Prosječni globalni udio turizma u svjetskom BDP-u je 1,2 posto, u
Hrvatskoj je dosegao nevjerojatnih 19 posto. U ružičastom
tumačenju tih podataka turizam je snažni generator rasta
hrvatskog gospodarstva, pozitivno utječe na uravnoteženje platne
bilance, otvara nova radna mjesta i generira rast u drugim
granama kao što su graditeljstvo i prehrambena industrija…
U trezvenijem pogledu na iste podatke ističe se da je enormni
udio turizma u BDP-u odraz naše tehnološke i industrijske
zaostalosti, da su visoki postoci prihoda od turizma u BDP-u
eminentni državama trećeg svijeta s ogromnim socijalnim razlikama
u društvu i skrivaju gospodarsku fragilnost. Naime, u slučaju da
iz nekog razloga dođe do naglog pada posjeta stranih turista,
državni proračun i financijski sustav Hrvatske našao bi se pred
teško premostivim izazovima.
U upornom procesu poticanja deindustrijalizacije Hrvatske
preostaje nam samo da se molimo Bogu da Zapad ostane bogat i da
ga zaobiđu financijske i političke krize kako bi stranci i dalje
u miru trošili eure na Jadranu.
Fiksacija na turizam nije izum demokratske i kapitalističke
Republike Hrvatske. Ona je samo nastavak te usmjerenosti
nedemokratske Socijalističke Republike Hrvatske, ali na sasvim
drugim temeljima. Industrijalizacija i pokušaji da se tehnološki
održi korak sa svijetom su bili imperativi ekonomsko-političkog
sustava srušenog prije 30 gosina. No, ekonomija silom prilika
uvelike bazirana na klirinškim tipu uvozno-izvoznih odnosa sa
zemljama iza željezne zavjese i Trećeg svijeta kronično je patila
od nestašice konvertibilnih valuta. Da bi se do njih došlo,
turizam je bio jedan od najjednostavnijih načina. Baš kao i
planski izvoz radnika u Zapadnu Europu koji su svojim obiteljima
u Jugoslaviji slali marke i dolare.
U skladu s tim, u kasnom socijalizmu, turizam je, baš kao i danas
imao poseban status i njemu se prilagođavalo štošta. Između
ostalog – kao što se vidi iz danas izabranog teksta iz prošlosti
– čak i promet na štetu lokalnog stanovništva i njihovih
svakodnevnih poslova.
“Novo u saobraćaju”, Karlovački tjednik, 21. lipnja
1979.
Na svim magistralnim cestama u našoj republici od petka je
nastupila zabrana vožnje vozilima koja zbog male brzine otežavaju
saobraćaj. Zabrana kretanja petkom i nedjeljom od 15 do 20 sati
odnosi se na kamione sa i bez prikolice, čija je težina iznad pet
tona; sve vrste traktora, radne strojeve, motokultivatore i
zaprežna vozila. U navedeno vrijeme na magistralama se ne smiju
nalaziti ni vozila koja služe za obuku budućih vozača, te ona
čija je brzina kretanja do 40 kilometara na sat. Na području naše
regije magistralnim cestama smatraju se pravci: Karlovac –
Rijeka, Karlovac – Plitvice i Zagreb – Karlovac (starom i
auto-cestom).
Pored toga, svakodnevno je zabranjen promet magistralnim pravcima
za traktore, radne strojeve, zaprežna vozila i motokultivatore od
nastanka sumraka pa sve do potpunog svanuća. Ograničenje prometa
za vozila koja se polaganije kreću cestama primjenjivat će se sve
do 15. rujna, dakle u toku turističke sezone. Zabrana se odnosi i
na dan uoči i posljednji dan svakog praznika.
Pripremio Tihomir Ivka
