NEDJELJOM U PODNE

NEDJELJNI INTERVJU

"Nedjeljom u podne", Dražen Cukina: Još kao klinac sam se zaljubio u filmove i kvizove, a i počeo se baviti statistikom prebrojavajući aute u ulici po bojama!

Naš današnji sugovornik Dražen Cukina pasionirani je filmofil, u posljednje vrijeme barem jednak zaljubljenik u kvizove, a gotovo cijeli život proučava i razne statističke podatke, što iz ljubavi, a što kao zaposlenik Državnog zavoda za statistiku. Rado se odazvao pozivu na razgovor, iako je trenutačno u punom jeku Popis stanovništva...

- Meni nije gužva, barem ne veća nego obično, jer ne radim izravno na Popisu stanovništva, ali svakako da je i meni to trenutačno vrlo privlačna tema i da sa zanimanjem iščekujem rezultate.

Znamo da rezultati neće biti dobri i da će doći do daljnjeg smanjivanja broja stanovništva, ali zanimljive su dvije granice koje bismo mogli preći, odnosno pasti ispod njih, što bi psihološki bio još ozbiljniji udarac. Postoje li već neke procjene - hoće li se Hrvatska održati iznad 4 milijuna stanovnika, a Karlovac iznad 50 tisuća?

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

- Da, jasno je da gubimo stanovništvo i to dosta neugodnim i zabrinjavajućim tempom. Što se tiče granica koje si spomenuo mislim da je kad je država u pitanju sve moguće. Vjerujem da ćemo ipak biti nešto malo iznad 4 milijuna, iako ne mogu tvrditi da će biti tako. Zaista je sve moguće pa i da se dogodi da imamo 3 999 999 stanovnika (smijeh). Kada je Karlovac u pitanju, grad je također izgubio dosta stanovništva, ali trebao bi ipak ostati iznad 50 tisuća, to može eventualno ugroziti jedino koronavirus, ukoliko je smrtnost bila značajno povećana, taj podatak trenutno ne znam.

Kada je Karlovac u pitanju na stranicama DZS sam našao podatak koji me na prvu iznenadio, a to je da u unutarnjim migracijama ne gubi stanovništvo. Iako smo često dojma da ima dosta onih koji odlaze u Zagreb, istina je suprotna?

- To su dvije odvojene stvari, jer ima dosta onih koji odlaze u Zagreb ili negdje drugdje u Hrvatskoj, ali s druge strane ima i dosta onih koji dolaze u Karlovac, pogotovo iz drugih mjesta u županiji, ali i iz ostatka Hrvatske. Posljednjih godina je čak u stalnom porastu ta brojka onih koji odlaze, ali srećom i brojka onih koji dolaze. Minus je primjetniji u odnosu s inozemstvom iako ni on nije prevelik, no katastrofalan je prirodni prirast, odnosno omjer rođenih i umrlih.

Nema, međutim, službenih podataka o broju dnevnih migracija, odnosno onih koji žive u Karlovcu, a rade u Zagrebu?

- Da, nažalost oko toga nema službenih podataka, posljednji za koje ja znam su iz devedesetih i tada je ta brojka bila oko 1500. Kako sam i ja jedan od njih, odnosno putujem vlakom na posao u Zagreb i vraćam se, rekao bih da su i danas brojke slične, možda nešto manje zbog studenata kojima je danas puno lakše naći smještaj u Zagrebu nego što je bio slučaj prije 30-ak godina, kada ih je puno više stopiralo ili svakodnevno putovalo na fakultet. Postoji i nekih 100-150 ljudi koji putuju u suprotnom smjeru, odnosno rade ili studiraju u Karlovcu, a svakodnevno putuju iz drugih sredina. 

Od kada radiš u Državnom zavodu za statistiku? I kako si se našao tamo? I, najvažnije, kako izdržavaš svakodnevna putovanja?

- Vjerovao ili ne, zaista sam baš želio raditi tamo. Još kao mali sam se bavio statistikom, a da to nisam ni znao (smijeh). Matematika mi je uvijek išla od ruke, a statistika je onda odmah tu pored. Tako sam kao klinac znao gledati s prozora automobile pred zgradom i brojati koliko je bijelih, koliko žutih, koliko crvenih... Kada sam diplomirao otišao sam u DZS i prijavio se za posao, ali tada im nisu bili potrebni novi ljudi. No, nekoliko godina kasnije počeli su iznova primati zaposlenike, javio sam se i odmah prošao i od 1994. godine radim neprekidno. Što se tiče putovanja, tužna je priča da to putovanje izgleda isto kao 1981. godine kada sam prvi put krenuo vlakom na fakultet. 

Nema pomaka?

- Ima pomaka u samim vlakovima, danas jesu bolji i udobniji. Sve ostalo je kao da nije prošlo 40 godina. Volim putovati vlakom, ali svi koji su na to prisiljeni svjesni su koliko to problema, a bez razloga da je tako već desetljećima, donosi. Od kašnjenja, zastoja... I možemo se tu vratiti malo i na onu priču o popisu stanovništva. Mislim da mnogi nisu svjesni koliko je značajan projekt drugog kolosijeka i ja se zaista svim srcem nadam da će to napokon biti ostvareno. Mislim da je to jedna od ključnih stvari koje mogu Karlovcu donijeti prosperitet. 

Vlakovi i putovanja dovode nas, nažalost, i do drugog područja uz koje si usko vezan. Kažem nažalost, jer je riječ o filmu, a Karlovčani i dalje u kino moraju putovati...

- Nažalost, tako je. A, film jako volim opet od malih nogu. Ne znam je li to sretna ili nesretna okolnost, ovisi kako se uzme, ali moji su među prvima imali TV, kada je još bio rijetkost i roditelji su mi pričali da bi me kad sam bio nemiran samo stavili pred TV i ja bih se odmah smirio. Pretpostavljam da je tu korijen i moje ljubavi prema filmu. Vjerojatno su u početku to bili dječji filmovi, no vrlo brzo sam jako zavolio westerne. Isprva sve na malom ekranu, a potom i u kinima. 

Čuo sam da si gledao sve filmove u svim kinima u jednom periodu?

- Jesam. Tada su kina i inače bila jako popularna i posjećena, ali u jednom periodu od recimo 14. pa do 20. godine života mislim da zaista nisam propustio niti jedan film u karlovačkim kinima. Kasnije se to ipak prorijedilo sa studentskim i drugim životnim obavezama i preokupacijama. No, to trebaš uzeti s rezervom, jer to samo znači da nisam gledao baš sve. Gledao sam i dalje puno, štoviše evo reći ću ti, što mislim da još niko nisam baš otvoreno priznao, da sam matematiku studirao zato jer mi je jako dobro išla i jer sam zbog toga zaključio da će mi ostati puno vremena za gledanje filmova po svim zagrebačkim i karlovačkim kinima.

Sjećaš li se koji si film posljednji pogledao u Karlovcu?

- U Karlovcu sam gledao manje-više sve do 1999. godine kada je Edison prvi puta zatvoren. Onda u onom periodu koji je, ako se ne varam, potrajao od 2001. do 2006. ili 2007. godine nisam baš često išao, jer sam se jednostavno odviknuo od tog tipa kina, odnosno onakvog kakav je bio tada, s lošim sjedištima, lošim zvukom... 

Znači nisi stara škola? Neki filmofili mi kažu da ne vole multiplekse i pravo kino su im baš "Edisoni"? 

- U tome nisam. Cinestar pruža vrhunski ugođaj i meni je to odlično. Iako ne idem više ni tamo, prestao sam prije pandemije, čak se sjećam posljednjeg filma koji sam gledao, "Gospoda" s Matthew McConaugheyjem i vjeruj mi, nemam pojma o tom filmu, ne mogu se sjetiti niti jedne jedine stvari o njemu. Ali, jesam "stara škola" u nečem drugom - uopće me ne zanimaju 3D, 4D i ostale novotarije. Pogledao sam možda dva filma u životu u 3D formatu, 4D nisam niti želim, to jednostavno nije nešto što me privlači. 

Spomenuo si da se ne sjećaš ničega o filmu pa me sad zanima hoćeš li kao veliki filmofil, ali i stručnjak po pitanju filma, odnedavno i filmski kolumnist u Večernjaku, podijeliti moje mišljenje da su filmovi sve lošiji?

- Jednim dijelom hoću. Ima i danas pravih filmskih remek-djela, ali ja bih rekao da su postali previše jednoobrazni. Guraju se dvije-tri stvari koje prolaze, a neke su jednostavno zaboravljene. Evo sad razmišljam, ne mogu se sjetiti kada sam zadnji puta pogledao jedan dobar triler. Jedan čisti klasični triler. Jednostavno, nema. 

Još jedna velika ljubav su ti kvizovi. Neću ni pitati kako je to počelo, sigurno opet "pa još kad sam bio mali, vidio sam na televiziji..."?

- Hahaha, ali tako je! I prve kvizove sam vidio na televiziji, još negdje u prvom ili drugom razredu osnovne. Vjerojatno nisam baš ni shvaćao što se tu sve događa, ali bilo mi je privlačno. I tako sam već u osnovnoj imao prve "nastupe", kad god bi bio neki školski kviz odmah bih se prvi javljao, riješavao sam i kvizove po novinama, kupovao čak i knjige s pitanjima...

A onda su počeli i tvoji televizijski nastupi?

- Da, iako prvi neću baš pamtiti po dobrom (smijeh). Riječ je o tada popularnom kvizu "Brojke i slova". Poziv na snimanje me, jasno, jako razveselio, ali se poklopilo da dan prije imam obranu diplomskog. I tako sam diplomirao, obećao sam sebi da ću slaviti poslije, jer sutra imam kviz, ali sve je završilo tako da sam došao doma u 3 ujutro i za vrijeme snimanja nisam znao ni tko sam ni gdje sam, a kamoli da sam mogao slagati tamo neka slova i brojke. 

Prvi uspjeh je došao u "Milijunašu"? 

- Da, još na samim počecima emitiranja. Došao sam do 32 tisuće i bio umjereno zadovoljan, možda je moglo i bolje, ali i to je bilo dobro za probijanje leda. Nastupao sam nakon toga na dosta tih televizijskih kvizova, ali bez uspjeha, "Sve u sedam", "1 protiv 100", "Izazov"... a u "Potjeri" smo uzeli 16 tisuća kuna po osobi, možda smo mogli i bolje, ali to su isto bili još počeci i nismo ni znali da ako ispadnemo imamo novu priliku. Pa smo svi išli rezervirano na srednju ponudu, jedino smo Kristu Kristića iz Dubrovnika, koji je renomirani kvizaš, nagovorili da uzme višu, ali je nažalost ispao. 

Pub kvizovi?

- Pub kvizovi su me odmah zaokupili i privukli. Od 2014. sam ih redovito igrao u Zagrebu, a onda od samih početaka naše kvizaške scene prešao u Karlovac, mislim da je to počelo 2017. godine. 

Imaš i svoj kviz "Diplomac" u prostorijama Veleučilišta, što je s tim?

- Ne znam što je, sve ovisi o ovim mjerama, naša pub kviz liga u Ziggyju će se igrati, a ovo ovisi o tome kakve će biti mjere i hoćemo li moći na Veleučilištu organizirati kviz. Ja bih volio, mene jako veseli i igranje kvizova i sastavljanje kvizova. 

I to je to? 

- Nije! Moram spomenuti da sam upravo postao gradski vijećnik!

Čekaj, to ne valja, nisam dosad imao niti jednog političara u rubrici, sad moramo sve ovo zaboravit, a ja tražit novog sugovornika!

- Haha, mislim da još ne moramo, jer još nisam stupio na dužnost, tek od sljedeće sjednice sam vijećnik umjesto Davora Petračića. 

Ne znam kako to sad ide, jel te trebam pitat kakva su ti obećanja narodu?

- Ne obećajem ništa, jer nisam baš siguran da će vladajuća većina prihvatiti išta od naših prijedloga, ali mogu reći da ću se zaista potruditi da nas se čuje. 

Razgovarao: Darko Lisac

foto: Vito Butković

Izdvojeno


Reci što misliš!