Najmlađi iz karlovačke atletske obitelji Belčić postiže iz dana u dan sve bolje rezultate na domaćim, ali i međunarodnim natjecanjima.

Svatko će pomisliti da je to i logično, jer odrasta uz već etablirane atletičare Brunu i Andreja te oca Sašu kao vrhunskog trenera, ali on ipak nije od malih nogu u atletici. Štoviše, lako se moglo dogoditi da ni ne postane atletičar...

- Jasno mi je zašto mnogi tako misle, trkačka smo i atletska obitelj, ja sam tu najmlađi pa je normalno za pretpostaviti da sam već od malih nogu krenuo s atletikom, ali zapravo nije tako. Moja prva ljubav bila je nogomet i trenirao sam ga dosta dugo, pet godina u Karlovcu, zatim oko tri godine u Ilovcu i mislio sam da će to biti sport kojim ću se i nadalje baviti.

Sadržaj se nastavlja...

Onda su te ipak nagovorili da nastaviš obiteljsku atletsku tradiciju?

- Ne, nije nikad bilo takvog pritiska, jasno je da me tata znao zvati da dođem i probam, ali nikada me nije forsirao.

Pa što se onda dogodilo?

- Pandemija!

Pandemija te "prebacila" u atletiku?

- Pa, da. Kad je krenula pandemija jako dugo nismo mogli trenirati i počeo sam trčati s braćom, prvo da održim kondiciju, a onda mi se sve više i više počelo sviđati.

I do kraja pandemije si postao atletičar? 

- Haha, tako nekako, iako još sam se neko vrijeme paralelno bavio nogometom i atletikom, ali kako su u oba sporta gotovo sva natjecanja ili utakmice vikendom bilo je jasno da ću morati odabrati. I onda sam primijetio da sam zapravo već odabrao. Jer, uvijek kada bi došlo do takve situacije ja sam u glavi znao da želim otići na utrku.

Odmah si krenuo na "steeplechase"? 

- Pa dosta brzo, da. To je i razumljivo, tata je bio odličan u toj disciplini i odličan je trener baš za tu disciplinu, Bruno je već bio jako uspješan, a već na prvoj utrci koju sam otrčao pokazalo se da i ja imam talenta za to. Trčao sam i neke druge discipline, i danas trčim 1500 metara, a mogao bih trčati i 3000 i 5000 ako zatreba nekad za klub, izdržljivost mi je bila uvijek jača strana od brzine. No, mogu reći da je "steeplechase" ono što će vjerojatno ostati moja glavna disciplina. 

Ispada da treniraš tek tri godine, ako je sve krenulo s pandemijom, a već si postigao prilično dobre rezultate, uspoređuješ li se s braćom?

- Tata o tome vodi računa, on uvijek "kopa" po tim starim rezultatima i gleda koliko je tko trčao u kojoj dobi. Bruno i ja smo tu negdje, recimo u tom mlađejuniorskom uzrastu u koji još pripadam on još uvijek ima sekundu bolji rezultat. S Andrejem se toliko ne uspoređujem, jer on je za razliku od nas ipak malo jači po pitanju brzine nego izdržljivosti pa se orijentirao na 400 metara i pogotovo 800 metara, gdje je od njega u Hrvatskoj trenutno bolji vjerojatno samo Bloudek kojeg smo, evo, gledali sada i na Svjetskom prvenstvu. 

Vidiš li i sebe jednom na Svjetskom prvenstvu?

- Pa kako ne! Ja mislim da je svakom tko se ozbiljno bavi atletikom to cilj. I ne samo to, volio bih i osvojiti medalju, to je svakome san, a sad što će biti...

Imao si ovog ljeta dva velika međunarodna natjecanja, Europski olimpijski festival mladih EYOF i Europsko juniorsko prvenstvo. U Mariboru na EYOF-u bilo je sjajno, u Jeruzalemu na EP ne baš toliko?

- Da, u Mariboru je bilo stvarno jako dobro, završio sam četvrti i malo mi je nedostajalo do medalje, ali nema nikakvog žaljenja, zadovoljan sam tom utrkom. To je baš moj uzrast i svakako je bilo jako lijepo biti četvrti. U Jeruzalemu je bilo lošije ako se gleda samo rezultat, ali to je ipak juniorska konkurencija, sve su to stariji i iskusniji dečki, i po prijavljenim rezultatima su bila samo još trojica-četvorica tu negdje u mom rangu, tako da ne mogu biti razočaran tom utrkom, bilo je to još samo jedno dobro iskustvo. 

Na oba natjecanja "napali" su te Šveđani?

- Da (smijeh), u Mariboru je svakako bilo nezgodnije, jer je švedski atletičar na vodenoj zapreci pao pred mene i srušio me, a bilo je to još u kvalifikacijama i nije mi baš bilo svejedno, ali uvijek razmišljaš samo da se što prije digneš i nastaviš i srećom na kraju je sve dobro završilo. U Jeruzalemu je opet Šveđanin pao na vodenoj zapreci ali ovog puta pored mene tako da me nije "zakačio". 

Ovo u Mariboru dogodilo se nedugo nakon prvenstva Hrvatske u Karlovcu, gdje je ozljedu zadobio tvoj brat Bruno, je li ti to proletjelo glavom?

- Je, naravno da je, ali srećom kod mene je bilo sve u redu.

Kako je bilo trčati tu utrku u Karlovcu? Imaš još puno do cilja, radiš krugova, a bratu se pruža pomoć...

- Bilo je teško i neobično. Kako je on u seniorskoj konkurenciji stvarno nedostižan pratio sam ga i prije pada i kada je pao prvo sam u sebi pomislio "diži se odmah, nastavi što prije" i onda kada sam vidio da se ponovno ruši pored staze nije mi bilo lako. Ja sam dosad imao sreće s ozljedama, odnosno nisam ih praktički uopće imao, ali to je isto sastavni dio sporta. Žao mi je jer bi sigurno bio prvak Hrvatske da nije pao, a vjerujem da bi i ja mogao doći do bronce i da je on ostao u utrci.

Na kraju je i bila bronca, a istovremeno si mlađejuniorski i juniorski prvak. Ima još nešto?

- Ima mlađeseniorsko, koje je u rujnu u Zagrebu i mislim da sam tu također veliki favorit za zlato. 

Od međunarodnih natjecanja?

- Da, tu imam Balkansko prvenstvo u Turskoj, gledao sam malo prijavljene atletičare i njihove rezultate i vjerujem da tamo mogu i moram do medalje, a možda ako bude prava utrka i do zlata. 

Sad krećeš u treći razred srednje škole. U Karlovcu je bilo već dosta slučajeva da talentirani atletičari i atletičarke po polasku na fakultet zapostave ili potpuno prestanu s atletikom, kakvi su tvoji planovi?

- Nije to samo u Karlovcu, to je dosta često u našem sportu. Teško je to sve uskladiti pa ako se netko ne želi baš ozbiljno baviti atletikom ili možda i želi ali primijeti da nema baš top rezultate, jasno je da se onda opredijeli za fakultet. Ja stvarno još ne znam što ću, možda bi Kineziološki bio dobar izbor, jer uz njega se može i trenirati i vezan je općenito uz sport. Imam i neke prve kontakte s koledžom u SAD-u, ali nisam siguran da li to želim.

Kako to?

- Pa, to je dvosjekli mač, opet, ako se želiš ozbiljno baviti sportom. Ima primjera da je to nekima pomoglo, ali i primjera gdje rad nije bio previše ozbiljan. Moje ambicije u atletici su velike, a mislim da u Karlovcu imam najboljeg trenera kojeg mogu imati. 

Što radiš u slobodno vrijeme? Imaš li ga dovoljno?

- Ma slabo... pogotovo ovog ljeta s tim međunarodnim natjecanjima, imao sam jedva tjedan dana odmora. Dok je škola opet je teško uz školu i treninge. Volim izaći s ekipom i to je to. Sretna okolnost je da smo sada u klubu zaista odlična ekipa i jako povezani pa se i mi družimo uvijek prije ili poslije treninga. Inače je uvijek zabavno na pripremama, ali sad je pitanje što ćemo ove zime, jer prije smo i morali otići jer nismo imali uvjete, a sada imamo vjerojatno najbolju stazu u Hrvatskoj. 

Super za atletiku, ali šteta za pripreme?

- Haha, da, tako nekako.

Razgovarao: Darko Lisac

Foto: Antonela Zvonković