Moj prijatelj i predsjednik Svjetske udruge sportskih novinara (AIPS), Gianni Merlo, počeo je 3. travnja na web stranicama AIPS-a svoj tekst „La Gazzetta dello Sport rođena je 3. travnja 1896., u zoru prvih modernih olimpijskih igara u Ateni…“. Kao dugogodišnji novinar jednih od najčitanijih sportskih novina u svijetu obilježio je tim tekstom svoje viđenje 125 godina postojanja „Gazzette dello Sport“ - piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

Što je onda, u svijetlu tih 125 godina „tek“ 10 godina SPTV-a, od 4. travnja 2011.?

Puno. Ne bih se ovdje bavio brojkama, prijenosima, gostovanjima, uspjesima, jer manje-više smo to definirali kroz naš program ili će ovih dana ionako izaći u nekim obavijestima ili službenim objavama. Ovdje bih se u prvom redu htio zahvaliti ljudima koji su taj program radili. Od direktora, preko pojedinaca koji su izdržali i nekoliko mjeseci bez plaća, do onih osoba koje su kroz Sportsku televiziju prošle makar i jednom i ostavile neki svoj trag ili samo naznaku traga, sjenu. 

Sadržaj se nastavlja...

Danas su to u „centrali“  Željka, Vlasta, Gorana, Marija, Ana, Diana, Helena, Vesna, Martina, Petar, Davor, Matija, Marijan, Domagoj, Mario i Hrvoje, uz desetke onih koje viđamo po potrebi i uz one koje baš i ne viđamo, ali su uz nas i rade s nama ne baš nezahtjevni program, 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Svaki na svoj način, tehnički, programski, suradnički, financijski, marketinški… Oni su srž televizije, a to je ono što je SPTV gurnulo na najvišu poziciju gledanosti među svim hrvatskim sportskim kanalima i u sam vrh ukupne gledanosti među otprilike 140 kanala, koje AGB Nielsen u Hrvatskoj prati. Odokativnim zbrajanjem radi se o otprilike 150 ljudi koji su kroz deset godina pridonosili i dalje pridonose razvoju Sportske televizije. Znam, bilo je i onih koji su u eri žestokih napada na televiziju doslovce pobjegli ili čak otvoreno radili protiv kolektiva koji im je priskrbio radna mjesta kad to nigdje drugdje nisu mogli naći, ali to sad nije važno. Sad je, barem meni, važno da znam da smo uspjeli. Svi. Ne samo neki. 

To su sve ljudi, moji suradnici, koji su se privikli na različite uvjete, na čudna vremena rada, na čudne zahtjeve i tehničke uvjete. Upravo zato, lanjski dolazak korone i rad od kuće nekako smo svi shvatili kao samo još jedan korak prema dokazivanju samih sebe. Jer, uspjeli smo podići praćenje hrvatskoga sporta na višu razinu, napravili smo iskorak u bilježenju čak i naizgled minornih, ali sportašima iz malih sredina najdražih događaja. Pred našim su mikrofonom bili gotovo svi hrvatski najbolji sportaši, ali i stotine onih za koje nikad niste čuli. To smo dobili kroz naš pristup sportu. Odlučili smo se od prvoga dana na bilježenje reportaža, priča, magazina, a ne na nužne prijenose. Posebno ne stranih nogometnih liga ili NBA košarke. 

Mi smo televizija u 100% vlasništvu Hrvatskog olimpijskog odbora, dakle kompletno smo hrvatski proizvod i predsjedniku i ekipi iz HOO-a te članovima Vijeća HOO-a koji nas prate dugujemo da budemo na njihovom putu i pristupu. Dakako, u ovom periodu kad zbog epidemije nitko ne može u sportske dvorane ili na stadione, naša će pažnja biti prebačena i na pokušaj bilježenja sporta i kroz prijenose, koliko ih uhvatimo budući da su sportski savezi većinu svojih natjecanja poklonili kanalima koji šerifuju po kabelskim operaterima, a gledanost im je slabija od očekivane.

Dakle, što se mene tiče, mi smo već krenuli u novih 10 godina. Jer, podsjećam, ne radi se ovdje o kamerama, montažama i o monitorima, ovdje se radi isključivo o ljudima!

A s ovakvim ljudima niti 125 godina, poput „Gazzette“, nije nedostižno…

Prve vijesti 4. travnja 2011. u 17.00. https://fb.watch/4Gyg3di3Xf/