Pošteno je kazati, rušenje spomenika nije specifikum karlovačke sredine, spomenici se ruše od pamtivijeka, u svim vremenima i društvima, od antičkih do naših dana.

Jeste li se ikada zapitali postoji li nešto što povezuje tako različite gradove kao što su Karlovac-Beč-New York? Naravno da postoji, njihov odnos prema kulturnoj baštini opće je mjesto njihova međusobna susreta, samo, naravno, u jednom od njih s različitim predznakom. To nije slučajno, pojasnit ću i zašto.

Prije petnaestak godina, jedan od najslavnijih svjetskih kustosa, Švicarac Harald Szeemann, u Beču, u velebnom zdanju Essla Sammlunga, najvećeg privatnog muzeja suvremene umjetnosti u Europi otvorio je izložba pod nazivom "Krv i med" - "Budućnost je na Balkanu". Između mnogobrojnih tema bili su izložene i fotografije spomeničke baštine prije, i poslije osamostaljenja Hrvatske.

Sadržaj se nastavlja...

No, nemajte straha, tekst koji slijedi nema namjeru govoriti o kulturi, upravo suprotno. Tekst govori o nama, stanovnicima ovoga grada i našem odnosu prema srušenom Spomeniku palim borcima i žrtvama fašističkog terora na Promenadi. Spomenik, koji je prije tridesetak godina „spontano“ u iracionalnoj mržnji skršen od strane frustriranih karlovačkih nacionalista s vrlo niskim stupnjem tolerancije i još nižim kvocijentom inteligencije uz logističku potporu „zna se“ koga i dalje stoji ogoljen od svog autentičnog sadržaja, bespomoćan u svojoj nevinosti i zaboravljen od današnjih „ne bi se štel mešati“ Karlovčana. Od tog dramatičnog trenutka prekinuta je, silom moćnika, svaka naša komunikacija s 6.svibnjom, danom oslobođenja Karlovca. Brisanje pamćenja i strategija zaborava učinili su svoje. Upitajte Karlovčane rođene poslije devedesete da li znaju otkud bijeli kameni zid usred Promenade. Nestade Spomenik u „bespuću hrvatske zbiljnosti“ i nikome ništa!

Ne znam što je od toga dvoje gore, što smo ga srušili ili što ga nismo obnovili. Ta činjenica ne govori samo o nasilju vlasti nego mnogo više svjedoči o nama, o stanju zajednice koja se s tim nasiljem nad zajedničkim pamćenjem pomirila, a ponajviše govori o tome kakav je odnos stanovnika Karlovca prema partizanskom pokretu i antifašističkom nasljeđu.

Taj kameni zid posljednji je svjedok susreta današnjih stanovnika ovoga grada s vremenom koje više nema kome ispričati svoju priču, jer ona više nije zanimljiva onima kojima je namijenjena, međugeneracijske mijene ne prenose priče o palim za slobodu, o brojnoj mladosti, na pragu života, težački radišnoj, talentiranoj i obrazovanoj, koja je svojim životima platila našu sadašnjost. Ima li plemenitijeg razloga da ih pamtimo? Nažalost, osim zida i usmene predaje, ništa od svega toga ostalo nije – osim istine.

Ona je ostala stoga što istina ne da da se na nju stavi točka. Ona ne trpi zaborav. I upravo zbog toga i našeg maćehinskog odnosa prema spomeniku evo mene opet, u isto vrijeme, na isti dan. I bit će me sve dok spomenik, koji je nekada predstavljao svojevrstan spoj vjere, simbola i ideje, ne bude ponovno stajao na vrhu Banskog bastiona.

Da li je nepoćudno postaviti pitanje: Zašto je ikome smetao taj objekt čiste umjetničke ljepote? Ako nije, da li smo se mi kao stanovnici ovoga grada pogledali u oči i istinu kazali o tom kulturocidu ili smo se pomirili sa službenom verzijom, tako jadnom i bijednom, da su je i koranske mutne vode već davno odnijele u daleko Crno more, u vječni zaborav. Kasnije, istine radi, nakon svoje „denacifikacije“, stranka na vlasti tu će svoju „epizodu“ prigodice umanjivati i uljepšavati ali je usprkos relativizaciji neće moći poništiti. A što je s nama ostalima? Možemo li mi, kao svjedoci toga čina, odgovorno izaći pred „porotu vremena“ i kazati: mi nismo rušili, ali smo učinili sve da se spomenik obnovi?

Mislim da ne možemo, jer puno je vremena prošlo otkako spomenika nema a mi uporno na putu do omiljenih kafića na Promenadi, pogleda ispod obrva, kao da nas je stid, tupo gledamo u bijeli kameni zid koji poput utega, kao usnuli okrutni kamen u našem bubregu, remeti našu šetnju. I dok u hladu divljih kestena spokojno ispijamo svoje kavice spomenik uporno bode oči i mi vidimo sliku našeg ljudskog poraza, dubokog i temeljitog, gotovo očajnog. Ali i dalje ne dopustivo dugo u svojoj nesposobnosti ne činimo ništa. Svi šutimo mudro i gledamo svoja posla. Zašto? Što se to krivo dogodilo s Karlovčanima?

Pošteno je kazati, rušenje spomenika nije specifikum karlovačke sredine, spomenici se ruše od pamtivijeka, u svim vremenima i društvima, od antičkih do naših dana. „Naši dečki“ rušenjem spomenika samo su ponovili ritual koji postoji od vajkada i koji je u povijest ušao pod danas poznatim nazivom damnatio memoriae - Bila je to kazna točnije službena sankcija u cilju brisanja svakog sjećanja na pojedinca koji je osuđen da je tiranin, izdajica ili neka druga vrsta državnog neprijatelja. Kao dobri poznavatelji opće kulture „naši dečki“ toga su se dosjetili i tih nesretnih devedesetih uz nešto dinamita riješili problem pravde, krivde i grijeha, davši nam tim činom pravorijek što nam od sada treba biti veliko, vječno i nezaboravno. Galop karlovačkih „crnokošuljaša“ te je noći poništio povijesni identitet Karlovca i njegovu antifašističku tradiciju. Radaušev spomenik je preko noći nestao dok je nasilje prema spomeniku ritualno označilo pobjedu nad prošlošću potvrdivši time da nigdje nema toliko hrabrosti kao u pogledu unatrag.

Devedesetih, kad su nam se tresli život, kad su se događale neugodne stvari , kada je bilo teško ostati normalan u nenormalnim vremenima, kada smo čuli samo ono što smo htjeli čuti, vidjeli samo ono što su drugi činili nama možda je tako moralo biti, ali zar tako mora biti i danas? Koji je pak se danas razlog da se „ne bi šteli mešati“?

Jesmo li mi koji živimo u ovom gradu nevini što je tomu tako? Jesmo li kao stanovnici, kao žitelji, kao puk zaista nevini, čista obraza i mirne savjesti? Spavamo li spokojno na dan oslobođenja Karlovca šestog svibnja. Tvrdim da nismo. Jasno, mi nismo rušili, s tim činom većina od nas nije ni u kakvoj vezi. Možda jesmo pučanstvo ali vandali nismo, barem velika većina stanovnika Karlovca.

Ne, nismo nevini, jer svi smo pokleknuli pred žestokim institucionalnim obračunom s memorijom ljudi, našom krivnjom dopustili smo besramnu reviziju povijesnih činjenica, uništenje mentalnih matrica za razumijevanje smisla sudbinskih događaja po stanovnike Karlovca, dozvolili smo da se nad nama, Karlovčanima, provede namjerno brisanje sjećanja, kolektivna, planska i potpuna lobotomija. Taj je kulturocid još uvijek slijepa, duboka brazda na našem, ali i obrazu gradske (kulturne) politike. U svakom koraku kojeg smo učinili šetajući promenadom ispisana je povijest našeg nečinjenja, cijela se naša građanska povijest odnosa prema kulturnoj baštini sažima u četiri slova – užas.

Možda još uvijek ne znamo sve, ali znamo dovoljno. Isprva stidljivo, a potom sve bučnije, činjenica o “nepoznatim počiniteljima“ probila se u javnost Karlovca. Rušenje spomenika podignutog u čast onih koji su svoje živote dali za našu slobodu je katastrofa, a pomanjkanje želje da se vrati u prvobitno stanjene za Karlovčane danas ljudski debakl i moralni bankrot. Nevini nismo, jer smo olako dozvolili promjenu kolektivne memorije zbog trenutačnih političkih prilika, koje ionako dođu i prođu ostavljajući za sobom iskrivljenu i izbrisanu povijesnu istinu. Nismo nevini jer smo im svojim stavom - „ne bi se štel mešati“- svojim pristankom i sudjelovanjem omogućili da pod krinkom nacionalizma, rušenja komunizma i odanosti nikad prežaljenoj im ustaškoj državi sebi daju za pravo da sruše više od tri tisuće spomenika antifašistima i partizanima i zato jer smo dozvolili da nam mržnju i nasilje prodaju pod „patriotizam“. Užas, čisti užas.

Nevini nismo jer smo dozvolili da agresija na Hrvatsku posluži eto kao prilika i onima koji bi, zbog svoje zloćudne prošlosti, najmanje smjeli, da pokušaju poniziti antifašističku tekovinu čiji je spomenik bio simbol.

A nevini nismo i zato što još uvijek nismo postali građani, stanovnici da, i žitelji i pučanstvo da, ali građani postali nismo. Istina, mi živimo u gradu, ali smo iz straha odbacili građanski i objeručke prihvatili palanački duh. Tu sintagmu u tekstu koristim kao pojam kojim želim da kažem: palanački duh nije svojstven malom mjestu ili nekoj zabiti a grad ga nema, jer to prije svega stanje duha koje ne zavisi od veličine mjesta ili broja stanovnika. Palanački duh možete sresti u Karlovcu, Zagrebu, ali i u New Yorku, Londonu, Beču . Izraz palanka koristim u ovom tekstu kao metaforu za jedan čitav sistem vrijednosti, načina mišljenja i postupanja ljudi u jednoj zatvorenoj sredini, gdje je doduše „smrdi“ ali nam je svima toplo. Stoga, za legitimaciju grada i građanina nije dovoljno da imamo trg, kanalizaciju i kazalište, za gradskost to nije esencija.

Što bi onda ta legitimacija trebala biti? Možda nešto sasvim jednostavno. Naprimjer, da čovjek ne bude za početak šovinistička svinja, i da se zajedno s onima koji iz kukavičluka, oportunizma, sebičnih interesa i karijere s onima na vlasti ne valjaju u njihovom blatu. Da Karlovčani ne budu taoci “ljubitelja crnih košulja“ i njihove nametnute povijesne istine. Da digne glas za bolju, pravedniju, demokratskiju zajednicu, građanin se ne ponaša kao publika, on nije promatrač, građanin ne očekuje Iskupitelja koji će umjesto nas riješiti ono što smo, kao slobodni ljudi, sami već odavno trebali riješiti, to jest, obnovili i vratili spomenik na mjesto koje mu pripada. Građanin bi se svakog jutra u kojeg se budimo morao nasmrt stidjeti zbog našeg odnosa prema spomeniku.

Za biti građanima morati ćemo se tek izboriti, ono se ne dobiva pukim bivanjem u gradu. Za naš odnos prema činu rušenja, naše odvraćanje pogleda od tog bijelog kamenog zida koji nam prosto bode oči, za naše ne činjenje, za našu masovnu oportunističku šutnju ne postoji u hrvatskom jeziku dovoljno ružnu riječ a da ona istovremeno bude precizna, kada kažemo da je odnos užasan, kukavan i kukavički, to nije dovoljno.

Pa što smo mi onda ako nismo građani? Najbliže i najtočnije sve nas koji živimo u ovom gradu, ne izuzimajući niti sebe, zbog nepodnošljive lakoće kojom prolazimo Promenadom gledajući trideset godina u taj „kameni zid“, smatram nezrelim „peračima crnih košulja“. Zašto ? Nezrelost je nemoć da se služimo svojim razumom bez tuđeg vodstva, u našoj nezrelosti nema odlučnosti, nema hrabrosti. A kako bi i bilo kada naši nacionalisti imaju tu sposobnost da vam oduzmu sve, dušu, pamet, da potroše vaš život onako kako drugi potroše paket čipsa. Upravo u tome leži naša tragična krivnja, u bezuvjetnome nastojanju da slijedimo druge a ne sebe. Tako rastočeni, mentalno razvaljeni do neprepoznatljivosti mi smo bili, najblaže rečeno, idealni kolaboracionisti u nastojanju da se spomenik nikada ne obnovi.

Zapravo, ono najgore u svemu tom nečinjenju jest upravo to što na taj način dajemo legitimaciju onima na vrhu da se skrivaju iza svog cinizma i pričaju priče o „nepoznatim počiniteljima“, o antifašizmu, totalitarizmu….to što oni pišu i govore bezvrijedna je karikatura prave istine, ukorijenjena u neznanju , predrasudama i turbo mitovima. U tom pogledu smijem ustvrditi da povijest poznajem otprilike dovoljno dobro da mogu uočiti kada netko s intelektualnim kapacitetom seoskog župnika napamet lupeta gluposti o stvarima o kojima nema pojma i tolike godine odbija položiti cvijeće . Što više nemuštog govora, to više sramnog izvrtanja činjenica im ne kažemo: „ma ote proć“ već jednom s tom pričom koja više nije ni za malu djecu. Na koncu zar je neki grijeh htjeti da se spomenik obnovi? Užas, čisti užas.

Da li smo se ikada zapitali kome je spomenik od kamena i bronce predstavljao bilo kakvu prijetnju, a pogotovo takvu opasnost da ga se mora „ubiti“. Naravno da nije, rušilo se iz čistog nespokoja, iz krajnje uznemirenosti zbog vlastitih zlodjela, iz nečiste savjesti.

Ali pazite sad ovo! Nema tomu tako davno preko „sedam mora i sedam gora“ otvorena je izložba pod nazivom “ Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980“. Gdje se održavala? Vjerovali ili ne, nigdje drugdje već u jednoj od najznačajnijih muzejskih institucija u svijetu -Muzeju savremene umjetnosti (MoMA), i svima poznatom gradu - New Yorku. Kako neobično: začudno bi primijetio čovjek palanačkog duha, i u svom zakržljalom intelektu , se zapitati: što ti „ kauboji“ vide u tim „ružnim“ i niš koristi partizanskim spomenicima ? najbolji odgovor, bolan za njegov zakržljali intelekt, dali su im organizatori navedene izložbe kroz katalošku najavu: „zbog iznimno vrijednog kulturnog naslijeđa (osobito u plastičnoj arhitekturi tj. spomenicima)“.

I dok najznačajnije muzejske institucija u Beču i Ney Yorku, kroz predstavljanje i partizanskih spomenika pokazuju umjetničke dosege jugoslavenske arhitektonske baštine, mi za to „ne damo ni pet para“, jer mi smo od onih koji nisu znali što su imali dok to nisu izgubili. Ne čudi to obzirom da više od pola stanovnika jedva da je završilo osmoljetku i nitko se ne žali na manjak škole. Uostalom, zašto i bi, za razbijanje spomenika ona nam nije niti potrebna. Stoga i jesmo zabetonirani u nakani da se spomenik osloboditeljima Karlovca nikada ne obnovimo. Nije svijet gluh, mi smo mutavi, niti vidimo niti čujemo a uporno sebe uvjeravamo kako cijeli svijet možemo obuhvatiti. To ravnodušno barbarstvo, ta imbecilnost zla, poražava me više od ičega,

Sigurno ne spadam u onu vrst ljudi koji imaju izrazito jak nacionalni naboj, ako imam ikakav naboj kada se radi o osjećaju pripadnosti onda bih rekao da sam fokusiran na taj lokal patriotski osjećaj Karlovčanina i stoga mi je stalo da se u toj sredini kojoj pripadam na stvara atmosfera srama prema onima oni koji su svoje živote dali za našu slobodu, učinili su najviše što su mogli. Spomenik podignut njima u čast bio je poput križa na raskrižju putova. Svatko ga s Promenade može vidjeti. Razumjet će oni kojima je dano da razumiju. Ostali neće. Uvijek je tako. Svatko će ga vidjeti.