Turska volonterka u gradu na četiri rijeke je od srpnja i poučava djecu crtanju i slikanju.

Mina Yaşar (29) jedna je od tri europske volonterke koje trenutačno u okviru EVS programa rade u Carpe Diemu, odnosno Centru za mlade Grabrik. 

- Završila sam Umjetničku akademiju u rodnom Istanbulu i imam svoj likovni atelje. Radim najviše s djecom, vodim tečajeve i radionice, godinu dana sam radila i u školi. To je, onako, moja glavna ljubav, a radim i jedan posao za koji nas često angažiraju TV kuće. Naime, radi se o likovnom uređivanju ili dekoriranju TV setova za serije, često povijesnog karaktera, a ponekad i za obične sapunice, najčešće radimo povijesne setove, dakle uređujemo ih kao vjerne replike nekih povijesnih lokacija. 

Sadržaj se nastavlja...

Jesi li radila za neku seriju koju pobožno gledaju i karlovačke ljubiteljice i ljubitelji turskih sapunica?

- Haha pa mislim da sam čak primijetila da se jedna emitira tu, ali to mi je svakako bilo jako zabavno kada sam vidjela koliko su popularne neke turske serije ovdje. Ja osobno ih ne gledam i ne pratim pa mi je to bilo veliko iznenađenje. 

Kako si došla do Karlovca? 

- Cijela priča počela je, nažalost, uz jednu tužnu situaciju, odnosno uz katastrofalan potres koji je pogodio jug Turske. Željela sam pomoći na bilo koji način i tamo sam upoznala kolegu koji mi je počeo pričati o EVS-u i mogućnostima volontiranja u Europi. Kako je on više pričao tako je meni cijela ideja postajala sve zanimljivija i privlačnija, uostalom dosad osim jednog kratkog izleta u Gruziju nisam nikada bila izvan Turske. I tako sam počela istraživati i pretraživati i došla do Karlovca, ili da budem preciznija do projekta koji sam željela. Nisam tražila konkretnu zemlju ili grad, htjela sam naći projekt koji mi odgovara i poklopilo se da to bude Carpe Diem i njihov projekt u Karlovcu.

Što zapravo radiš?

- Ono što me najviše i veseli, a to je rad s djecom, vodim tečaj ili radionicu crtanja i slikanja, koji će potrajati tijekom cijele godine mog boravka ovdje, dakle do sljedećeg srpnja. Iako smo već počeli, svi zainteresirani su dobrodošli da se priključe. Dobno ograničenje nije jako strogo, ali recimo da je ideja da to budu djeca od recimo 6-7 godina pa do negdje najviše 15. Jasno, to je osnovni dio posla, a svi volonteri uvijek sudjeluju i u drugim aktivnostima Carpe Diema i Centra za mlade Grabrik, pomažemo gdje smo potrebni i gdje možemo.

Je li ti ovo prvi volonterski posao?

- Je s ovakvim dugotrajnim angažmanom, ali u Turskoj sam često radila volonterski, ne samo u potresu što sam već spomenula nego i u svakodnevnom životu, radila sam besplatne radionice za siromašnu djecu, pomagali smo beskućnicima, uvijek je bilo prilika da se nekom pomogne i uljepša mu se život i rado sam to uvijek radila.

Rekla si da si rođena i cijeli život dosad provela u Istanbulu. Kako ti je onda doći u zemlju koja cijela ima četiri puta manje stanovnika od Istanbula, u mali grad koji ima oko 50 tisuća stanovnika?

- Pa prije svega moram reći da sam znala gdje dolazim, odvagnula sam sve prednosti i sve mane, tako da sam bila spremna da ovdje sasvim sigurno život neće biti kao u Istanbulu, a to svakako ima i pluseve i minuseve. 

Znači, bila si spremna? Dobro si se snašla?

- U neku ruku na samom početku jesam doživjela svojevrsni kulturni šok, ne u nekom izrazito negativnom smislu, već zbog nekih razlika koje su u početku djelovale još veće i "strašnije". Turci su jako jako otvoreni i srdačni ljudi, premda je Istanbul jako velik, ljudi su gostoljubivi prema strancima, zainteresirani su za njih, odmah će ih željeti upoznati, počastiti, popričati s njima.

Mi nismo gostoljubivi? 

- Ne, ne, ne mislim tako, nemam nikakvih negativnih iskustava, samo je u manjoj sredini jednostavno razumljivo da su ljudi malo zatvoreniji u svoje krugove, vi se svi znate, ja sam tu došla kao potpuno nova i osjećala sam se malo izolirano. Nemam prigovora na ljubaznost ljudi, kada nešto trebam svi baš rado pomognu i trude se, ali kažem, Turska ima taj mentalitet da ti ljudi sami prilaze i uključuju te, u Hrvatskoj nije baš tako. Iako imamo i dosta sličnosti. Uostalom, od tog prvog šoka došla sam do toga da se sada povremeno uhvatim u razmišljanju kako bi bilo da ostanem ovdje i da živim u ovom gradu.

Što su sličnosti?

- Ono što sam primijetila je vezanost za obitelj i neku tradiciju, to je lijepo. Tako je i u Turskoj. U Europi često nije pa me ugodno iznenadilo kada sam vidjela da u Hrvatskoj mladi ljudi isto imaju taj sentiment, normalna stvar je da ti netko kaže da ga nema u subotu jer idu svi kod bake na ručak. Puno je i druženja po kafićima i barovima, iako mi u tom dijelu neke stvari i nedostaju, u Turskoj je puno više vrsti čajeva, kava, mali šok mi je bio da ne mogu nigdje nabaviti pravi turski čaj naprimjer. 

Hrana?

- Sad ispadam da sam negativna, a stvarno nisam i lijepo mi je ovdje. Ali hrana jest jedna stvar koja mi nedostaje. Mislim da je Turska izuzetno bogata u gastronomskom smislu, nudi se stvarno raznolika ponuda za svakoga, meni je to možda i dodatni problem jer sam vegetarijanka, a vi jako jako volite meso (smijeh). Naravno, ima ponude za vegetarijance, ali je dosta skromna. Još jedna stvar koja mi nedostaje je doručak.

Doručak?

- Da! Znam da vi imate doručak, ali u Turskoj je to prava svečanost, imamo ogromne doručke, a vikendom se često i okupi cijelo društvo na doručku. 

Pa da ne ispadnemo onda negativni, što ti se sviđa ovdje?

- Prije svega, priroda. Karlovac ima nevjerojatnu prirodu. Kada nemam neku obavezu u Centru stalno sam okolo, "trčim" po gradu, šetam, vozim bicikl, odvezem se i do Duge Rese, to je stvarno nešto u čemu uživam i zavidim vam na tome. Cijela Hrvatska je jako bogata prirodom, a ovo područje je možda i najljepše i najraznolikije.

Jesi li imala vremena posjetiti i neke druge gradove?

- O da, bila sam u Varaždinu, Rijeci, Orahovici, na otoku Krku, naravno u Zagrebu, Ogulinu... i Dugoj Resi kao što sam rekla, iako to je odmah tu, ne znam jel se to uopće računa (smijeh). 

Kakva ti je svakodnevica u Karlovcu, kada nisi negdje u prirodi na biciklu ili šetnji?

- Volim kulturne događaje, još iz Istanbula je navika "hvatati" ih, s tim da je u gradu od 16 milijuna to, naravno, malo lakše! Bila sam u kinu, naravno zanimaju me izložbe, jako mi je žao što ne mogu u kazalište, tu je verbalni dio ipak dosta bitan, a predstave su na hrvatskom jeziku koji nažalost ne razumijem.

Što planiraš u srpnju, nakon što ti istekne volonterski ugovor?

- Iskreno, ne znam još. Ne bih se baš rado vratila svom dosadašnjem poslu. U Turskoj je dosta teško živjeti ako se baviš umjetničkim radom. Zapravo, svugdje je umjetnicima teško, ali u Turskoj još teže!

Razgovarao: Darko Lisac

Foto: Benjamin Bojić