"Ne bih o detaljima jer traje istraga", kaže predsjednička kandidatkinja
Jedna od kandidatkinja za Predsjednicu Republike Hrvatske je i široj javnosti možda nedovoljno poznata novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss, pa smo je pozvali na razgovor ne bismo li zumirali s njome aktualna pitanja, ustvrdili kako gleda na funkciju za koju se natječe, a tako je i bolje upoznali, a intervju započinjemo na temu nasilja nad ženama s obzirom na to da je žena u politici, a u utorak je obilježen Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Koliko je u Europi danas velik problem nasilja nad ženama?
– Velik je na svjetskoj razini. Svakih deset minuta na svijetu jedna žena izgubi život, dakle 140 dnevno. U 2023. godini je nasiljem život izgubilo 85.000 žena, a 51.000 ih je poznavala počinitelja, odnosno bio je bliski član obitelji. Ove godine je u Hrvatskoj ubijeno 16 žena, a ubojice su intimni partneri ili bliski članovi obitelj – otac ili brat. To su zabrinjavajući podaci. U Austriji je 2023. 25.000 žena prijavilo institucijama nasilje, a od tog broja 6.400 žena u Beču. Ne znam te podatke za Hrvatsku.
Jeste li kao žena osjećali neravnopravnost?
– Često. Čak sam bila vrlo podcjenjivana u poslu, mnogo gore plaćena i tretirana samo zato što sam žena. Diplomacija je klub muškaraca i nije lako kao ženama izboriti se da ih netko ozbiljno shvati, da s njima u salonima uz piće i cigare raspravlja međunarodne odnose. Puno mi je trebalo da ostvarim pomake u tom pogledu. Očekuješ nakon sastanka poruku kojom se poziva na dogovor novog sastanka ili organizaciju ministarskog susreta, da se pogura nešto i učine neka poboljšanja, a dobiješ emotikone pusica ili sam čak imala nekoliko fizičkih napada od strane državnika. U tom svijetu nisu ljudi s ulice. Danas se neće dogoditi to da vas netko zaskoči iz grmlja, nego je riječ o svakodnevnim situacijama za žene, a u visokom društvu je to puno okrutnije i prefrigano, a čak je i puno teže za prijaviti.
Tko Vas je fizički napao?
– Ne bih sad o detaljima jer traje istraga. To je jedan od razloga zašto sam napustila Hrvatsku. Imala sam neugodnost s austrijskim novinarom nakon konferencije ministarstva obrane, po završetku večere, dok smo svi sjedili u separeu. Nakon pet minuta jako službenog razgovora se usudio pokušati me poljubiti i dodirnuti. Podnijela sam prijavu. U tim krugovima imamo oficire i neke koji bi trebali demonstrirati strogoću i biti vrlo kurtoazni, a ovakvi napadi su mi bili u tom pogledu nezamislivi i neprihvatljivi.
Bilo je, dakle, više slučajeva.
– Naravno. Takvi slučajevi pripadaju mojoj osobnoj sferi, a pokazuju ustrajnost u karijeri i čeličenje. Ne prihvaćam nikakvu vrst nasilja.
Naš ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman je pokušao na jednom skupu poljubiti njemačku kolegicu, što je ova odbila. To se ne predstavlja kao oblik zlostavljanja, nego kao gaf – sprdaju se s ministrom u javnosti zbog toga.
– U diplomaciji su takve geste neprimjerene – ljubiti i grliti. Očito ih nitko nije naučio etiketama. Izvještavala sam iz Austrije za 24 sata i Večernji list, a za list Kleine Zeitung sam pisala o Balkanu. Nekadašnji kancelar Sebastian Kurz je baš bio primjer kako se netko treba ponašati u politici i diplomaciji. Sadašnji kancelar Karl Nehammer je kraljicu Máximu Nizozemsku za njene posjete uhvatio za ruku, privukao je k sebi i onako grublje je u znak dobrodošlice potapšao po ramenu. Iz Nizozemske su me začuđeno pitali što bi to trebalo značiti. Uz protokole treba naučiti i osnove ophođenja. Policijski oficiri vam dotaknu vrh šake, naklone se, nasmiješe i ostvare kontakt očima i tako se pozdravlja. Gospodin Grlić Radman može od mene uzeti satove poduke.
Gdje sada živite?
– Trenutačno sam u Hrvatskoj, a jako dugo živim u Beču gdje sam živjela od 18. do 24. godine života. Beč je uistinu grad po mojoj mjeri i obožavam ga. S 24 godine života sam se vratila u Hrvatsku i počela raditi kao novinarka, nakon toga i u odnosima s javnošću, pa sam bila i glasnogovornica gradonačelnika Zagreba Milana Bandića. Dvaput sam dobila otkaz u medijima jer su tada postojali oni o kojima se nije smjelo pisati ili o kojima se moralo samo pozitivno pisati, koji su na vrlo koruptivan način financijskih podržavali te medije. Jedan otkaz sam dobila zbog Ive Sanadera jer smo imali direktivu da o njemu ne objavljujemo ništa, a bila sam dobila ekskluzivnu informaciju da uhićen na austrijskoj granici, pa sam to objavila kao izvršna urednica. Kada me pretpostavljeni Milivoj Pašiček sutradan, u ponedjeljak, pitao zašto sam to uradila, odgovorila sam da ljudi zaslužuju znati istinu. Čitava redakcija je stala iza mene, i to mi je bilo prekrasno, a inače su novinarski kolektivi takvi da nitko nikoga ne voli i svi su kritički nastrojeni jedni prema drugima. Drugi otkaz sam dobila na Novoj TV jer sam se usudila nazvati gospodina Ivana Todorića radeći na bezveznoj šoubiz temi koju je odobrila urednica Ivana Mandić, a o tome da ima novu djevojku u Miamiju, a sada mu je supruga. Eto, zbog obitelji Todorić i gospodina Sanadera sam bila kruha gladna i nitko me nije htio zaposliti. Druge kuće vas neće zaposliti jer vas smatraju rizičnima, da biste mogli ugroziti budžet ili koruptivan način financiranja. Ujutro je na kolegiju odobrena tema o tome da gospodin Todorić ima novu curu, manekenku, i rečeno mi je da ga nazovem za izjavu. Dobila sam sekretaricu, predstavila sam se i poručila mi je da će mi se gospodin Todorić javiti. Minutu nakon toga je doletio šef marketinga i počeo prozivati jesam li normalna, da će on meni Miami, da ću ih stajati neki prihod od reklama… Uslijedio je poslije toga nekorektan odnos koji je trajao tridesetak dana – nisu mi dali da radim, moje teme su dodjeljivali drugima, moje kontakte su koristili novinari-početnici… Novinarstvo je poprilično okrutan svijet u suradnji s velikim biznisom i politikom.
Koje ste godište?
– Rođena sam 1981. godine. Poprilično sam ostvarena, napravila sam sve što sam htjela. Ne dolazim iz financijski imućne obitelji, nisam se oslanjala na političke strukture, udruge ili zadruge ili pak partnera, a mnogim ženama na Balkanu je bitno tko im je suprug, odnosno otac.
Kako ste stjecali vještine kojima biste poučili ministra Grlića Radmana?
– S 33 godine života sam spletom okolnosti, uvidjevši kako financira društvo u Hrvatskoj, a funkcionira na meni neprihvatljiv način, krenula potražiti mjesto za sebe, pa sam upisala i završila diplomatsku akademiju u Beču. Nakon toga sam bila u mirovnoj misiji u Izraelu, pa sam se upoznala s time što znače vjerski sukobi, a do tada mi je to bilo nepoznato jer nisam pronalazila poveznicu s religijama – jako sam sekularna. Mnogo mi je značilo iskustvo iz Izraela koji je centar svih religija. U Sjedinjenim Državama sam upisala doktorski studij. Odlučila sam ipak doktorirati u Nizozemskoj. Tamo sam boravila u kraljevskom trezoru obitelji Rittman, a to je knjižnica. Dobili su prekrasnu građevinu koja ima povijesnu važnost jer su tamo dolazili tiskati knjige svi za trajanja inkvizicije i od tada je ta biblioteka bitna za intelektualce. Pisac Dan Brown je dao velik doprinos da se ta knjižnica digitalizira i da stari rukopisi budu dostupni svima. Tamo sam usisala sve, a čak nisam nosila crno jer je to jedno od pravila, pa sam cijelo vrijeme bila u nježnim pudrenim tonovima, a to mi je bilo nešto sasvim novo. Vratila sam se potom u Beč i izvještavala za Hrvatsku, radila sam kao reporterka iz Ujedinjenih naroda, imala sam ugovor i s BBC. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je prepoznao moj talent u međunarodnim odnosima i na području sigurnosti te me angažirao u kabinetu kao savjetnicu.
Je li gospodin Dodik Vaš trenutačni poslodavac?
– Zamrznula sam taj poslovni odnos jer sam se posvetila predsjedničkoj kampanji u Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina je vrlo izazovna država u sigurnosnom pogledu i po svom međunarodnom položaju te mi je tamošnji angažman jako velik poslovni izazov. Volim putovati u Bosnu i Hercegovinu i gledati koje su poveznice s Iranom, kako se to manifestira, na koji način teku ulaganja. Sa sigurnosnog aspekta BiH je poznata u međunarodnim vodama po rizicima od terorizma. Čast mi je tamo raditi.
Vaše ime i prezime nisu uobičajeni u Hrvatskoj. Koje je porijeklo Vašeg prezimena?
– Prezime sam uzela od bake, što mi je bila čast jer je riječ o jako toploj obiteljskoj priči. Promijenila sam ime jer sam živjela u inozemstvu gdje nisu mogli izgovoriti moje ime. Sugerirano mi je da ću bolje ostvarivati odnose, ako promijenim ime, pa sam to i učinila.
Kako se izvorno zovete?
– Zorica. Nisam bila previše kreativna, samo sam prevela ime na latinski jezik, ime slavenske boginje zamijenila imenom rimske.
Kritizirali su Vas nedavno jer ste ustvrdili da su Bošnjaci nacija od 1990-ih. Je li to baš tako?
– Naravno da jest. Na dnevnoj bazi se i dalje družim s osobama iz Ujedinjenih naroda koji su stvorili Bošnjake. Znam i tokove jer je Beč bio centar. Postoji organizacija iz koje se financirao rat i iz koje se podizala svijest da postanu nacija za sebe i iz te su organizacije financirane radikalne islamske strukture. Jako sam dobro upućena. Ako mi netko može pokazati papir na kojemu piše da se prije 1990-ih izjašnjavao kao Bošnjak, neka mi ga donese.
Zvali su se Muslimanima, samo su promijenili ime.
– Da.
Postojali su kao nacija, samo se nisu zvali kako se danas zovu.
– Točno.
Jeste li zadovoljni tijekom predsjedničke kampanje?
– Općenito nisam zadovoljna političkom situacijom u zemlji. Politikom se kod nas bave oni koji ne mogu pronaći posao, dok se u inozemstvu bave njome ostvareni kojima ništa ne nedostaje. Iznenadilo me da saborski zastupnici zlorabe svoje funkcije u Hrvatskom saboru. Zoran Milanović je bio kritiziran jer se uključio u kampanju za parlamentarne izbore radi toga da postane premijer bez da odustane od predsjedničke dužnosti. Predsjednička funkcija bi trebala biti drugačija od parlamentarne. Predsjednici trebaju biti državnici, a to imam iza sebe. Saborski zastupnici iz svojih fotelja se natječu za neku drugu. To je dvoličan sukob interesa. Tako zlorabe funkciju zastupnika i instituciju. Marija Selak Raspudić je svoju predsjedničku kandidaturu najavila premijeru iz saborske klupe. Dakle, funkciju Predsjednika smo spustili u blato parlamentarne arene.
I američki senatori se redovito kandidiraju za mjesto američkog predsjednika.
– Nije isto biti američki senator i hrvatski saborski zastupnik. Gospodin Milanović je za parlamentarnih izbora bio u sukobu interesa. Imamo tangentu stoličarenja, to da netko sjedne u jednu stolicu, pa ide u drugu i treću i to mu je zapravo posao.
Kako komentirate odnos Predsjednika i premijera i kakav biste odnos imali prema ostalim institucijama kao Predsjednica?
– Sa zadovoljstvom bih surađivala s ostalim institucijama. Uloga Predsjednika je da bude moralni kompas. Ostvarila bih zasigurno tu suradnju i s obzirom na diplomatske mogućnosti i način komunikacije pronašli bismo zajedničku točku oko koje bismo radili skupa, a ta zajednička točka je boljitak građana.
Rekli ste da je premijer narušio ugled države jer je ustvrdio da je Predsjednik zatočio načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske Tihomira Kundida.
– Jest, a Predsjednik je narušio ugled države jer je zatočio načelnika Glavnog stožera.
Što u svijetu govore?
– O tome jako puno govore. Zahvaljujući Republici Austriji sam članica sam radne skupine Partnerstva za mir pri Sjevernoatlantskom savezu (NATO), jedne lijepe inicijative koja okuplja države koje nisu članice tog pakta. Bila sam na nekoliko događanja i uvidjela sam da je ugled Hrvatske duboko narušen. Koliko god netko imao primjedbi na rad nekadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, jako je dobro radila na ugledu naše zemlje i to se treba vratiti.
Djeluje da ste skeptični prema pomoći Ukrajini koja je napadnuta iz čista mira.
– Nije napadnuta iz čista mira, riječ je o puno dubljoj i zamršenijoj priči. Imali smo situaciju s Ukrajinom još 2015. godine. Tada je ta situacija utišana i teren se pripremao upravo za ovo što se dogodilo, a znam i kada se dogodilo jer sam bila prisutna u Beču na pregovorima o iranskom nuklearnom programu kada su predstavnici Ruske Federacije uime Kine i Irana išli pregovarati preko puta u drugi hotel s predstavnicima Sjedinjenih Država i drugih nuklearnih sila. Razgovarala sam tada s kineskim predstavništvom. Oni su jedino htjeli da se maknu sankcije. Amerikanci su se udaljili s pregovora. Uz njih su bili Francuska, Velika Britanija i druge zemlje s nuklearnim naoružanjem. Tada se sve zahuktalo, u doba pandemije kada se sve uspavalo. Nisam skeptična prema pomoći Ukrajini s obzirom na to da sam preživjela rat u Hrvatskoj i da sam u tom ratu izgubila članove obitelji, no upitno je daljnje slanje financijske pomoći jer želim vidjeti transparentnost. Samo Republika Hrvatska je poslala tamo tri stotine milijuna eura, a postoje indicije da se pere novac hrvatskih građana. Neka pokažu transparentno tok novca, a ne da netko dobiva financijsku pomoć pa vraća donatoru. Želim da se to preispita. Zbiva se velika trgovina oružjem i trebalo bi raditi na otvaranju mirovnih pregovora između Ukrajine i Rusije, a tome bi Hrvatska mogla doprinijeti s obzirom na ratnu traumu, pa pozivam premijera i ministra vanjskih poslova da umjesto slanja novca i oružja u Ukrajinu ulože sve diplomatske napore u to da se otvore divni mirovni pregovori.
