Marina Novaković Matanić u javnosti je možda najpoznatija kao predsjednica Udruge za zaštitu potrošača, o čemu također razgovaramo u drugom dijelu intervjua. Ipak, ovog puta više smo se željeli osvrnuti na težak i humani "rad" koji obavlja kao udomitelj. Iako se sama udomiteljstvom bavi osam godina, dio tog sustava zapravo je i puno duže...
– Pa, da, jer krenulo je zapravo od mojih roditelja. Oni su bili udomitelji i s vremenom sam osjetila i uvidjela koliko je to lijepa i plemenita stvar, ali i važna i potrebna.
Znači, oni su te motivirali na neki način, odnosno vaša obiteljska iskustva?
– Da, mogu to slobodno reći. Na prvu, kad su prišli meni i sestri i rekli da će uskoro u kuću doći još neka djeca (smijeh) bilo nam je malo to čudno i što sad oni to pričaju, ali brzo smo to prihvatili i postala nam je prirodna stvar. I sigurno da je i to utjecalo na to da se i ja odlučim na udomiteljstvo pred osam godina. Samim tim, baš sam se iz tog razloga i maknula iz javnog života, jer mislim da je sve to samo po sebi dovoljno osjetljivo za tu djecu i da im nije trebao dodatni teret.
Prije svega, iz laičkog kuta, koja je zapravo razlika između udomiteljstva i posvajanja?
– To je zapravo teško pitanje, jer je Hrvatska u specifičnoj situaciji, sustav je dosta inertan i zato se konkretne razlike često gotovo ne primjećuju. Osnovna razlika je, naime, u tome da bi udomiteljstvo trebalo biti privremeno, a posvajanje je, naravno, stalno. No, kod nas udomiteljstvo također vrlo često postane dugotrajno, jer jednostavno nema drugih rješenja.
Kakva je u tvojoj obitelji situacija, koliko ste u tih osam godina udomili djece, na koliko dugo…?
– Bilo je i kratkotrajnih i dugotrajnih situacija, ukupno je bilo 16 djece dosad, ali neka odu relativno brzo, a neka praktički postanu punopravni članovi obitelji iako to možda nisu zakonski. Tako je uostalom i sad, jer imamo dvije curice, sada već cure, s Brača, koje su tu osam godina, još jednu djevojčicu koja je kod nas četiri i jednu koja je tri godine. Od toga su tri djeteta s teškoćama, što svemu donosi i dodatne izazove i teškoće, ali i lijepe stvari i veselje kada vidiš da je napravljen velik napredak.
Rekla si da je sustav inertan, a kakvo je društvo?
– Tu isto ima svega, ali želim biti oprezna, jer ne bi bilo fer ni baciti ljagu na društvo u cjelini. Ali, da, svakako tu ima jako puno prostora za napredak i još uvijek smo društvo puno predrasuda. Međutim, to je jedna strana priče, protiv koje se treba boriti i ljude educirati, ali apsolutno je tu i druga strana, predivni susjedi, prijatelji, roditelji u školama, nastavnici koji se zaista trude i pomažu na sve moguće načine. Mogla bih zaista nabrojati jako puno pozitivnih i lijepih primjera, ali isto tako, nažalost, još uvijek bih mogla, kao uostalom i svatko tko se bavi udomiteljstvo, nabrojati i puno negativnih primjera.
Ti si i tajnica Udruge udomitelja “Život s osmijehom”, koliko zapravo ima udomitelja? Raste li broj ili možda pada?
– Situacija nije kritična, ali bi mogla postati ako se sustav ne modernizira i ne napreduje u smislu prepoznavanja svih problema s kojima se ljudi suočavaju. Trenutačno je u Karlovcu 50-ak djece u dvadesetak udomiteljskih obitelji, ali ta brojka polako opada. I to bi potencijalno u budućnosti mogao biti problem. Također, udomljuju se i starije osobe, gdje je još teže naći adekvatnu udomiteljsku obitelj pa oni puno češće završavaju u domovima. EU zapravo pritišće da se to u potpunosti ukine, ali lako je to birokratski reći, zaboravljamo da ti domovi nisu besplatni i da si ih ne može svatko priuštiti, a čak i da to stavimo na stranu postoji problem i smještajnih kapaciteta koji su nedovoljni.
Koji su ključni problemi u sustavu?
– Opet ću reći, uvijek ima i jako pozitivnih primjera, mnogi nam rado i često pomažu i doniraju, bilo je jako lijepih suradnji, što s tvrtkama koje su zaista dio sustava, što s manjim subjektima, OPG-ovima i slično. Ali sam sustav može i mora napraviti puno više. Kao i u mnogim područjima puno je administrativnih i birokratskih problema, treba nam pojednostavljenje procedura, brže donošenje rješenja i kraći rokovi, mobilni stručni timovi, jača zdravstvena podrška, ali i puno ozbiljnija i sustavna podrška mladima nakon izlaska iz udomiteljskih obitelji.
Postoji li obično kontakt s roditeljima ili je to rijetkost?
– Postoji, naravno, to su ljudi koji su u pravilu izgubili roditeljsko pravo, ali su i dalje biološki roditelji i ako nema nekih drugih stvari koje bi to sprječavale imaju pravo na kontakt sa svojom djecom. Kod mene konkretno je tako da imamo sve moguće situacije – tatu koji dolazi svaki mjesec, mamu koja se redovito javlja i dolazi u posjete, ali i tatu koji živi nedaleko nas. I jedno i drugo može biti i dobro i loše, ovisno o situaciji, nekad je i bolje da se djeca maknu što dalje od situacije i mjesta koje im je izazivalo traumu, nekad je bolje da su blizu svojoj biološkoj obitelji, u nekim idealnim uvjetima bi sustav i o tome vodio brigu.
Što se događa nakon udomiteljstva? Koliko se ta djeca, tada već mladi ljudi, snalaze nakon izlaska iz udomiteljske obitelji?
– I to je područje u kojem smatram da bi društvo svakako trebalo voditi veću brigu i dati im bolju šansu po izlasku iz udomiteljske obitelji. Priče su različite, što se tiče naše djece isto ima svega, neki žive samostalno, neki uspješnije, neki malo manje, neki su na kraju završili u domovima i centrima…
Ima li kontakta?
– Ima, netko je proveo neko vrijeme u tvojoj obitelji i počneš ga smatrati svojom obitelji, meni se zaista svako dijete koje je bilo u našem domu, pa ma kako kratko to eventualno bilo, uvijek može obratiti.
Postoji li dobno ograničenje za udomitelje?
– Da, možeš biti udomitelj do 65. godine života. Jasno je da neke granice trebaju postojati, ali osobno se čak i protivim tome da se jednostavno postavi neka granica bez uzimanja drugih stvari u obzir. Netko je sa 65 i dalje u punoj snazi i može puno pomoći, netko je sa 50 već istrošen, o tome bi također trebalo voditi brigu
Druga tvoja preokupacija, potpuno volonterska, je Udruga za zaštitu potrošača “Korana” kojoj si predsjednica. Intervju će izaći baš na Svjetski dan potrošača…
– Do toga je došlo spletom okolnosti kada se prijašnji predsjednik Željko Tomašić odlučio povući, on i Miroslav Delić su mi prišli i pitali me da li bih se uključila i tako je to počelo. Prihvatila sam jer je Karlovac zapravo na neki način postavio temelje udrugama za zaštitu potrošača i bila bi velika šteta da se kod nas to ugasilo pa makar i privremeno.
Koliko su ljudi, dakle potrošači, upoznati sa svojim pravima?
– Puno manje nego što misle. Evo, baš smo u Splitu imali konferenciju na kojoj je predstavljeno i njihovo istraživanje odnosno anketa među ljudima po kojoj je 83% ispitanika ustvrdilo da su oni dobro upoznati sa svojim pravima. Nažalost, u svakodnevnom radu se pokazuje da to baš i nije istina.
Koliko vam se često obraćaju?
– Imamo 20-30 poziva dnevno što je svakako puno, često su to i stvari koje su pravilno adresirane, ali ima i poziva koji nemaju veze s našim djelovanjem. Dodatni problem je što mi zapravo ne bismo trebali savjetovati one koji nisu članovi udruge, ponegdje su i dosta striktni po tom pitanju, no meni je to stvarno pogrešno i ne mogu zamisliti da se javim na neki poziv i da čovjek traži savjet, a ja mu kažem da se mora prvo učlaniti.
Zbog čega najčešće ljudi zovu?
– Tradicionalno gledano, najviše je poziva vezano uz telekomunikacije, a nakon toga uz kupnju različitih proizvoda. No, u Karlovcu je u posljednje vrijeme u prvi plan izbila voda i problemi s vodom.
Mogu li ljudi zaista učiniti nešto po tom pitanju?
– Mogu, iako određeni problemi u cijelom procesu svakako postoje. Ugrubo rečeno, vi uvijek možete osporavati bilo kakav račun ako niste dobili ugovorenu uslugu, a ovdje je ta usluga pitka voda.
Znači li to da se može i ne platiti račun?
– Kod nas su računi za vodu zajedno s nekim drugim stavkama na računu tako da je važno naglasiti da morate platiti dio koji ne osporavate. Onaj koji osporavate i odlučite se pisati žalbu, ili kasnije otići i na više instance, ne morate platiti i tu neće biti kamata i sličnih dodatnih nameta dok proces traje. Problem samog procesa je, pak, što je često teško dokazati koliki je konkretan udio neisporučene usluge. Jasno da ako netko tri dana nije imao pitku vodu ne može osporavati cijeli mjesečni račun. Ali ta tri dana može osporavati, samo je puno kompliciranija stvar kako to dokazati. No, mi ćemo u svakom slučaju preciznije i detaljnije pomoći savjetom svakom tko razmišlja o tome, kao i u svakom drugom području.
Što još ljudi mogu učiniti i u ovom i u drugim područjima, a kako bi eventualno i prije mogućih problema te iste probleme spriječili?
– Ljudi su, nažalost, često preinertni do se nešto ne dogodi. Nas su znali prozivati da zašto nismo reagirali na neke stvari, na ovo ili ono poskupljenje, ali mi smo tu da podržimo potrošače, a ne da govorimo u njihovo ime ako oni sami ne govore. Imali smo situacije da se na javno savjetovanje o nečemu ne javi doslovno nitko, e ali onda poslije je buka po društvenim mrežama i kako sad to.
Naravno, taj problem nije samo jednostran?
– Jasno, s druge strane u potpunosti razumijem da ljudi izgube volju da sudjeluju u javnim savjetovanjima, jer je čest slučaj da se njihovi prijedlozi ili kritike u potpunosti ignoriraju. Pritom ne mislim da bi nadležni trebali prihvatiti sve ili većinu prijedloga i prigovora, ovisno o situaciji ne moraju možda prihvatiti niti jedan, no često se događa da nema apsolutno nikakve povratne informacije i reakcije, a to već nikako nije u redu. Ako ste pozvali ljude da se očituju o nekom vašem prijedlogu, onda kasnije odgovorite na te prijedloge, čak i ako nisu prihvatljivi objasnite zašto nisu. No, ljudi bi svejedno trebali ustrajati u borbi za svoja prava pa i na taj način da sudjeluju u javnim savjetovanjima.
Na kraju, pretpostavljam da nakon svega toga trebaš i vrijeme za opuštanje. Imaš li ga? I kako ga trošiš?
– Revitaliziram napuštena sela (smijeh). Ali ozbiljno, polako uređujemo vikendicu u selu koje je praktički izumrlo i u kojem sam provela lijepe dane u djetinjstvu i tamo je divna priroda, sve to je opuštajuće i veseli me.
