"Duboko sam mu zahvalan što je od mene kao početnika učinio glumca koji je počeo vjerovati u sebe", kazao je prvak Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu

"Osjećao sam njegovu strahovitu energiju zbog koje su ga mnoga kazališta zvala. Bio je blizak s mladim ljudima. Znam da me volio, ali mi je isto drago da on zna da sam ja njega volio", rekao je u subotu u Gradskom kazalištu "Zorin dom" u Karlovcu prisjećajući se na otvorenju 6. dana Georgija Para prvak Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Dragan Despot.

Šesti Dani Georgija Para su otvoreni izložbom plakata predstava HNK u Zagrebu u režiji ovog zaslužnog Karlovčanina te svjedočenjima Despota i dirigenta Tončija Bilića, nakon čega su nastavljeni izvedbom mjuzikla "Pepeljuga", dok će u nedjelju s početkom u 16 sati u "Zorin domu" biti održana tribina "Paro kao pisac" na kojoj će govoriti dramaturginja i glavna urednica časopisa "Kazalište" Željka Turčinović, dramski pisac Nino Škrabe, glumac Adam Končić i glavni urednik izdavačke kuće "Disput" Josip Pandurić, da bi se potom u dvorani Glazbene škole Karlovac na Zrinskom trgu održao klavirski koncert Katarine i Vladimira Krpana s početkom u 18 sati, a ovogodišnji program završio predstavom "Ni med cvetjem ni pravice" Miroslava Krleže koju režira i u kojoj s Oliverom Beloševićem, koji potpisuje glazbu, glumi Končić. Ona se igra od 20 sati.

Sadržaj se nastavlja...

Despot je Para nazvao velikanom hrvatskog glumišta, jednim od najznačajnijih u hrvatskom glumištu u 20. i 21. stoljeću.

"Sretan sam što sam mogao surađivati s takvim čovjekom i duboko zahvalan. Duboko sam mu zahvalan što je od mene kao početnika učinio glumca koji je počeo vjerovati u sebe, što je bio presudan za stjecanje mog samopouzdanja na sceni, a naše poznanstvo potječe još iz 1982. kada je bio ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara – zvao me na njih kada su te igre još nešto i značile. Radilo se o predstavi 'Hamlet' Williama Shakespeara u režiji oskarovca Jiříja Menzela, u genijalnoj ekipi na Lovrijencu s Perom Kvrgićem, Ljubom Tadićem, Mirom Furlan, Zdenkom Heršak i mnogim drugim velikanima. Igrao sam malu ulogu u toj predstavi, Laerta, ali presudnu za moj daljnji rad na hrvatskim scenama", prisjetio se Despot.

Nastavio je da ga je Paro kao dramaturg kazališta "Komedija" angažirao i tamo.

"Imao sam osjećaj da ga slijedim – nešto me vuklo za njim. Nisam se puno naradio u 'Komediji', da bih nakon toga na njegovo insistiranje prešao u HNK Zagreb. Mislio je da tamo moram raditi i da mi je tamo mjesto", rekao je Despot.

Dodao je da je zahvalan Paru na prvoj glavnoj ulozi u HNK.

"Bilo je to u predstavi 'Šteta što je kurva' Johna Forda, što je komad pun strasti i emocija, o incestuoznoj ljubavi u kontekstu moralno unakaženog društva. Scenografiju kakva je bila u toj predstavi do danas više nisam vidio u kazalištu, a radio ju je Jozef Ciller iz Poljske. Sastojala se iz uspravno poredanih daski koje su zatvarale prostor – svaki izlazak glumca na sceni bio je popraćen obaranjem tih daski. Sjećam se da smo Vanja Drach i ja prvi izlazili na scenu i da je to bio šok za publiku. Na kraju same predstave sve te daske padaju kao kule od karata, kao rušenje predrasuda na kojima počiva to pokvareno društvo. Tekst je bio dosta zahtjevan, u sonetima i jedanaestercima, a Paro je bio maher jer je napravio genijalnu podjelu, što je smatrao velikim dijelom režije. Nakon toga sam igrao malu ulogu u predstavi 'Otelo', a Paro mi je prišao i rekao da mi nikad nakon glavne ne bi dao malu ulogu, da je redatelj. Tada sam osjetio da se brinuo za mene, kao i za ostale, i prije no što je postao intendant. Tu smo njegovu brigu osjećali na različite načine. Sjećam se njegovih privatnih razglednica koje bi slao prije nego što bi otišao negdje na put. One su bile pune toplih riječi kojima je govorio o veselju rada. Bilo mi je čudno da mi takav velikan šalje razglednicu. To znači da sam mu bio na neki način značajan. Taj njegov osjećaj za dobru podjelu ga je krasio u svim predstavama koje je radio", nastavio je Despot.

Nakon toga su surađivali na predstavi "Seviljski zavodnik i kameni uzvanik" Tirsa de Moline, "koji je prvi uveo mit o Don Juanu i prkošenju smrti".

"Ciller je i tu radio scenografiju, kostime Doris Kristić, a tu mi je Žorž omogućio i suradnju s još jednim velikanom, Milkom Šparemblekom. Svaki odnos Don Juana sa ženama koje je osvajao bio je popraćen plesom. Dakle, riječ je o vrsti koreodrame, i to na scenografskom prostoru koji se smanjivao svakim plesom, dok se sve ne bi zaustavilo na jednom stolu i sukobu Don Juana s njegovim ocem i Don Juan bi na tom stolu, preko scenografije koja se okrenula, završio pod zemljom. To je vizualno bilo fascinantno. Tu sam primijetio kakav je Paro bio maher za uklopiti sve te elemente scenografije, kostima, glazbe... Glumci su mu vjerovali jer ih je volio, bez razlike. To nam je svima pomagalo da ga lakše slijedimo. Bio je toliko fleksibilan i tolerantan da je dopuštao i nama mlađima da sugeriramo neka rješenja. Bio je spreman korigirati svoje stavove, ali uvijek vjerujući u glumca. Tu smo ljubav na probama uzvraćali. Sjećam se da smo predstavu 'Šteta što je kurva' napravili za 22 dana. To je bilo potpuno predanje, bez negativne vibracije", kazao je Despot.

Predstavu "Ostavka" Čede Price su radili 1986. godine.

"To me zanimalo jer se radilo o Stjepanu Miletiću, najvećem hrvatskom intendantu. U to vrijeme Žorž je bio redatelj u HNK, pa smo bili i fizički bliski. Bilo je i nesporazuma. Sjećam se kada sam u nekom stanju mladenačkog bunta olovkom napisao ostavku, da izlazim iz HNK, predao je sav unezvjeren Žoržu na stol, a on uopće nije reagirao. Nakon tjedan dana me zvao na kavu – sve je to bilo zaboravljeno. Danas bi bilo koji intendant prihvatio otkaz. Žorž je znao da je to odraz moje mladenačke ludosti. Pustio mi je da dođem k sebi. Znao bi me uzet za ruku i odvesti doktoru. Dakle, imali smo i privatne, prijateljske odnose, a bila mi je velika čast biti prijatelj s njime. S 'Ostavkom' smo štrajkali čak – izašli smo na pozornicu u kostimima i poručili da predstave nema. Politika je burno reagirala. Danas se ne bi reagiralo na tako nešto. Raspravljalo se o tome koje probleme imaju glumci. Paro je bio naš predvodnik. Kad je u Vukovaru grmjelo oružje, prihvatio je ulogu intendanta kao najčasniju obvezu", nastavio je Despot.

Surađivali su 1989. godine na predstavi "Berenikina kosa" Nedjeljka Fabria i na "Osmanu", "što je jako težak komad za postaviti".

"No, osjetio je srodnost scenografije, kostimografije i glazbe s glumačkom igrom i sve je to bilo genijalno i rafinirano uklopljeno u cjelinu. Na toj predstavi je bilo 250 izvođača. Nikad se tako nešto nije napravilo, a mislim da i neće. Igrao sam Osmana. Imponiralo mi je da se zadnji klanjam nakon 250 ljudi na sceni", prisjetio se Despot.

Napomenuo je da je Paro "bio spreman otkrivati mnoge neistražene stvari, pogotovo ambijentalne".

"Gledao sam njegovu predstavu 'Aretej' na Dubrovačkim ljetnim igrama. Mjesec dana je tražio mjesto gdje će se odigrati. Shvatio je da ta predstava može okupiti stotinjak gledatelja. Predložio je i paralelnu podjelu – počela bi s jednom, a nakon pola sata bi išla druga. Publika ih je pratila kroz iskopine tvrđave Bokar. U jednom trenutku bi se te dvije predstave sastale. To je bilo čudo neviđeno. Prije toga su radili 'Kristofora Kolomba' u Dubrovniku. Tko bi se danas usudio iznajmiti brod i igrati predstavu od Lokruma do Dubrovnika, kao što je Paro to napravio? Takvih i sličnih situacija nema jer je njegovim odlaskom nastala nepodnošljiva praznina. Najradije bih ponovno odigrao nešto s njime. Nedostaje mi. Imao bih snage proći sve ono kroz što smo prolazili", rekao je Despot.

Za stotu obljetnicu HNK u Osijeku je radio s Parom predstavu "Zastave, barjaci, stjegovi".

"Svi smo znali da je svjetski redatelj, da je režirao u Americi na sveučilištima, ali mi je drago što je većinu svojih režija napravio na hrvatskim scenama", kazao je.

Na "Osmanu" je sudjelovao i Bilić, tada još student, a u ulozi asistenta za glazbeni dio programa.

"To je bila velika predstava, možda puno veća no što joj je tada bilo priznato. U vremenima kad se sve zaboravlja i kada je sve dizajnirano, prava misao o kazalištu gotovo da više niti ne postoji. Žorž je bio mudar čovjek koji je vodio brigu o svim detaljima, o nama najmlađima, ali i onima najstarijima", rekao je Bilić.

Ravnatelj "Zorin doma" Milivoj Juras je kazao da "nas izloženi plakati plakati vežu za 1990-e", kada je Paro bio intendant HNK u Zagrebu. "To je bilo vrijeme kazališne romantike, velikog znanja, velike vizije i velike kazališne gospoštine", napomenuo je.

Gradonačelnik Damir Mandić je rekao da je svrha Dana Georgija Para "da nas nadahnjuju".