Pavao Karin jedna je od glavnih uzdanica karlovačkih bejzbolaša na poziciji pitchera/bacača, koja je u baseballu toliko važna da se upravo njima u statistiku upisuju pobjeda ili poraz.

Nije to ni čudno uzevši u obzir što obitelj Karin, pogotovo Krunoslav Karin, predstavljaju ne samo u karlovačkom i hrvatskom, već i europskom i svjetskom baseballu, ali Pavao svejedno nije počeo s baseballom, iako je na terenu praktički od rođenja.

- Istina je i jedno i drugo. Meni je baseball igralište stvarno od malih nogu drugi dom, svi znaju da je moj otac Kruno jedan od najzaslužnijih za nastanak karlovačkog baseballa, njegov brat Dado jedan od najboljih bejzbolaša, cijela obitelj je provodila dane i dane uz baseball, tako da je to meni jednostavno bilo jednako prirodno kao da sam kod kuće. Ali, ne, nisam počeo s baseballom.

Sadržaj se nastavlja...

Kako to?

- Pa, moja obitelj je i inače uvijek bila jako sportski nastrojena, a moj djed je bio i poznati košarkaš i košarkaški djelatnik i tako je on prvi uspio u svojoj nakani da me odvuče na neki sport. Počeo sam s košarkom i zapravo sam u početku bio dosta zadovoljan i išlo mi je, imao sam dobar šut, ljevak sam što je također uvijek korisno, ali s vremenom mi se neke druge stvari u samom sportu nisu baš toliko sviđale ili se u njima nisam najbolje snašao pa sam prešao - na rukomet. 

Opet nije baseball...

- Opet nije baseball, to je vrijeme kada je rukometna škola posvuda stvarala ekipe i meni su u OŠ Grabrik prijatelji većinom išli na rukomet pa sam i ja krenuo s njima. Košarka je zbog djeda bila jedna stvar, ali s rukometom su tatu već počeli zezati oko toga kako ja nikako neću na baseball (smijeh). Rukomet sam zapravo jako volio, ali jednostavno mi nije baš išlo kako sam želio. Možda sam i zato napokon popustio nagovaranju i sa 11 godina se prvi put odlučio okušati u baseballu. I odmah sam se zaljubio. Od prve sam znao da će to biti moj sport i da se neću više "tražiti".

Jesi li se odmah vidio na poziciji bacača ili si imao neke druge želje?

- Jesam, jer to je i najvažnija pozicija u baseballu, i opet je tu došla u prvi plan činjenica da sam ljevak, što je kod bacača jako korisno, jer je većini udarača puno nezgodnije suočiti se s ljevorukim bacačem. Jednostavno sve što su naučili i na što su naviknuli odjednom dolazi iz drugog kuta i na drugi način. Tako da sam u mlađim kategorijama počeo kao pitcher i dugo je to bila moja pozicija, no onda je došlo jedno vrijeme kada sam se više orijentirao na prvu bazu i možda bih i odustao od karijere bacača, da nije u Karlovac došao Manny Olivera, vrhunski trener baš za pitchere, koji je radio u MLB s top momčadima i koji me, kada je vidio da sam ljevak, odmah uzeo pod svoje, pokazao mi jako puno toga, istesao me na neki način i odlučio sam se opet ozbiljnije posvetiti toj poziciji.

Dovelo te i do profesionalne lige u Austriji...

- Je. I nije to prvo iskustvo. Moram reći da je jedna od lijepih stvari baseballa i u tome da se stvarno puno putuje, zahvaljujući baseballu vidio sam cijeli svijet, Ameriku, Kanadu, Japan, pola Europe... a što se tiče baš angažmana negdje drugdje, četvrtu godinu srednje škole sam išao u Marietta High School u SAD, u Georgiji, što je isto bilo izvanredno iskustvo. Austrija je, pak, došla nakon jedne zaista sjajne sezone, u kojoj smo klupski osvojili sve što se moglo osvojiti, a odlične su bile i igre u reprezentaciji.

I čuvena utakmica s Talijanima?

- Da, čuvena utakmica s Talijanima, koja mi je sigurno utakmica života, koliko god da želim još dugo ostati u baseballu.

Da čitateljima koji manje znaju o baseballu malo pojasnimo o čemu je zapravo riječ, Talijani su u europskom baseballu zapravo drugi svijet?

- Točno, Talijani i Nizozemci su u Europi zaista drugi svijet, ali bila je to stvarno utakmica u kojoj mi je sve polazilo za rukom. Održao sam rezultat na 1:1 u regularnom dijelu utakmice, uz samo pet njihovih udaraca, što je stvarno protiv takvog suparnika fenomenalno. Nažalost, u produžetku su oni uspjeli doći do još jednog boda i pobijediti, ali ta utakmica je sigurno velikim dijelom otvorila i vrata austrijske Bundeslige.

Kako je tamo bilo?

- Bilo je super, prvenstveno što se tiče infrastrukture i odnosa prema baseballu. Baseball je na europskim prostorima mali sport uz par iznimaka, ali u Austriji su ga shvatili dosta ozbiljno i počeli su puno ulagati i to se vidi na svakom koraku. Klub u kojem sam bio ima apsolutno sve starosne selekcije, ima ženski i muški softball, ima slow pitch ekipu, imaju sponzore, potpuno riješenu infrastrukturu... volio bih da to bude jednom tako i u Hrvatskoj.

Koliko si kao bacač siguran u sebe? Postoje li dani kada si uvjeren da sve možeš, a opet onda dani kada unaprijed znaš da će biti loše?

- Ne, moram priznati da ja nikad nisam imao takav osjećaj. Uvijek se nadam i vjerujem da će biti super, a sad, onda kako bude, nekad ja izdominiram njih, nekad oni mene "ispljuskaju".

Koliko je tu važna mentalna komponenta? Možeš li se "vratiti" nakon jako lošeg inninga?

- Kako kad, ali naravno da je ta psihička priprema jedna od ključnih stvari. Nema pitchera koji neće imati loš inning, kojem nitko neće udariti home run, i onda je glavna stvar da se od toga brzo oporaviš. Nekad to i uspiješ, a nekad je jednostavno takav dan da ti ništa ne polazi za rukom.

Vodiš najmlađe bejzbolaše u Karlovcu, kakav je interes klinaca?

- Interes je dobar, čak odličan. U mlađim kategorijama imamo kontinuirano nekih šezdesetak dječaka i djevojčica, od čega bi se moglo ugrubo reći da je četrdesetak onih stalnih, dok se ovih ostalih dvadesetak mijenja, neki odlaze, neki dolaze, jasno da nisu uvijek svi jednako posvećeni. 

Postoji li neka minimalna dob za početak?

- Nećemo nikoga odbiti, ali baseball ima svoje specifičnosti zbog kojih obično kažemo da je najbolje početi sa osam godina. Za mlađe je možda bolje da ipak pričekaju još malo. 

U mlađim kategorijama igraju i djevojčice zajedno s dječacima, ima li ih i danas?

- Ima, desetak, stalno ih ima. I ravnopravan su dio ekipa s dečkima, što zapravo i nije ograničeno samo na mlađe kategorije, djevojke mogu igrati i u seniorskoj konkurenciji, što je kod nas prije koju godinu i uspjela Eowyn Marjanović. Njena sestra Loryen danas je neizostavan dio U16 ekipe i ne bih se čudio da i ona dođe do toga. No, jasno da je to ipak malo teže jednostavno zbog velike fizičke razlike koja nastane nakon puberteta, ali u mlađim kategorijama toga još nema.

Žene u svijetu uglavnom igraju softball, Karlovac je također imao ekipu prije dvadesetak godina, ima li šanse da se opet pokrene?

- Ja bih to svakako volio i mislim da je svima nama u klubu to cilj. Kažem, sad imamo desetak djevojčica u klubu i volio bih da budu ustrajne i da s vremenom pokrenemo softball klub. To je sigurno jedan od ciljeva i to bi bilo jako lijepo.

Nama koji pratimo baseball ovako sa strane, i koji ga volimo, čini se da nekako već dugo stoji u mjestu. Pod time mislim da se ne širi, sve se svodi na četiri-pet ekipa, ne pojavljuje se nitko novi. Zašto misliš da je tako? Zašto nema Rijeke, Pule, Osijeka, Zadra...?

- Problem s baseballom je da je to na ovim prostorima krvavo težak posao. Nije baš jednostavno dobiti ni zemljište za pravi teren, nije jednostavno skupiti svu opremu, nije jednostavno raditi s klincima od malih nogu i čekati da odrastu i nadati se da neće otići kad ih nešto drugo zaokupi, kao što je naprimjer slučaj u Sisku koji već jako dugo ima baseball klub ali samo u dječjim kategorijama, jer do seniorske dobi jednostavno svi ti klinci odu. I najvažnije, za sve to je potreban barem jedan pravi fanatik, koji će to sve forsirati i nauštrb svog privatnog života. To je imao Karlovac, to je imao Split, to imaju i Zagreb i Varaždin, drugdje se nažalost nije dogodio taj fanatik. Imamo i primjer Zadra, koji je nakon Splita najstariji klub i koji je imao svoje fanatike koji su to vukli, ali se nisu pojavili novi pa je klub nažalost ugašen iako su imali jako dugu tradiciju.

Može li se to i Karlovcu dogoditi jednom?

- Pa, bojim se da može! Sve je to vrlo labavo. Jasno, vjerujem da neće, jer jednom i kad se i povuku svi oni koji sada vuku ipak će ostati neki drugi, jer u Karlovcu je baseball ipak već čvrsto ukorijenjen i mislim da nam se ipak ne može dogoditi baš zadarski scenarij, ali opet kažem, koliko god je baseball prekrasan sport i svakom bih ga preporučio, ne treba bježati od činjenice da je na ovim prostorima to mali sport i sigurno je potencijalno u većoj opasnosti da dođe do problema nego što je to, ne znam, nogomet.

Kad kažeš da bi ga svakom preporučio, što zapravo s onima koji bi se oprobali? Gdje se mogu javiti, kad?

- Mogu se javiti u klub u bilo kojem trenutku, ali evo upravo sada je i jedna zgodna prilika, jer u sklopu Zvjezdanog ljeta baš ovaj tjedan, od ponedjeljka do petka, znači od 26. do 30. lipnja, imamo malu školu baseballa na Vunskom polju. Svaki dan smo tamo od 17 do 19 sati i svi su dobrodošli, i dečki i cure.

Što se tiče seniorske momčadi, s prvog mjesta ste ušli u play off i slijedi vam polufinale protiv Splićana, starih rivala. Kakva su očekivanja ove godine?

- Jasno da su naša očekivanja uvijek ista - naslov prvaka Hrvatske. To je uvijek naš cilj. No, ova sezona je izuzetno izjednačena, imamo četiri ekipe, uz nas i Nadu tu su Varaždinci i Zagrepčani, koje mogu u svakom trenutku svakoga pobijediti i to je zapravo nešto što me jako veseli. Jako dugo smo Splićani i mi ipak odskakali i to je već bilo pomalo i dosadno i loše za cijeli baseball, sada su tu četiri stvarno dobre ekipe i veselim se doigravanju i, naravno, nadam da ćemo na kraju ipak mi biti prvi.

Dobar je bio i europski nastup?

- Je, zadovoljni smo na kraju, iako mislim da smo možda mogli i više, no to su vrlo ozbiljne i jake ekipe, mi smo malo "štekali" u napadu i zato smo ipak igrali "tek" za peto mjesto. No, i to peto mjesto je jako lijep rezultat u ovoj konkurenciji. 

Ove godine i reprezentaciju očekuje Europsko prvenstvo? Kakvi su ciljevi?

- Da, u rujnu u Češkoj se igra Europsko prvenstvo, mi uvijek imamo kao cilj proći skupinu i plasirati se u četvrtfinale, ali sigurno da to nije lak zadatak. Dobili smo dosta tešku skupinu, s Nizozemskom koja je apsolutni europski vrh, vrlo jakom Francuskom, i Ukrajinom. Neki plan je, recimo to tako, dobiti Ukrajinu i onda se "potući" s Francuzima za to drugo mjesto i ulazak dalje. Minimalni cilj je, pak, izbjeći zadnja dva mjesta koja donose ispadanje u B diviziju. Vjerujem da to sigurno možemo, a nadam se i četvrtfinalu.

Razne sportove si i isprobao, ali i inače voliš sport, velik si navijač karlovačkih odbojkašica?

- Haha jesam. I to ne sad od Superlige, nego sam ih pratio na svim utakmicama dok su još bile u 1.B ligi. Bilo je to dijelom i zbog prijateljstava, ali i stvarno volim odbojku, a cure su zbilja fantastične i sada ih je i dodatni užitak gledati i navijati za njih. Znaju i neke od njih doći na baseball pa tko zna, ako se ostvari ona želja o softballu, možda će i one kad završe s odbojkom malo pomoći i u softballu! No, rekao bih da volim zaista sve sportove, sve pratim, kako u svijetu tako i kod nas. Zbog svojih obaveza ne mogu na sve stići, ali veseli me da su rukometaši ušli u Premijer ligu, veseli me da su nogometaši ušli u viši rang, uvijek sam sretan kada se po bilo čemu dobrom čuje za Karlovac i karlovački sport.

Pratiš li i MLB? Za koga navijaš?

- Pratim, iako ne onako fanatično kako to rade tata i još neki iz kluba. Naravno da pratim, ali regularni dio sezone mi nije toliko napet, više se uključim u play offu i, naravno, World Series pratim od prvog do zadnjeg pitcha, imao sam sreću i da ga gledam uživo i to je stvarno nezaboravno iskustvo. Općenito je u SAD zaista posebna atmosfera na velikim sportskim priredbama, svima bih preporučio da ako se nađu u Americi iskoriste tu priliku da odu na neku veliku utakmicu, nema veze da li MLB, NFL, NBA, NHL...A, navijam za Atlanta Bravese, to je nekako vezano još uz boravak u Georgiji na zadnjoj godini srednje škole.

Postoji li neka zanimacija izvan sporta?

- Postoji, iako je to većinom opet dosta vezano uz neku aktivnost, volim šetati po gradu, sad ljeti se stalno kupam, a od ostalih stvari volim gaming, kada imam više vremena znam se satima "izgubiti" u nekoj igri. 

Spomenuo si uz priču o "utakmici života" da želiš još dugo igrati baseball. Do kada? To je zapravo sport u kojem su karijere dosta duge...

- Je, iako se može reći da je neki vrhunac od 28. do 35. godine, ali mnogi su igrali i puno dulje. Nikad se ne zna kako će ići s ozljedama, dosad sam stvarno imao sreće, ali bude li sve u redu neki moj cilj je odigrati još sedam-osam sezona, dakle taman do četrdesete.

Razgovarao: Darko Lisac