Obitelj Belčić trenutačno drži karlovačku atletiku na najvišoj razini u Hrvatskoj, a sve su češći i vrlo zapaženi međunarodni rezultati. Dakako, nisu jedini, a trener Saša Belčić u našem današnjem podnevnom razgovoru najavljuje što se sve očekuje od karlovačkih atletičara i atletičarki u sezoni na otvorenom, nakon sjajne zimske sezone. I sam nekada odličan atletičar, danas se ipak sve više posvećuje samo trenerskom poslu i priznaje da baš i ne trči...
– Slabo trčim, nije to baš više za mene (smijeh), zimi mi je prehladno, ljeti mi je prevruće, nađem si stalno neki izgovor. Ali otrčim ponekad kada smo na pripremama, tamo su obično i uvjeti odlični pa odradim neki trening s ekipom. Nažalost, ne mogu reći da sam tako aktivan i tokom cijele godine.
Zima je zaista bila hladna, je li to omelo dio priprema?
– Dijelom je svakako bilo nezgodno, pogotovo za starije članove, klinci još mogu dobro odraditi trening i u Sportskoj dvorani. S druge strane, puno su nam značile pripreme na Tenerifima, koji nam polako postaju stalna zimska baza.
Znači, klupska blagajna je puna?
– Haha, da bar! Ne, nažalost, klub je s te strane u dosta lošoj situaciji, ali postoje potpore HAS-a i HOO-a, a veliku pomoć uvijek pruže i roditelji. Iako moram reći da je tu glavni “problem” put, sve ostalo je gotovo pa jeftinije nego kod nas, smještaj je izuzetno povoljan, a klimatski uvjeti su takvi da garantiraju idealne okolnosti za pripreme.
Bruno je prošle godine oborio državni rekord na 3000 metara sa zaprekama odnosno “steeplechaseu”, srušivši čak 38 godina stari rekord Zadranina Crnokraka koji je, pak, postignut upravo u Karlovcu, jesi li to očekivao?
– Pa znao sam da to Bruno ima u sebi, ali teško je govoriti o očekivanjima, jer utrke na duljim relacijama uvijek puno ovise o ostalim sudionicima, zezale su ga u zadnje vrijeme dosta i sitnije ozljede, ali eto otrčao je tih 8:39,25 i postao prvi hrvatski atletičar koji se spustio ispod 8:40.
I tebi je to bila jedna od glavnih disciplina, je li time pao i tvoj osobni rekord ili je do toga došlo još ranije?
– Moj je “skinuo” godinu ranije, ne znam sad u stotinku brojke, ali moj rekord je bio 8:44, koliko je i on otrčao 2024. godine, s tim da je bio par desetinki brži.
Koliko misliš da može još spuštati to vrijeme?
– Opet kažem, to će puno ovisiti i o našim mogućnostima i njegovim prilikama da sudjeluje na jačim mitinzima. Srednje i duge pruge puno ovise o sastavu utrke, taktici i slično. Ako će trčati s nekim tko trči 8:20 i on sam ima odličan dan to ga može povući da otrči odlično vrijeme. Ako će trčati u utrci u kojoj on ima najbolji rezultat, a prvi sljedeći trči 9 minuta tu je jako teško očekivati bolje vrijeme i bolji rezultat.
Prošla godina bila je sjajna i za Matka, a i on i Andrej su, pak, odlično otvorili ovu… Bruno, pak, nije nastupio na glavnim natjecanjima u dvorani?
– Je, Matko je bio deveti na Europskom juniorskom prvenstvu i to je zbilja odličan rezultat za trkačke discipline i hrvatsku atletiku. Andrej je i lani imao odličnih rezultata u dvorani, nemojmo zaboraviti da je oborio i državni dvoranski rekord na 600 metara, ali ga je dosta nezgodna i duga ozljeda poprilično omela u ljetnom dijelu sezone. Obojica su odlično odradili zimski dio sezone, ali i ne samo oni već i praktički svi članovi kluba. Bruno je dobro krenuo, ali je imao sitnu ozljedu zbog koje nismo htjeli forsirati, njemu glavni ispiti tek slijede na otvorenom.
Istina je da je dvoranska atletika u Hrvatskoj na neki način još u povojima, jer tek nekoliko godina imamo prvu pravu atletsku dvoranu u Zagrebu, no svejedno je lijepo bilo pratiti rezultate i kontinuirano postizanje osobnih rekorda u svim uzrastima?
– Da, to sam i rekao, Bruno, Andrej i Matko su možda u javnosti nekako u prvom planu, jer su svi pri vrhu u svojim disciplinama, ali imamo još nekoliko atletičarki i atletičara koji zaslužuju svaku pažnju i od kojih puno očekujemo. Petra Fanjek je, recimo, dosegnula 951 bod svojim rezultatom na 800 metara što je jako bitno jer je svrstava u jednu od HAS-ovih selekcija koje dobivaju potporu, a to svakom atletičaru i atletičarki jako puno znači. Ines Bičak je, nažalost, za jedan jedini bod ostala kratka, ali siguran sam da će na otvorenom i ona preći tu granicu.
Tko je još u tom sustavu?
– Andrej je u najvišoj A selekciji s najboljim rezultatom iznad 1100 bodova i time zapravo ima i status olimpijskog kandidata za 2028. godinu. Bruno je blizu te granice, mislim da ima 1082 boda i trenutno je u B selekciji, gdje je i Katarina Smiljanec, koja je, međutim, ove godine odlučila napraviti malu stanku zbog privatnih obaveza. Matko je za ovu godinu u C selekciji, iako je sada postigao rezultate koji bi ga također uveli u B selekciju.
Središnje međunarodno događanje ove godine je Europsko prvenstvo u Birminghamu, ima li šanse da se netko od karlovačkih atletičara pojavi na njemu?
– Ima. Nema pritiska i imperativa, jer to je zaista veliko natjecanje, ali i Andrej na 800 i Bruno na 3000 sa zaprekama mogu doći do plasmana. Andrej već sada ima rezultat koji bi mu zapravo osigurao nastup na Europskom, no računa se prosjek pet najboljih rezultata pa ćemo pokušati ove sezone na par jačih mitinga to i ostvariti.
Ostala natjecanja?
– Ines Bičak je evidentni kandidat za Europsko mlađejuniorsko prvenstvo u Italiji u disciplini 400 metara, onako iz pozadine možda bi i Petra Fanjek mogla do toga. Matko je tu sad između u ovoj sezoni, jer je izašao iz juniora, a ove godine neće biti mlađeseniorskih prvenstava pa eventualno može gledati samo prema seniorskom EP, ali bi mu se jako puno toga trebalo poklopiti. Postoje još neka natjecanja za koja zapravo još čekamo kriterije i na samim natjecanjima i što se tiče Hrvatskog atletskog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora. Prije svega mislim na Mediteranske igre u Tarantu u Italiji u kolovozu, kao i na Olimpijske igre mladih koje se u studenom održavaju u Senegalu. Tu su i balkanska prvenstva, prijateljski troboji i četveroboji, ima natjecanja, a mi smo prošle godine imali čak devet reprezentativaca i reprezentativki što je stvarno odličan rezultat.
Puno smo pričali o seniorima i mlađim atletičarkama, a kakva je situacija sa seniorkama?
– Katarina Smiljanec je kao što sam spomenuo rekla da će uzeti godinu pauze, razumijem je potpuno, jer nije joj lako dolaziti svake godine iz SAD-a u Hrvatsku, ili potrošiti godišnji na vrijeme kada onda ovdje ima natjecanja i naporne treninge, ili raditi pa opet izgubiti cijeli dan na treninge i posao. Jedino što se bojim da bi to mogla biti i pauza koja će se pretvoriti u potpuni prestanak što se tiče aktivnog bavljenja atletikom, no to je njena odluka i mi smo joj svakako zahvalni na svemu što je napravila za klub. Hela Rakamarić je sada u mirnijoj i povoljnijoj situaciji, ona je išla u školu u Zagreb i u jednom trenutku jednostavno je to moralo početi utjecati na rezultate. Sada je doma i već vidim napredak i vjerujem da bi se mogla ove sezone vratiti u svojem najboljem izdanju. Kod Helene Valentić je, pak, situacija obrnuta, jer ima nove poslovne obaveze pa se treba još snaći u svemu tome.
Mlađe muške kategorije?
– Na srednjim prugama u posljednje vrijeme izdvojio se Dominik Pavlaković za kojeg vjerujem da može ove sezone postići dobre rezultate, možda i ciljati medalju na državnom prvenstvu. U još mlađim kategorijama imamo dva dobra mlada sprintera, Luku Mazareka i Matiju Grubješića.
Obnovljeni stadion sigurno je bio veliki zamah cijelom klubu, rezultati u trkačkim disciplinama to najbolje pokazuju, no i dalje gotovo da nema ni nastupa, a kamoli uspjeha u tehničkim disciplinama?
– To je istina, i tu je glavni problem trenerski dio. U klubu je trenutačno samo nas troje trenera, uz mene i suprugu Alenku tu je još Ivana Starešinčić. Svi smo više orijentirani na trkačke discipline, iako je bilo povremenih iskoraka, recimo Mia Božičević je postizala odlične rezultate u bacanju vortexa, ali ona se paralelno bavi i s odbojkom i sada je i tamo napredovala i ušla u bolju ekipu koja ima svakodnevne treninge tako da to svakako nije dobro za nas, niti za nju u smislu atletskih rezultata. Bruno je apsolvent na KIF-u i iskazao je želju da bi se orijentirao na trenerski posao upravo u bacačkim i skakačkim disciplinama, Hela isto studira za višu trenericu i vjerujem da ćemo s vremenom popraviti i taj dio.
U Karlovcu su posljednjih godina na novom stadionu održana i brojna velika natjecanja, postali smo gotovo tradicionalni domaćin državnog seniorskog prvenstva. Ove godine ipak ga nema, no bit će drugih natjecanja?
– Pa da, mislim da je i red da državno bude negdje drugdje, jer zaista smo 4-5 godina zaredom samo mi bili organizatori. No, 2. rujna održat ćemo svoj tradicionalni međunarodni miting, koji ove godine zapravo ima bolji datum, jer je prije mlađeseniorskog prvenstva Hrvatske i mitinga Dinamo Zrinjevca koji je stekao status challengera World Athletics Continental Toura pa vjerujem da će i naš miting privući neke od sudionika navedenih natjecanja i biti zanimljiv za publiku. Uz to, 19. rujna bit ćemo domaćin kadetskog kupa Hrvatske.
Ti si i izbornik hrvatske kadetske reprezentacije, ima li nekih talenata od kojih se očekuju velike stvari u budućnosti?
– Ima, ima dječaka i djevojčica s odličnim rezultatima, ali nezahvalno je u toj dobri pričati o imenima i stavljati nekom teret. Osobno mislim da se ponegdje, opet bez imena, pogrešno i radi i da se previše forsiraju neki premladi atletičari ili atletičarke, jer to često dovede do preranog zasićenja. Mislim da je postepeni rad i postepeni rast bolji.
Kakav je u Karlovcu interes za atletiku kod mladih, koliko je članova u klubu?
– Brojka varira, ali otprilike na početku svake sezone imamo oko 90 članova. Onda se to s vremenom malo osipa, neki odustanu, neki su spriječeni… a onda opet na početku nove sezone imamo tih oko 90 članova.
