostavno provoditi neke politike. U Mađarskoj se možemo svakoga dana uvjeriti u to što znači orbanizacija. Hrvatska vlast doprinosi tome. Oni su u Bruxellesu iza zatvorenih vrata europejci, a tu su sve bliže opcijama koje im omogućavaju održavanje na vlasti, a te opcije su konzervativne i ultrakonzervativne i vezuju se klerikalno uz Crkvu. Treba li netko klečavce i mitinge, hodanja na kojima se iza plemenitih skrivaju vrlo mračne ideje koje su u izravnoj suprotnosti s ljudskim pravima? Takvi su trendovi za demokratsko i laičko društvo neprihvatljivi.
A gdje vidite da je vlast sudionik tih procesa?
– Ona, naravno, nije toliko glupa da u tome sudjeluje izravno, ali nema suprotstavljanja tome, a vidljiva su i financiranja pokreta i manifestacija. Pogledajte što se financira u izdavaštvu, kakvi se scenski i ostali programi podržavaju financijski. Treba analizirati cijelu društvenu zbilju, a ne samo gledati “na prvi pogled”. Valja vidjeti i sve veće probleme s kojima se susreće nevladin sektor, kako se koči financiranje. Pogledajte kako funkcionira javna televizija koja na vrlo perfidan način uvijek podržava konzervativnu stranu, što joj je i zadatak – kod nas se zna tko je vlast i da nema što javna televizija imati svoje mišljenje, pa je tako i urednički postavljena. Najopasnije je ono vezano za ultrakonzervativne pokrete. Godinama se priča da se financiraju iz inozemstva i zna se kako se jača ta scena. Nije sve to toliko transparentno nekome tko ne prati politiku i tko je ne zna čitati između redaka. Ti će trendovi zbog trampizma dodatno jačati i krajnje je vrijeme da se osvijesti lijevo-liberalna scena. Ne mislim pritom na političke stranke, nego na svjetonazor. Nitko se u medijima danas ne opredjeljuje stranački jer to nije popularno, ali treba jačati svjetonazorski pogled. Mediji su istovremeno u jako lošoj poziciji. Mala je bara i puno krokodila, pa mediji nemaju dostatnih financijskih sredstava za uobičajeno funkcioniranje i najlakše im je da se jednostavno prodaju za ovu kampanju, za onu kampanju, za ovaj reklamni ciklus i slično, što čine pojedine medijske kuće. Ponekad se provali kako izgledaju razgovori iza zatvorenih vrata. U listu ili portalu koji se deklarira liberalno naiđete tako na članak koji na začuđujući način gleda na Vladu Andreja Plenkovića. Ne vjerujem da je problem u tome da bi novinari ili urednici imali manjak znanja, nego je očigledno dan signal da se “malo pusti” jer će se dobiti nešto. Ništa se pritom ne radi primitivno, pa da bi se donijela, primjerice, torba s novcem. Postoji stotinu načina da se nekoga kupi, odnosno, da ne budemo tako grubi, neutralizira, da se nekome otupi oštrica, da se izbjegne obrada nekih tema, nešto što bi bilo uobičajeno vezano za svjetonazor lista i njegove publike. Mediji srednje struje su uglavnom neutralizirani, a postoje i oni koji namjerno dodatno zaoštravaju ne bi li pokazali da nisu podlegli svemu tome. U principu, glavnina mejnstrim medija prihvaća tu igru i neutralizira se da ne bi uznemirila vlast, a istodobno oporba nema snagu za promjenu sadašnjeg sustava vlasti, odnosno institucija i javnih poduzeća.
Koliko su klasični mediji koje načelno kritizirate uopće utjecajni danas?
– Današnjoj generaciji studenata treba objasniti da je moguće kupiti tiskovinu na kiosku na kojemu se kupuju žvakaće gume, sokovi i cigarete. Studenti ne čitaju tiskovine.
Čitaju li internetske portale?
– U tom pogledu je već povoljnija situacija jer su portali čitateljima besplatni i dostupni u svakom trenutku, dakle nema elemenata vremena, prostora i cijene. Za predavanja napikavaju po mobitelima i tako se zabavljaju. Uvijek ima dobrih studenata, prosječnih, onih koji se muče i onih koji su tu zato što im je mama rekla da nešto trebaju studirati, a studij novinarstva je lakši od matematike.
Naišao sam na repozitorij završnih radova studenata gdje ste bili predsjednik ili član povjerenstva.
– Dosta je toga bilo.
Jest i čini mi se da ću sljedećih mjesec dana provesti čitajući te radove jer su naslovi zanimljivi, odnosno zanimljive su teme.
– Imate, dakle, pozitivan dojam. Nastojim bit realan i suočavanje sa stvarnošću je jedini način medijske borbe. Izrada završnih radova predstavlja veći trud. U oblikovanju tema sudjelujemo i mi profesori. Priprema diplomskih radova traje mjesecima. Jasno je da se pritom traži kompleksniji pristup, odnosno istraživanje i da nastojimo obraditi teme koje su društveno relevantne. Insistiramo i kod onih studenata koje ne pokazuju pretjerani trud i posebne afinitete da se na kraju iskažu. Završni radovi su ipak pokušaj da prosječan ili ispodprosječan student savlada nešto, da nas ne bi bilo sram što je završio studij na našem fakultetu. Drago mi je što ste uočili da to izgleda vrlo solidno, ali vjerujte da u tome ima i njihovog i mentorskog truda. Na jednom sveučilištu je najteže baviti se završnim radovima – predavanja mogu biti rutinska, ali ovdje nema blefiranja. Povjerenstvo prvo prihvati rad, a tek onda ga student brani. Ne može student braniti rad na sreću. Drago mi je što uviđate ipak neke rezultate našeg djelovanja. Govorim o onome što zatičemo na početku studija, tu silnu zbunjenost. Uvijek pitam što se čita – tiskovine se ne čitaju, od portala neki o životnim stilovima, poneki sportski, a čak i znaju tko je premijer, a tko Predsjednik. Na početku pomisliš što si to dobio i s čime se to trebaš hrvati. Ima uvijek 10 do 20 posto studenata koji su na nekoj drugoj razini i danas onaj tko je dobar ima uvjete biti puno bolji nego što je to bilo u vrijeme kada smo mi studirali.
Jedan od Vaših studenata je i pisac Marko Gregur.
– Doktor Gregur, da.
On je izuzetan. Je li još netko od Vaših studenata uspio u nekoj redakciji?
– Naravno. Imamo nekoliko naših studenata u Indexu, jedan od važnijih urednika u Telegramu je naš Vedran Vrabec, imamo svoje studente na N1, u Koprivnici i okolnim gradovima, odnosno u regionalnim redakcijama… Oni koji završe naš studij, a novinarstvo ih zanima imaju predispozicije raditi vrlo ozbiljno i u vrlo jakim redakcijama. Žao mi je što postoje oni koji dođu tu, a i dalje ne znaju što bi sa sobom – jednostavno su se upisali na neki studij.
U filmu “Una” lik sveučilišnog profesora glumi Rade Šerbedžija i on kaže studentima da dolaze i gube vrijeme pitajući ih tko je ikada naučio novinarstvo na fakultetu.
– Ta je teza stara jedno stoljeće.
Jesu li studiji novinarstva uopće potrebni? Vi ga niste završili, pa ste doajen.
– Završio sam studij novinarstva.
Onda se ispričavam – to mi je promaklo.
– Završio sam studije Filozofskom fakultetu u Zagrebu i usporedno s time studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.
Masa novinara ipak nije završila taj studij.
– Nije. Postao sam već poznatiji novinar prije no što sam upisao taj studij i došao sam s naprednim znanjem. Dragan Đurić iz Nacionala i Branko Podgornik iz Novog lista su moja generacija. Učio sam novinarstvo od gimnazijskih dana, a odlazak u Polet je bio presudan – škole novinarstva kao što je bio Polet danas nema i ne može biti. Dolaskom u redakciju Poleta ste morali apsolutno sve proći, od toga kako se odabiru teme, kako se odlazi na teren, kako se to oblikuje, oprema, ilustrira, prelama, ali i poslovni dio jer novine treba prodavati i reklamirati. Ozbiljan novinar Poleta je mogao naučiti sve elemente novinarstva i zato nije bilo nimalo čudno da su svi ozbiljniji članovi te redakcije postali ključni ljudi Vjesnikove novinske kuće, ali i ne samo nje. Kad sam “izvisio” u Poletu jedva su me dočekali u Vjesniku, a bio sam samo tipičan primjer, jedan u nizu. Bio sam osposobljen kao jako mladi novinar raditi u političkom tjedniku Danas koji je bio ključan medij 1980-ih u Hrvatskoj, a to je zato jer sam prošao sve faze i imao sam dovoljno pameti i volje da naučim nešto. Danas postoje samo komercijalna glasila ili neka marginalna koja nisu utjecajna i koja objavljuju tekstove koji služe aktivističkim ili tko zna kakvim svrhama. Morate imati kliker, opće obrazovanje i znatiželju. Za novinara nije ključno da bude vrijedan, pa čak niti da bude pismen jer se pismenost može savladati. Ključno za novinara je da prepozna temu, da za to ima nos, da zna razlučiti bitno od nebitnog, a žanrove, jezik i zanat će savladati relativno brzo, ako ima ovo prvo. Ako prepoznajete temu, dobar ste novinar. Ima novinara koji do kraja karijere ne savladaju hrvatski jezik, a dio su povijesti novinarstva.
Nije li poštenije savjetovati studentu da završi, primjerice, studij strojarstva, a da se može bez obzira na to baviti novinarstvom?
– Može se bilo čime baviti novinarstvom. Međutim, postoji kvaka u korist studija novinarstva. Meni je uvelike pomogao i zahvaljujući tome sam mogao svladati bilo što u pogledu opće karijere. Studij omogućuje da selektivna znanja stavite na hrpu, da ih povežete, učinite funkcionalnim, pa da znate što možete očekivati kada dođete u redakciju, da se ne vratite s izvještajem, viješću ili komentarom, ako je zadatak bio da se napravi reportaža. Na studiju se nauče forma funkcioniranja, hijerarhije, kako bi trebao izgledati prelom, da možete fotografirati, oblikovati video-priloge… Danas novinar mora znati i montirati. Studijem novinarstva dobijete pripremljeno i odabrano znanje potrebno za obavljanje novinarskog posla koji je u tom slučaju puno lakši i razumljiviji. Ako ste genijalac, ni to nije potrebno – bitno je imati taj kliker. Studiji novinarstva su potrebni, ali nisu presudni za jako dobrog i zainteresiranog mladog čovjeka.
Kako ocjenjujete izvještavanje medija o tragediji u Osnovnoj školi “Prečko” u Zagrebu od nekidan, odnosno kako bi o tome izvještavali tadašnji Polet, Danas i Vjesnik?
– Nema odgovora na to pitanje. Uzeli ste za primjer strahovitu tragediju koja je dokaz da smo se i mi amerikanizirali u najgorem smislu, da smo po tim tragedijama uz Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. To je loša strana globalizacije i jasno je da će jedan ubojica inspirirati nove. Tako se nešto u Sjedinjenim Državama dogodi tijekom vikenda u barem tri navrata i kod nas nije to toliko učestalo, ali smo dio toga i ovaj naš manijak će nadahnuti nove psihopate. Moramo kao društvo to prevenirati, ali će uvijek biti psihopata. Kako drugačije javljati o tome osim onako kako je u osnovi izvještavano? Jasno je da se u medijima ponavljaju isti podaci i na razne načine i već je puna glava toga i teško je i pratiti s obzirom na to koliko sve to opterećuje emocionalno. U poletovska vremena se nije događalo nešto što bi bilo pandan ovom slučaju. Bilo je serijskih ubojica, primjerice Vinko Pintarić, ali nije bilo ubojstva djeteta od sedam godina, i to na javnom mjestu i na takav užasan način. Polet se mogao crnohumorno baviti onime što je radio Pintarić, raditi alternativne reportaže, no ovo što se dogodilo nedavno u Zagrebu se ne može usporediti s onime što se događalo u ono vrijeme. Polet je ismijavao društvenu zbilju, ne i tragedije.
U odnosu na to razdoblje, je li crna kronika previše zastupljena u današnjim medijima?
– Suvremeno novinarstvo za široke slojeve nastaje krajem 19. stoljeća kada uobičajeno prostor svake masovne dnevne tiskovine zauzima crna kronika, kad crna kronika, odnosno, šire, kronika skandala počinje dominirati. Kod nas u međuratnom razdoblju imamo novine koje bismo po današnjim kriterijima mogli nazvati senzacionalističkima, primjerice Novosti ili Jutarnji list. No, razlika je utoliko što je crna kronika bila zatvorena na jednu stranicu, u Večernjem listu na dvije stranice, da bi se unazad deset ili 20 godina unormalilo to da crna kronika nosi početni dio lista. Crna kronika je nositelj sadržaja – to se promijenilo. Što je nešto groznije, to treba jače “raspaliti”. Danas će mediji donositi kronologije, pa da se vidi da smo imali još gadnih zločina u prošlosti. Tjednik Danas bi taj slučaj napravio obvezno fenomenološki – tekst bi se temeljio na događaju, ali bi dao i širu sliku, bio bi to vrlo kompleksan tekst s mišljenjem stručnjaka, izjavama svjedoka, kronologijom i slično. Tjednik Danas bi, dakle, radio temu koja bi s više uglova pokušala razjasniti slučaj i ne bi se to radilo radi što veće prodaje, nego radi utjecaja na društvo, da se razjasni zašto se događa to što se događa.
Dakle, u čemu se razlikuju dvije knjige o Poletu?
– U drugoj je naglasak na ljudskim pravima, dakle na onome za što se Polet borio. Otvarali smo prostore medijskih sloboda dobivajući čvoruge, trpeći pranje mozgova, rastjeravanje redakcija i pojedinaca, da bi potom u taj izboreni prostor elegantno ušli ozbiljniji listovi kao što su Vjesnik ili Večernji list. Polet je otvarao sva socijalna pitanja – kako žive radnici, kako se živi na rubovima društva, kako žive prostitutke, kako žive socijalni slučajevi, što se događa po domovima… “Djecu tuku kao volove”, glasio je poznati naslov koji je rasturio cijeli socijalni sustav u Hrvatskoj tada. Naglo smo otvorili pitanje droga, bavili se seksualnim odnosima i drugim tabu-temama. Komunizam jest bio idejno lijev, ali je po ustroju društva bio vrlo konzervativan i stalno smo šokirali svakom vrstom tema kao što su prava žena, lezbijki, homoseksualaca, životi zatvorenika… Svaki naš izlazak na teren je bio šok i dokazivalo se da je sve u državi suprotno onome što se službeno govori, da ona ne funkcionira, da se raspada. Bili smo ogledalo komunizma u raspadu, ali je to bilo i zlatno doba jer smo se jako dobro zabavljali, bez obzira na gorčinu i na to što smo dobivali po glavi. Prokužili smo bili sistem, kako funkcionira i kakve su mu forme te kako zaobilaziti njegove kočnice. To je borba za ljudska prava u najširem smislu.
