Carpe Diem već godinama angažira EVS volontere, dolazili su iz raznih zemalja, a sada se poklopilo da su sve tri volonterke iz iste zemlje - Turske.
Čitatelji KAportala već su kroz ovu rubriku nedjeljnih intervjua mogli upoznati Doğu i Minu, a sada je došao na red i na treću, Dedim Keskin, koja nam se na početku razgovora predstavlja osnovnim podacima.
– Imam 28 godina, i u Turskoj, u Istanbulu, diplomirala sam na studiju unutarnje arhitekture.
Kao i tvoje kolegice, iz golemog Istanbula – u mali Karlovac?
– Haha, ne baš potpuno, ja za razliku od njih nisam rođena u Istanbulu, odrasla sam u manjem gradu, Aksarayu, za koji vjerojatno ljudi u Hrvatskoj nisu ni čuli, ali nadam se da su čuli za Kapadokiju, to je regija u kojoj se nalazi i koja je turistički jako poznata i zaista predivna.
Koliko je velik Aksaray u odnosu na Karlovac?
– Ja bih zapravo rekla da je to tu negdje. Aksaray je nešto veći, odnosno ima više stanovnika, ali s druge strane i Turska je puno mnogoljudnija pa je s te strane i još manji nego Karlovac (po broju stanovnika Aksaray je 40. grad Turske, ima ih oko 200.000, op.a.).
Možeš li usporediti Aksaray i Karlovac? Koje su prednosti, a koje nedostaci jednog ili drugog?
– Prednost bih dala Karlovcu, iako nisam dugo ovdje, ali neke stvari se mogu osjetiti. Naime, manji gradovi u Turskoj su izrazito konzervativni, ili da se možda ljepše izrazim, tradicionalni. Ljudi su dosta zatvoreni i nisu baš liberalni. Ne mislim time ništa loše reći, to je jednostavno tako, takve su navike, ali meni više odgovara nešto slobodniji pogled na život, a to sam prvo osjetila u Istanbulu, ali i u Karlovcu je tako. To je možda glavna razlika. Osim toga, Karlovac je puno zeleniji, što mi se jako sviđa.
Kažeš da su Karlovčani otvoreniji, onda si se dobro snašla? Osjećaš se dobro prihvaćenom?
– E, to je nedostatak Karlovca, odnosno mog boravka u Karlovcu. Ne zato što mislim da nisam dobro primljena, naprotiv, ljudi su ljubazni i otvoreni, ali malo i zbog jezične barijere ne mogu reći da imam neke baš bliske prijatelje pa je to nešto što mi ponekad nedostaje.
Kako si zapravo došla u Karlovac, odnosno Centar za mlade?
– Nakon završenog fakulteta počela sam raditi u struci, ali cijelo vrijeme me nekako kopkala ta ideja o volonterstvu, zanimalo me to, a u Turskoj sam zapravo imala jako malo prilike uključiti se u nešto. I sestra mi je prva spomenula EVS i mogućnosti koje on nudi. Ona je ujedno i bila u Hrvatskoj, odrađivala je stručni staž u Zagrebu pa sam i o vašoj zemlji čula samo pozitivne stvari. Poklopilo se i da je projekt u Karlovcu odgovarao onom što volim i želim raditi, prijavila sam se, primljena sam i to je to!
Što radiš?
– Radim, ili radimo, dosta toga. Angažirana sam na nekim grafičkim i dizajnerskim rješenjima, radimo podcast koji bi trebao približiti EVS mladima, a s istim ciljem uskoro krećemo i u prezentacije po karlovačkim školama, gdje ćemo govoriti o EVS-u, ali približiti i Tursku učenicima, baš kao što smo i u samom Centru za mlade imale interkulturalnu večer o Turskoj. Posebno volim raditi s djecom, imala sam prilike odraditi jednu radionicu s njima, nadam se da će biti još prilike, ali i ako neće biti izravno moja, uvijek kada su neka događanja u Centru, ili u gradu a da Carpe Diem u njima sudjeluje, svi smo uključeni, a barem dio programa je uvijek posebno namijenjen djeci i mladima. Uglavnom, jako mi se sviđa ovo iskustvo, mislim da je i korisno, cijelo vrijeme učim i vjerujem da će mi pomoći i u daljnjem životu.
Rekla si da ti je ovo prvi ovakav volonterski angažman, a jesi li već putovala po Europi ili ti je ovo i prvo takvo iskustvo?
– I jest i nije. Naime, putovala sam ponešto, bila sam u Pragu, Budimpešti, Sofiji… no, sve su to bila kratka putovanja i izleti, ovo je prvi puta da sam na godinu dana izvan Turske.
Kako provodiš vrijeme izvan posla?
– Dosta mirno, nemam neke velike potrebe, odmaram, kuham…
Kako ti se sviđa hrvatska kuhinja? Nedostaje li ti turska?
– Pa da, to je možda stvar koja mi i najviše nedostaje, uz, naravno, obitelj i prijatelje. Ne mogu baš posebno komentirati hrvatsku kuhinju, jer i kada pitam nekog za neka specifična hrvatska jela obično mi kažu da i nemate baš nešto posebno i da su sve to jela koja su popularna i u široj regiji. Naravno, neke stvari su odlične (sarma!) ali ne znam je li to baš zasebno hrvatsko jelo.
Jesi li posjetila još neki grad osim Karlovca?
– Samo Zagreb. I Orahovicu gdje smo imali jedan trening vezan uz EVS. Ali, imam planove za toplije mjesece, svakako bih voljela vidjeti more. Došla sam još krajem ljeta, ali svi su nam tada govorili da je možda bolje da pričekamo pa odemo u proljeće, jer je tada prevelika turistička gužva i preskupo. Sada uskoro idemo u Zadar, gdje nas čeka EVS evaluacija, a ovako čisto turistički voljela bih posjetiti Split i Dubrovnik. Ako bude prilike voljela bih možda posjetiti i neku od susjednih zemalja, vrebam jeftine karte pa tko zna (smijeh).
Što planiraš po završetku volonterskog angažmana? Vraćaš se u Istanbul? Čeka li te posao?
– Iskreno, nisam još posve odlučila, barem ne dugoročno. Sigurno ću se prvo vratiti u Istanbul, ali u ovom trenutku mislim da bih više voljela pronaći posao negdje u Europi. No, ako neće ići svakako neću žaliti ni bude li to u Istanbulu.
Kako su mnogi Hrvati ludi za turskim sapunicama, moram te pitati i gledaš li ih ti?
– Haha, ne, ne gledam sapunice. Ali volim neke turske serije, ima stvarno odličnih, navukla sam i cimerice na njih.
Razgovarao: Darko Lisac
(foto: Benjamin Bojić)