Mlada Karlovčanka osvojila je ove sezone i domaći kup i državno prvenstvo, a dok ovo čitate već se sprema na pripreme reprezentacije.

Njena vezanost uz košarku, ali i košarkaški talent nisu nimalo čudni, jer mnogi će Karlovčani, pogotovo oni koji bolje prate sport, prezime Hajdin odmah vezati uz ovaj sport.

- Da, obiteljska košarkaška tradicija je ogromna, tata je cijeli život vezan uz košarku, kao igrač, kao sudac, kao delegat... njegov bratić je, vjerujem, svim ljubiteljima sporta dobro poznati i nažalost prerano preminuli Žarko Hajdin Žora, koji je trenirao generacije i generacije klinaca, na kraju krajeva košarku je trenirala i starija sestra. Ipak, nije samo tata u obitelji, tu je i mama, koja se dugo bavila plesom, još od početaka Studija 23 pa sam se tako i ja prvo bavila s plesom, isto u Studiju 23. I kada sam počela trenirati košarku jedno sam vrijeme paralelno ostala i na plesu, ali na kraju sam se ipak morala odlučiti i odabrala košarku.

Sadržaj se nastavlja...

Kada si se onda zapravo okušala u košarci?

- Pa, prvi pokušaj je bio jako neuspješan (smijeh). Sa 12 godina sam došla na prvi trening i odjednom me uhvatila neka nervoza, a onda kad sam vidjela jednu veeliku curu kako dolazi prema meni, onako visoka, ogromna, s torbom preko ramena kao neki huligani u američkim filmovima, krenule su suze i pobjegla sam kući hahaha. 

Sestra te nije branila?

- Nije sestre više bilo, ona je osam godina starija i tada je taman prestala s košarkom, to mi je žao da ipak nismo nikada zaigrale skupa. Uglavnom, rekla sam tati da ipak ne bih ja to.

I onda?

- Ništa, još godinu dana ništa. Onda sam se opet odvažila.

Huliganke više nije bilo?

- Haha, naravno da je! Ali nisam se više bojala pa smo postale i super prijateljice, na kraju mi je bila krizmana kuma i cimerica u Puli, gdje smo obje igrale, riječ je o također odličnoj karlovačkoj košarkašici Ani Prugovečki.

U Pulu si otišla vrlo mlada, još kao srednjoškolka? 

- Da, Karlovac je tada igrao B ligu s tom regijom pa su me primijetili i to je stvarno bilo dosta rano. Zapravo su me već u trećem srednje htjeli, ali tada se mama još nikako nije slagala s tim, jer se bojala da ću zapostaviti i školu, a ni ja sama još nisam bila sigurna. No, oni su bili jako uporni, opet su me zvali i sljedeće godine tako da sam se i ja odlučila i roditelji pristali pa sam maturantsku godinu odradila u Puli. I košarkaški i školski.

Koja škola?

- Ekonomsko-turistička tu u Karlovcu, a onda sam u njihovoj završila. Zanimljivo je da me to i kasnije pratilo pa sam upisala turistički menadžment u Puli, ali se košarkaški prebacila u Zagreb i onda se tamo prebacila i na faks.

Znači, obrazovanje nije patilo zbog sporta?

- Nije, trudila sam se uvijek da to ne zapostavim. Nije uvijek bilo lako, a bilo je i bespotrebnih komplikacija, ali sve to mi je bila i želja. Obožavam košarku, igrat ću što dulje mogu, ali ne vidim se nakon toga u njoj kao trener ili tako nešto, već se baš veselim radu u turizmu, voljela bih se time baviti. Diplomu sad imam, vidjet ćemo.

Kakve komplikacije spominješ?

- Ma, postojala je jedna situacija koja stvarno nije bila baš shvatljiva, zapravo sam baš nedavno čula da su napokon promijenili to pravilo i ne mogu vjerovati da je ikada to i bio problem. Radi se o tome da sam nakon prve sezone u Puli dobila poziv u mladu hrvatsku košarkašku reprezentaciju, selekciju U20, a pripreme su se odvijale u vrijeme reprezentativnih priprema. Hrvatski košarkaški savez i Hrvatski olimpijski odbor su uputili službeni zahtjev da državnu maturu riješim u Slavonskom Brodu, gdje su bile pripreme, no ministarstvo nas je glatko odbilo. To je bilo potpuno nerazumno, jer to nije bila nikakva privilegija, ja bih maturu radila u školi u Slavonskom Brodu, u isto vrijeme kada se ispit piše u cijeloj državi, pod istim nadzorom, jedino u drugom gradu. No, nisu pristali pa sam 2-3 puta u tom periodu putovala od Slavonskog Broda do Pule i natrag samo da riješim maturu.

Pula je bila prvi susret sa seniorskom i prvoligaškom košarkom, kako je bilo? Relativno brzo si prešla u Zagreb?

- U Puli je bilo dobro i mislim da je bila dobar izbor baš za to, da se okušam u prvoligaškoj košarci. No, klub nije imao prevelikih ambicija i zato kad sam dobila poziv iz Zagreba nisam previše dvojila. 

Bila si četiri godine u Zagrebu?

- Da, prvo jednu godinu u ŽKK Zagreb, a onda tri u Medveščaku, koji je tada bio u nizu osvajanja naslova. Dok ih ja nisam zacoprala (smijeh). 

Niste ništa osvojili u tom periodu?

- Ne, vječiti drugi. I u prvenstvu i u kupu smo više puta osvajali druga mjesta, ali do tog naslova nikako. Onda je pred ovu sezonu stigao poziv iz Raguse, koja je osvojila i prvenstvo i kup prošle godine i rekla sam si idem, baš da vidim hoću i njih zacoprati (smijeh). 

Nisi!

- Nisam, osvojile smo i kup i prvenstvo i stvarno sam presretna. U finalu kupa sam bila i najbolji strijelac, tako da se stvarno ne mogu požaliti.

Kako ti je inače u Dubrovniku, jel skupo?

- Haha pa i je i nije. Skuplje je malo, ali vjerojatno bi mi veća razlika bila da sam otišla izravno iz Karlovca, u usporedbi sa Zagrebom to i nije tako velika razlika. Jasno, klub mi plaća smještaj. U samom gradu mi je lijepo, ali još više u samoj ekipi, zbilja smo prava klapa, ima cura od 18 do 33 godine, ali sve se jako dobro slažemo, zajedno smo u svemu, to je donijelo i rezultate.

Imate podršku publike?

- Imamo, to je isto lijepo, pogotovo u tim važnim utakmicama, Dubrovnik je mali grad, nema pretjeran broj nekih jakih klubova pa se ono što je kvalitetno dobro prati, uz nas su tu naravno vaterpolisti i malonogometaši. A, igrale smo i Eurokup što je bio jedan od glavnih razloga da i prihvatim ponudu iz Dubrovnika.

Dvojila si?

- Jesam, jer je bilo ponuda i izvana, što je uvijek primamljivo. Ali kažem, stvarno me taj Eurokup privlačio, a izvana su uglavnom bile ponude od drugoligaških klubova. To bi i dalje bila košarka na visokoj razini, jer je riječ o jakim košarkaškim zemljama, ali htjela sam se malo oprobati u europskim natjecanjima. I mislim da smo se dobro predstavile, nije sam ni ždrijeb bio sklon, dobili smo Francuskinje koje su top ekipa i Čehinje s kojima se može igrati i to smo i pokazale u obje utakmice, iako smo tijesno izgubile. Vjerujem da sljedeće godine ekipa može i bolje.

S tobom u sastavu?

- E, to je pitanje svih pitanja. Poziva opet ima i iz inozemstva, sada već i od prvoligaških klubova, a voljela bih svakako probati igrati i vani. No, u Dubrovniku mi je stvarno lijepo, opet igramo u Europi, voljela bih i ostati. Odluka će na kraju biti teška, ali neću žaliti niti u jednom niti u drugom raspletu.

U Karlovac si stigla samo za vikend, jer već u ponedjeljak ideš na pripreme seniorske reprezentacije?

- Da, imamo prvo pripreme u Sloveniji, gdje ćemo odigrati par prijateljskih utakmica, a zatim na turnir u Grčku. Ovog ljeta nema reprezentativnih natjecanja pa je ovo korisno okupljanje pred jesenski početak kvalifikacija za Eurobasket. Bila sam na pripremama i prije prošlog Eurobasketa, ali na kraju nisam upala u zadnji izbor, svakako se nadam da ću sada izboriti mjesto u reprezentaciji.

Pratiš li karlovačku košarku? 

- A, pratim, šteta što nema seniorske ekipe, ali pratim i djevojčice, drago mi je da se ipak nešto održalo. Da me sad pitaš koja mi je najveća želja u košarci to bi bilo da igram Euroligu s Karlovcem! To uopće nema dvojbe, nema toga što bi me učinilo sretnijom, ali to nažalost nije realno.

Zato znam da pratiš i baseball?

- Haha, naravno. Ali, ne samo zbog dečka (karlovački bejzbolaš Krunoslav Gojković, op.a.), stvarno volim pogledati utakmice, uostalom on je sad u Austriji, a ja rado pogledam utakmice i u Karlovcu. Zapravo ljeto provodim pola u Karlovcu pola u Austriji, a i ovdje i tamo gledam baseball! Ove godine u to će upasti i Nizozemska, jer od prve prave premije koju sam dobila za osvajanje prvenstva i kupa, vodim sestru na finale Lige nacija.

A kupanje? More ili rijeke?

- More ipak! Volim otići na Mrežnicu, ali ne baš na kupanje, nego na sunčanje, odbojku na pijesku... Jer, imam strašnu fobiju od zmija. Ne mogu si tu pomoći, to je jednostavno instinktivna reakcija, imam je kad je vidim na fotografiji. I ne znam što bi bilo da mi prođe riječna zmija dok se kupam, umrla bih valjda (smijeh). 

Morskih nema?

- Nema!

Ali ima ih ovako po moru, poskoci, riđovke...

- Haha ima ima, evo vjerovao ili ne, baš blizu mojeg stana je susjed prije tjedan dana rekao da je vidio zmiju i to me dodatno motiviralo za finalnu seriju prvenstva Hrvatske da to riješimo s brzih 3:0 i da mogu pobjeć iz Dubrovnika (smijeh).

Spomenula si premije pa bez da ulazimo u detalje, možeš li živjeti od košarke?

- U Hrvatskoj teško, osim u Dubrovniku. Tamo su uvjeti stvarno dobri i zato sam također jako zadovoljna, jer mogu u ovom trenutku biti potpuno posvećena košarci i normalno živjeti. 

Razgovarao: Darko Lisac