"Prije 11 godina smo mogli razmišljati o tome hoćemo li kroz koju godinu imati i stotinu flautista na akademiji, no danas je to nemoguće. Naš projekt neće rasti, što je malo poražavajuće", rekao je
Dvanaesto izdanje Hrvatske flautističke akademije će se održati u Karlovcu od 1. do 7. srpnja, nanovo dolaze mnogi mladi iz Hrvatske i drugih država da uče o flauti od vodećih svjetskih profesora, a tim povodom taj projekt zumiramo s 45-godišnjim organizatorom Petrom Ćurićem.
Ovogodišnje izdanje akademije si nazvao kraljevskim. Kad stiže engleski kralj Karlo u Karlovac?
– Za ovo izdanje Hrvatske flautističke akademije smo se malo našalili nazvavši je kraljevskom, ali ima istine u toj šali jer je Karlovac kraljevski grad, a profesori koji sudjeluju ove godine na našem festivalu rade u europskim kraljevskim konzervatorijima. Govorim o Kerstenu McCallu s kraljevskog konzervatorija u Amsterdamu koji je prva flauta u najboljem simfonijskom orkestru na svijetu, Andrei Olivi s kraljevskog konzervatorija u Manchesteru te ujedno predavaču u Luganu, Gitte Marcusson koja predaje na londonskom konzervatoriju i Lieve Gossens s briselskog kraljevskog konzervatorija. Troje od njih su bili spletom okolnosti dogovoreni, a kad sam uočio zajednički nazivnik odlučio sam pronaći i četvrtog, pa da imamo kraljevsko izdanje akademije.
Što će raditi tu?
– Svake smo godine imali kvalitetne profesore. Dolazi pedesetak ili šezdesetak studenata, učenika klasične flaute iz cijeloga svijeta te će pohađati tečajeve i radionice s tim profesorima. To su mladi flautisti iz Hrvatske, Slovenije, Mađarske i ostatka našeg susjedstva, ali ima i iz udaljenijih zemalja kao što su Izrael, Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska… Hrvatska flautistička akademija je već uhodana i taj projekt je zaživio kao dobra međunarodna priča.
Hoćemo li goste iz Izraela smjestiti na Gazi?
– Opaska je duhovita, ali više ništa u biti nije smiješno i žao mi je svega što se događa u svijetu. Tko zna hoće li student iz Izraela uopće i doći jer su im, ako se ne varam, zatvorene granice.
Nadamo se da hoće i da će se lijepo provesti. Kako je došlo do toga da pokreneš flautističku akademiju i zašto baš flautističku?
– Moram utoliko spomenuti tadašnjeg ravnatelja Gradskog kazališta “Zorin dom” Srećka Šestana. Njega sam upoznao kad sam bio timpanist u orkestru riječke opere dok je bio intendant Hrvatskog narodnog kazališta “Ivan plemeniti Zajc”, što je bilo prije četvrt stoljeća. Bio sam jednom na kavi s njegovom suprugom Ljerkom u Zagrebu s kojom sam dogovarao neki potpuno drugi projekt vezan za Hrvatsku maticu iseljenika, a odnosilo se na brendiranje Hrvatske. Rekla mi je pritom da je Srećko u Karlovcu i da bismo trebali napraviti neki projekt. Sredinom 2013. godine sam se sastao s njime i dogovorio. Prije toga sam u Grožnjanu s Hrvatskom glazbenom mladeži organizirao 12 godina bubnjarski kamp, što je Srećko uime Ministarstva kulture Republike Hrvatske obilazio, a i njegov sin Križan je bio polaznik. Vidjeli su, dakle, da imam tu međunarodnu crtu, a bio sam i svježi povratnik iz Londona. Znali su da mogu raditi jedan takav projekt i Srećko mi je dao otvorene ruke da radim u Karlovcu nešto slično onome što sam radio u Istri. Baš je to bilo razdoblje kada se flautisti nisu okupljali u Grožnjanu zbog bolesti profesora Gaspera Hoyosa. Zbrojio sam stoga dva i dva te okupljanje prebacio u Karlovac, pa neka se Gasper pridruži kad ozdravi, što se i dogodilo.
Dakle, Hrvatska flautistička akademija je još jedna od Šestanovih ostavština u Karlovcu. Književnik Miljenko Jergović ga je jednom spomenuo kao jednog od onih koji predstavljaju najbolje i najpouzdanije rukovodice u kulturi, odnosno kazalištu.
– Hrvatske flautističke akademije ne bi bilo bez Šestana. Mnogo toga što je pokrenuto u “Zorin domu” je plod njegova rada i njegove energije. U tom je kazalištu provodio i dan i noć. Zapitao sam se bih li bio spreman na tako nešto, a zaključio da ne bih. Pozdravio bih i sadašnjeg ravnatelja Milivoja Jurasa s kojim također super surađujem.
Imaš li problema sa smještajem polaznika?
– Sada više ne, ali je početak bio nezgodan kao što su to počeci uobičajeno. Smješteni smo u Hotelu “Carlstadt”, a na početku nismo mogli biti jer smo prekasno ušli u cijelu priču, pa smo bili smješteni u Jastrebarskom i prevozili se kombijem, dok su djeca bila u Učeničkom domu Karlovac. Sad smo svi smješteni na jednom mjestu i zadovoljni smo – sve je dvije minute hoda između kazališta, hotela i restorana u kojemu se hranimo.
Hoće li se održavati koncerti?
– Svake godine napravimo dva ili tri koja su besplatna za javnost. Završni koncert će biti 6. srpnja navečer, a na koncertu otvorenja 1. srpnja će nastupiti Oliva i McCall u novoj dvorani Glazbene škole Karlovac na korzu. Svake godine surađujemo s Karlovačkim puhačkim orkestrom. Mnogi flautisti iz Karlovca su slobodni doći poslušati predavanja i sudjelovati u programu.
Očito dobro surađujete s Glazbenom školom Karlovac.
– Da, surađujemo od početka u redu. Naš program je jak i naši predavači su svjetski vrh, a ovakve akademije nema na potezu od Venecije do Atene. S obzirom na ljudsku ćud, išli smo više nego korak naprijed u otvorenosti i uključivosti, pa i zato da ne stvaramo rivalitet i ne pobuđujemo zavist i ljubomoru. Od početka sam bio svjestan te mogućnosti, pa sam od početka uključio Zagrebačku filharmoniju, Muzičku akademiju Sveučilišta u Zagrebu, Glazbenu školu Karlovac, otvorili smo se i prema Hrvatskom društvu flautista. Neki su od njih maksimalno dobro reagirali, a neki su i dalje bili sumnjičavi. Nismo imali negativnih momenata u ovih 12 godina i dobro smo surađivali sa svima.
Koriste li lokalni glazbenici tu činjenicu da im dolaze profesori svjetskog ranga u grad ili to jednostavno ignoriraju s obzirom na to da su Karlovčani poznati kao najpametniji ljudi.
– Možda je taj dio priče i najteže probiti. Dolaze polaznici iz Hrvatske, no nisu činili nikada više od četvrtine.
Može li učenik flaute iz karlovačke glazbene škole poslušati ta predavanja, mada je možda osnovnoškolac?
– Može, naravno, i pozivam ih sve da dođu u “Zorin dom” u kojemu smo svakoga dana od 1. do 7. srpnja od 9 do 13 i od 15 do 19 sati.
Postoji li zasićenje festivalima na području kulture?
– Postoji. Pažnja ljudi je sve kraća. Što brže želimo informaciju, a kada stigne dosadna nam je. Kako dalje s time je filozofsko pitanje 21. stoljeća. Ljudi uče na drugačiji način. Kada smo 2014. godine počeli organizirati Hrvatsku flautističku akademiju nisi mogao pronaći na internetu snimke predavanja s područja klasične flaute profesora ranga kakvog su oni koje dovodimo. Ako je tada nečega i bilo, to su bili snimci od po pola minute nastali poskrivečki. Umjetnici su tada izričito bilo protiv toga da se njihova predavanja snimaju. U međuvremenu su svi dobili kvalitetne mobitele i profesori su shvatili da se ne mogu boriti protiv snimanja, pa sada postoje takvi sadržaji i zato se postavlja pitanje zašto bi netko došao u Karlovac na Hrvatsku flautističku akademiju, ako već ima dostupna takva predavanja. S time se ne možemo boriti i zadivljen sam time što uz YouTube i dalje uspijevamo postojati. Neki očigledno i dalje traže ljudski kontakt, to da dođu i pitaju, a ne samo da pričaju s robotom ili da gledaju snimak, no takve potrebe se smanjuju i zasigurno smo potpuno drugoj ligi. Prije 11 godina smo mogli razmišljati o tome hoćemo li kroz koju godinu imati i stotinu flautista na akademiji, no danas je to nemoguće. Naš projekt neće rasti, što je malo poražavajuće – bit će uvijek na razini pedesetak flautista, a troškovi rastu, dok nitko ne želi uložiti u kulturu više no što je potrebno.
Što polaznici navode kao motivaciju?
– Kristalizirala se kroz godine. Polaznici su bili učenici zadnjih razreda srednjih glazbenih škola koji bi htjeli studirati glazbu na akademijama. McCall je profesor u Amsterdamu i ako se neki od prolaznika želi upisati na taj konzervatorij ima u Karlovcu jedinstvenu mogućnost da upozna tog profesora, da svira za njega i prije audicije, da ga ovaj savjetuje. To je za polaznika velika stvar jer je već svirao za profesora, skužio što traži i postigao je kontakt s njime jer i zajednički objeduju i piju kave. Profesori isto tako zamjećuju koji su perspektivni polaznici. Ovog srpnja u Karlovcu se događa to da umjesto da ideš u Amsterdam, London, Bruxelles ili Rim dođeš na jedno mjesto i upoznaš profesore od tamo.
Koliko to institucije i narod cijene?
– Polaznici cijene jer je njihova budućnost u glazbi u rukama tih profesora. Ako prođu audiciju, studirat će na akademiji i živjeti od toga što će biti dio neke filharmonije, ako završe studij. Utoliko je što se njih tiče jednadžba jasna. Koliko narod cijeni klasičnu glazbu? Koliko narod cijeni McCalla, prvu flautu Concertgebouwa i znade li uopće što je Concertgebouw? Vjerojatno ne zna i ne cijeni, ali što narod dana uopće cijeni?
Priče na Instagramu.
– Gleda ih i lajka, ali one influensere u tom storiju naziva trešom.
Više je pitanje bilo koliko se cijeni tvoj angažman. Ranije si spomenuo da su nam svojstveni zavist i ljubomora – čim je netko aktivniji odmah je sumnjiviji.
– Da.
Priznaje li se tvoj angažman dovoljno?
– Nastojat ću odgovoriti na to pitanje iz nekoliko kutova. Još sam 2006. ili 2007. godine kada sam se počeo ovime baviti uvidio da je velik udio posla u kulturnom menadžmentu isti bez obzira zvao li ja profesora iz Amsterdama ili profesora iz Jastrebarskog – 70 posto energije mi je identično u tom pogledu i troši se na izradu plakata, slanja priopćenja i slično. Kad je već tako, zvat ću najbolje na svijetu. Ako ništa drugo, mogu reći za sebe u tom slučaju da su dolazili najbolji kad sam ja to organizirao, a u mnogim slučajevima su ti profesori po prvi put u Hrvatskoj. Možda je riječ i o mom poremećaju ličnosti jer ne moram insistirati na tome. Opsesija time zasigurno postoji jer sam tako radio i u Grožnjanu kada sam, primjerice, doveo bubnjara Erica Claptona i Chicka Coree Stevea Gadda. Nešto ne štima sa mnom. Netko bi mogao reći da je to što radim prihvaćeno jer sam dobio priznanje i Županije karlovačke i Grada Karlovca, ali i Red hrvatskog pletera za zasluge u kulturi, odlikovanje koje mi je uručio predsjednik Zoran Milanović. Ne mogu reći da moj radi oni koji predstavljaju narod nisu priznali. Financijski gledano, ne mogu reći ni to da sam na tim projektima gubio novac, što je također uspjeh jer kulturnjaci nemaju menadžerski kliker, pa nastavljaju s neisplativim projektima, no nisam jedan od tih pacijenata. Uglavnom ne gubim novac, ali vjerojatno većina ne bi za toliku zaradu radila takav projekt, a ne znači niti da ću ja to raditi zauvijek – možda i ja odem na rampu poput tebe.
Školovao si se na Zapadu i tamo si predavao. Kako tamo izgleda menadžment u kulturi?
– Ne bih rekao da je bitno drugačije tamo u odnosu na ovdje što se tiče odnosa društva prema kulturi jer smo svi na internetu i razlike su sve manje. Gubi se ogromna količina vremena na gluposti po cijelom svijetu u kontekstu TikTok kulture. Da sam krenuo provoditi ovakav projekt u Londonu ili Parizu vjerojatno ne bih opstao dulje od dvije godine jer tako nešto tamo već postoji. Ono što sam radio u Grožnjanu i ovo što radim u Karlovcu je preslika onoga što sam već vidio vani. Ako u nekoj sredini prvi pokrećeš nešto, veće su šanse da se to održi. Kako bih tako nešto mogao raditi u Londonu kad već postoji takav projekt iza kojega stoji kraljevska akademija? S time se ne mogu natjecati. U Hrvatskoj puno toga možeš započeti jer naprosto ne postoji. Ako bih radio neki spoj javne i kulturne diplomacijom s kojom sam se bavio te ovakvih akademija, uspio bih jer tako nešto ne postoji i ima prostora za to. No, s druge strane bih stalno morao kucati političarima na vrata i 75 posto mog vremena bi morao biti rad s političarima da ne ruše projekt i da pomognu. Na Zapadu nema toga da se kuca na vrata političarima nego je riječ o čistoj ekonomiji. Kraljevska akademija u Londonu ima tri četvrtine svojih studenata iz Azije jer je to zakon tržišta – voljni su platiti visoke školarine, žele se probiti, imaju potpore svojih država, a Englez prodaje uslugu i brend i nema potrebe kucati na vrata političarima. Kod nas bez toga ne postojiš. Toliko sam s vremenom bio u tome da sam pomislio da se i sam bavim politikom, pa sam 2017. godine postao pulski gradski vijećnik. Nisam nikad sanjao da postanem političar jer mi je to bilo užasno dosadno. Imam kraću političku epizodu, a vani ne moraš uopće razmišljati o politici.
