A jednog dana, kad se budu svodili računi, nemojte da vam bude neugodno kada vas budu pitali zašto niste ništa poduzeli, kako ćete opravdati sebe, kakve ste koristi donijeli građanima koji su vas izdržavali i trpjeli tolike godine.

Godina je 1971., rano ujutro tog prvog dana mjeseca listopada nisam mogao slutiti da će ona tijekom vremena postati upečatljivo mjesto naše povijesti, jedina misao bila mi je zauzeti što bolje mjesto u vlaku koji će me s karlovačkog kolodvora odvesti u Zagreb na moje prvo fakultetsko predavanje zakazano za 08,15 sati istog dana. Pogledavam na novi sat kojeg su mi rođaci prije dva tjedna poklonili za osamnaesti rođendan, sati je 5,45, još je pet minuta do polaska, uskoro vlak kreće. Na Glavni kolodvor Zagrebu stižemo par minuta iza sedam sati. 

Takovih putovanja tijekom studija nakupilo se za čitavu jednu podeblju knjigu, ništa se nije mijenjalo, isti vlak, isto vrijeme polaska i dolaska, i isto vrijeme trajanja putovanja. Naravno, ista je i dužina pruge koju je vlak trebao prijeći, od Karlovca do Zagreba iznosila je točno 44 km. Nešto više od najduže atletske discipline - maratona, koja iznosi 42,195, a koju bolji atletičari istrče za dva sata.

Sadržaj se nastavlja...

Godina je 2022., slučaj je htio da se, koristeći penzionersku povlaštenu kartu, onim istim vlakom uputim iz grada na četiri rijeke u metropolu, ali ovaj put ne radi studija, pozvali me prijatelji da se, zbog onemoćalih nogu, udruženim snagama popnemo na Sljeme. Pogađate, vlak kreće u isto vrijeme, staje kod svake „bandere“, pruga je jednako duga, a vrijeme putovanje je isto,  ipak upola kraće nego što je nama bilo potrebno da se popnemo do Činovničke livade ispod sljemenskog TV tornja.

Prije par dana, te iste 2022., točnije  28.07., premijer Hrvatske potpisuje Ugovor za projekt rekonstrukcije postojećeg i izgradnje drugog kolosijeka na dionici Hrvatski Leskovac – Karlovac. Čuvši radosnu vijest  oduševljenju nema kraja, sretan zbog tog svečanog čina, nekako mi se duša ispunila, lice ozarilo a bogami vratio se i davno izgubljeni  osmijeh. Razlog mojeg zadovoljstva postaje jasniji kada se prisjetim kako već 51godinu, dakle ravno pola stoljeća kako se zemlja nastavlja vrtjeti oko svoje osi, a naš vlak i dalje grabi istom puževom „brzinom“. Što preostaje mudrom čovjeku, nego da zaključi: "Život je prekratak da bi putovao s HŽ-om".

Oduvijek sam se pitao koji je svemirski razlog da je tomu tako, zašto i mi, kao sav normalan svijet ne bi putovali vlakom brzinom kojom se voze neki sretniji ljudi na svijetu. I dok oni u druga mjesta vlakom putuju na posao, školu, kazalište ili obaviti šoping  za nas je vrijeme stalo, pa stoji li ga stoji. Radije putujemo automobilima i autobusima.  

Kako kaže stara narodna:“ ako laže koza ne laže rog“. Primjer prvi: nedavno su Kinezi u promet pustili novouređenu prugu Šangaj-Peking kojom se razdaljina od 1.318 kilometra prelazi za 4 i pol sata, brzinom od 400 km/h. Primjer drugi: od Berlina do Munchena na netom u promet puštenom vlaku brzina je iznosila 600 km/h. Primjer treći: super brzi francuski vlakovi već odavno voze brzinom od 320 km/h. Primjer četvrti: Britanski Eurostar kroz tunel ispod Le Manchea vozi 300 na sat.

Gdje je na toj slici ambicioznog rasta svjetskog željezničkog prometa Hrvatska? Nigdje. Mi kao da smo se samovoljno isključili iz europskih planova za razvoj željeznice. Primjer prvi: Danas putovanje od Splita do Zagreba (400 km) traje bitno dulje nego putovanje od Pekinga do Šangaja (1.318 km). Primjer drugi: U Hrvatskoj je prosječna brzina vlakova nevjerojatnih 58 kilometara na sat, što je tek nešto brže od parnih lokomotiva koje su sredinom 19. stoljeća "dahtale" na pedesetak kilometara na sat! Takvom brzinom godinama sam se vozio na studij po pruzi koju je u razdoblju od 1863. do 1865. izgradila Mađarska državna željeznica. To je dva puta sporije nego što voze vlakovi u Austriji, Poljskoj, Grčkoj i Mađarskoj.

Svi znamo da je prijevoz ljudi i roba željeznicom nezamjenjivi kotačić svake modernizacije. Dapače, stara je željezničarska izreka da civilizirani svijet dopire do tamo gdje dopire pruga, a povijest uči da su do sada željeznica i modernizacija uvijek išle ruku pod ruku. 

Za razliku od nas, koji u modernizaciju idemo brzinom puža zemlje Europske unije i dalje ulažu golem novac u elektrifikaciju i modernizaciju pruga i vlakova, a planiraju se i veliki dugoročni projekti. Jedan takav izradio je Bečki institut za međunarodne ekonomske studije, a riječ je o europskom projektu vlakova velikih brzina: najsuvremenija željeznica povezala bi sve krajeve Europe, gradilo bi se 18.250 kilometara pruge, a ulaganje je 1100 milijardi eura. U zapadnoeuropskim zemljama, Sjevernoj Americi, Kini, Japanu, Indiji, vlakovi čine ogroman dio putničkog prometa, pruge spajaju, što bi se reklo, "svako selo", prijevoz je jeftin, siguran i brz. I ekološki. Svijet je nepovratno promijenjen, a mi u Karlovcu podižemo spomenik žabi!, nadam se samo da nam nije takva i perspektiva – žablja.

Srećom i nas je zapalo nešto od tog predviđenog novca, Karlovac će se, sada je to i službeno potvrđeno, povezati s metropolom rekonstruiranim i drugim, novim, kolosijekom! Kako onda ne bih bio zadovoljan kad pomislim da će neki novi karlovački klinci na faks,posao ili koncert, kino sada u metropolu putovati brže i sigurnije  kao i njihovi vršnjaci diljem svijeta, budući sam se bio pomirio s činjenicom da će naš grad ostati za sve vijeke vjekova zaglavljen u zapučku civilizacije i izgubljen u gluposti „povijesne zbiljnosti“.

Međutim, veselje nije bilo dugog vijeka, pokvario ga je prvi „sluga“ svih građana Karlovca kada je netom nakon potpisivanja od sudbonosnog značaja na naš grad izjavio: „Ovo je projekt koji će Karlovcu donijeti razvojni skok. Ovo jest nacionalni projekt i dio Nizinske pruge, no što se tiče nas, naš grad će sada definitivno dobiti novu dimenziju, kroz neke dvije, tri godine mislim da će Karlovac biti još poželjniji za život nego što je sada. Ovo je za Karlovac veliki dan“.

Naime, pročitavši navedeno obuzela me neka bezrazložna sumnja, ne znam što me potiče na nju? Vjerojatno ljutnja, srdžba zapelcana u meni tijekom godina koje nosim na svojim plećima, a koje su već okusile gorčinu olako danih (i nikada neispunjenih) obećanja o novim Zorama, o boljoj, sretnijoj i ljepšoj budućnosti u Karlovcu,  i o jednoj, nažalost, propuštenoj povijesnoj šansi , jer kada bismo svodili račune, uza sve što nam se dogodilo i što nam se događa, što je to Karlovac postigao i što još nije, kakva bi bila naša ocjena karlovačkog društva nakon 30-ak godina? 

Naime, trideset godina dovoljno je dugo razdoblje da bi se mogla ispostaviti bilanca, a ona je više nego porazna. Može se opisati u četiri riječi - povijesni debakl i urbani suicid. Grad koji je ostao bez svega, svojih tvornica, hotela i banaka, kina, devastiranih riječnih resursa, bez svoga identiteta, a prije svega bez ljudi, intelektualnog potencijala i nedostatka inovacija. Karlovac godinama stagnira, ne otvaraju se proizvodni pogoni, radna mjesta, dok istovremeno kroz njegova „ vrata“ prolaze glavni prometni pravci za jug zemlje. Kulturna scena odavno je na aparatima za preživljavanje i uglavnom sveden na na Međunarodnu smotru folklora, ispijanja pive i Zvjezdano ljeto što je ukupno gledajući ispod razine koju bi trebao imati grad te veličine, stoga je opravdano zapitati što se to već trideset godina događa s našim gradom? 

Imam osjećaj da je Karlovac u konstantnoj adolescenciji i nikako da postane ozbiljan grad, jer u njemu ne vidim političku opciju koja bi vodila brigu o građanima, svi su podjednako loši. Na važnim političkim funkcijama stalno se izmjenjuju isti ljudi koji nemaju odgovore na temeljena pitanja poboljšanja ekonomske situacije. Upravo riječi koje obećavaju čuda „najdalje kroz dvije/tri godine“ pokazuju da je gradska uprava još vrlo daleko od spoznaje što rekonstrukcija postojećeg i izgradnja drugog kolosijeka potencijalno može značiti za razvoj i prosperitet usnulog grada.

Takvim pristupom Karlovac neće nikuda stići, strpljenja od strane građana je bilo previše, nema se više vremena za gubljenje a bogami ni za isprazna obećanja kao da će iz njih, po nekom čudnom mađioničarskom triku iznići nešto konstruktivno . Iz tehničke činjenice da će se graditi drugi kolosijek  naši životi neće postati bolji, neće se automatizmom promijeniti, čudo se neće dogodite i u gradu se ništa neće promijeniti time što će brzi vlak dojuriti na devastirani kolodvor.

Ne shvaćaju da im se pruža posljednja prilika za djelovanje, takvu priliku Karlovac nema pravo propustiti, jer se ona pruža sada i možda više nikada. Stoga je opravdano postaviti pitanje mudrim glavama u gradskoj upravi, gospodo: osim čuda koje ste obećali, gdje su vizije, gdje su ideje, gdje su inicijative koje se temelje na jasnom shvaćanju nove pozicije u koju se grad na četiri rijeke dovodi izgradnjom brzih i sigurnih kolosijeka, gdje su planovi, ne za sutra, nego za sto godina unaprijed. Da li ste uopće svjesni problema i izazova koji vas je zatekao? 

Da pojednostavim i ogolim  stvar do njene suštine, konstatirali smo da vi sa stranačkim uhljebima i „stručnjacima“ s kojima raspolažete to jednostavno niste u stanju osmisliti kvalitetna rješenja niti ponuditi konkretne mjere. Ako je tome tako, a jest, zašto ne uputite apel svim karlovčanima, udrugama građana, velikim i malim poduzetnicima, gospodarstvenicima, neovisnim stručnjacima da se uključe u javnu raspravu o prostornoj i urbanoj transformaciji Karlovca, istovremeno,  zašto ne kapitalizirate svoj stranački utjecaj s kojim se volite hvalite pa natjerajte sve one koji djeluju u sklopu tijela državne vlasti da se aktivno uključe u prostorno planiranje, od akademske zajednice, nadležnih ministarstva, od državnih agencija do privatnog sektora, sektora obrazovanja,interesnih skupina, civilne i nevladine organizacije i, osobito, pojedinačne građane sa znanjem i iskustvom. Samo na taj način, uz suradničko djelovanje svih donositelja politike i aktera na svim razinama, lokalnim i nacionalnim, vlak za ljepšu i prosperitetniju budućnost zaustavit će se u našem gradu. U protivnom, putnik namjernik na putu prema jugu Hrvatske s pravom će upitati: „Recite mi ijedan dobar razlog da zastanem u Karlovcu?“, a svi mi, zajedno sa spomenikom žabi, ostat ćemo zarobljeni u žabokrečini ljudske nesposobnosti i neznanja.

Svjestan sam da to nije jednostavno, potrebna je hrabrost i veliki rad (ne kaže se uzalud da uspjeh preko noći traje 10 godina), jer riječ je o kompleksnoj, multidisciplinarnoj zadaći koja uključuje znanje i aspiracije različitih aktera.

Konceptualno, moja ideja polazi od činjenice da živimo u svijetu koji se sve više urbanizira. na to Upozorava i  Deklaracija iz Quita o “ održivim gradovima i naseljima za sve“ naglašavajući u svojoj Novoj urbanoj agendi da će se do 2050. svjetsko urbano stanovništvo gotovo udvostručiti. Razlog je jednostavan, velika ekonomska recesija 2008., pandemija izazvana Covid-19, jasno su pokazale da su se veća gradska područja znatno brže i bolje oporavila od manjih mjesta i regija nastavljajući trend rasta na tržištu rada (zapošljavanja).

Uvažavajući naznačeni trend izgradnja novog i rekonstrukcija postojećeg kolosijeka od Zagreba do Karlovca „vrištećim glasom“ upozorava na važnost geografskog i prometnog  položaja našeg grada što nas dovodi u poziciju da kažemo: Da, grad na četiri rijeke ima sve predispozicije za svoj prostorni i ekonomski razvoj i održivost, i dodamo: pod jednim uvjetom – ako to zna pretočiti u pravovremene i  konkretne aktivnosti.

Činjenica da se nalazi svega na 38 km auto ceste i 40 km željezničke pruge od gospodarskog, političkog, prosvjetnog, trgovačkog i kulturnog središta Hrvatske od prvorazrednog je značaja i realna osnova za hrabriju viziju njegove revitalizacije. U trenutku kada u grad stiže druga pruga, a država nema jasnu strategiju što to znači za Karlovac, jednako kao i aktualna gradska vlast, mi građani niti pod koju cijenu ne smijemo dozvoliti da budemo preskočeni u razvoju i računamo na ljepšu budućnost,  poput nekih drugih gradova u Hrvatskoj.

Pa ipak, ne treba biti naivan ili pretjerani idealist da bi se mislilo da država može i mora učiniti više od same tehničke izgradnja drugog kolosijeka, pitanje je kako to što vam se daje pretvoriti u dodatnu vrijednost. Na kraju krajeva, koliko je predmetna pruga šansa za Karlovac, smatram da je u jednakoj mjeri to šansa i za Zagreb.

Naime, u Zagrebu se koncentrira industrija pojačana suvremenim tehnologijama, u njemu  postoje velika tržišta rada - time i veće mogućnosti zapošljavanja,  on privlači naročito obrazovane radnike,  u njemu se ostvaruje i veća zarada, sve veći broj stanovnika pristiže , potvrđujući pravilo da  "pobjednik uzima sve (ili većinu)" i na taj način postaju sve veći, dok gradovi, poput Karlovca, sve manji i to ne samo po broju stanovnika već i u gospodarskom, kulturnom i društvenom pogledu. 

Ali kao što nema ruže bez trnja tako je i „pobjednik“ ranjiv, izloženi simfoniji zvukova automobila, sirena, pozadinskoj buci, ubrzanom ritmu života, konstantnoj žurbi, stresu, prometnim gužvama, nedostatku stambenog prostora, skupim stanovima, lošim gradskim prijevozom, gdje god da krenete u Zagrebu ništa nije dovoljno blizu, nedostatkom zelenih površina, problemima s parkiranjem, nedostatku vrtića, izloženosti kriminalu, nesigurnosti, nedostatku javnih površina za sport i rekreaciju i nadasve visokim troškovima života.

Blizina dvaju gradova, izvanredna prometna povezanost, brzina transfera , upućuje na ogromni potencijalni benefit koji se može postići na obostranu korist dobro promišljenom i razrađenom strategijom suradnje koja, po prirode stvari, mora nadići administrativne granice.

Predložimo Zagrebu da smo u stanju ponuditi jeftiniju alternativu za stambena ili uredska rješenja, dislokaciju manjih tvrtki, mogućnost rada u metropoli a obiteljskog života u Karlovcu. U nas nema prometnih špica, sve je na dohvat ruke, do škola, vrtića, tržnih centara, zdravstvenih ustanova stiže se pješice, parkinga ima dovoljno, sporiji je ritam života, nema previše stresa, manje je gužve, manje kriminala i time veća sigurnost, osobito za školarce, manje zagađenja i puno zelenila uz mogućnost odmora na rijekama, izgrađena i dostupna sportska igrališta, i vrlo važna stvar niži troškovi života, što može biti i te kako bitno ako imate prosječnu hrvatsku plaću. 

Dobro osmišljenom i inovativnom kampanjom prema zagrepčanima, prema Vladi RH, brendirajmo DNK grada i predstavimo neupućenima komparativne prednosti života u Karlovcu. Zašto uz dobar prijevoz i niske ulazne troškove ne bi mogli privući pojedine proizvođače, obrazovne ustanove, studenske kampuse, domove za starije, kupače na našim rijekama.

Ovakav koncept  definitivno ne želi  naš grad pretvorit u veliku spavaonicu, a još manje da bude „trabant“ koji će se šlepat uz veliki grad, upravo suprotno, snovi grada Karlovca mogu dati početni poticaj za suradnju ili kooperativni odnos velikog i malog grada, ali oni moraju biti pragmatično utemeljeni na konkretnoj koristi za oba partnera. I Vlada i Zagreb  moraju biti posvećeni pronalaženju zajedničkih rješenja za projektiranje gradova budućnosti pogodnih za život, ali inicijator svega mora biti Karlovac kao grad koji je prirodno vezan uz veći grad s kojim je tijesno povezan prometnicama, pronalaženjem posla, mogućnošću obrazovanja, poduzetničkim aktivnostima, ali je i funkcionalno samostalan, ima svoj status, i koji na određenom stupnju razvoja može preuzimati neke funkcije metropole. 

U svakom slučaju, karlovčani su ti koji  moraju stvoriti temeljni strateški dokument na temelju kojeg će usmjeriti i snažno prezentirati perspektive budućeg razvoja, mi smo ti protagonisti procesa promjena i upravljanja našim gradom.  Ne stoji tvrdnja da grad ove veličine i ekonomske snage nema kapaciteta za takvo nešto.

Za početak kampanje neka se gradski čelnici neka samo prisjete: zar  Gradsko vijeće Grada Karlovac ne planira uređenje bivše vojarne Lušćić za koje je već donijeta  Odluka o izradi Urbanističkog plana uređenja Lušćić-centar kojim se predviđa izgradnja naselja prema najvišim standardima Novog europskog Bauhausa; nema niti jednog stanovnika Karlovca koji se ne zgraža izgledom  Zvijezde te se zna dogoditi da dobronamjerni turisti u čudu pitaju kada je tu rat završi? Ako grad nema snage (novca) da obnovi svoju povijesnu jezgru postoji i drugi modeli financiranja tim više što je 49 % objekata u javnom vlasništvu, revitalizacijom Zvijezde ona bi mogla postati „muzej na otvorenom“ time bi se potaknuti, turističke poduzetničke aktivnosti, ugostiteljske usluge; zar nisu započeli  radovi na rekonstrukciji zgrade Oružarne s namjerom da se tamo usele centri regionalne kompetentnosti.

U čemu je poanta izloženog koncepta? U ideji suradnje, partnerstva i obostrane koristi jedne metropole i manjeg grada. Ideja satelitskog grada, starijeg je datuma i pokazala se vrlo efikasnom.  Oko Zagreba ima više gradova koji bi mogli postati njegovi sateliti, ali ni jedan od njih ni izbliza neće imati, naravno kada bude izgrađen drugi kolosijek, takvu povezanost s centrom kao Karlovac. Moramo biti pametni, poduzetni i to iskoristiti.

Uvođenjem dodatnih linija stvorila bi se međugradska linija (inter city) s jednim zaustavljanjem u Jastrebarskom, brzinom vlaka preko 120 km/h, polazak iz centra Karlovca i dolazak u centar Zagreba, i obrnuto, ljudima daje mogućnost biranja najboljeg mjesta za život i rad, temelje za kvalitetnije obiteljsko življenje, a gospodarstvenicima, kao i ostalim društvenim sektorima, nudi mogućnosti bez granica. 

Političkim strukturama poručujem: osmislite strategiju, uključite pojedince, sve zainteresirane, proučite sve, preorite sve što možete,“kradite“ ideje od drugih, donesite zaključke, planove , počnite napokon aktivno raditi na promociji svoga grada na svim razinama vlasti-državnim i lokalnim, na svim forumima, akademskim zajednicama, pri komorama i agencijama svih boja i fela,  probudite lijene i bezidejne mozgove, i krenite. Vremena nemate, nije pet do 12, nego je 12 i pet, stoga nema isprika, ni milosti za nikoga od vas ako ne budete u stanju operacionalizirati ideje koje su rađaju dolaskom brze, sigurne, ekološki čiste i udobne željeznice na glavni kolodvor Karlovac. A jednog dana, kad se budu svodili računi, nemojte da vam bude neugodno kada vas budu pitali zašto niste ništa poduzeli, kako ćete opravdati sebe, kakve ste koristi donijeli građanima koji su vas izdržavali i trpjeli tolike godine.