Damir Kovče - Koža uz Borisa Dugog Novačkog - Zambu, okosnica je najpoznatijeg dugoreškog benda Magnusi, no naš je gost iz književnih razloga.

Naime, ovih dana objavio je knjigu "Dugoreški Blues", koja u literarno-poetskom obliku donosi priču o Magnusima, ali i mladosti dugoreškog rocka i životu u gradiću na Mrežnici pred gotovo pola stoljeća. A, sve je nastalo gotovo slučajno, ili možda ipak nije, već se "kuhalo" gotovo toliko dugo koliko postoji i bend?

- Ovisi kako se uzme. S jedne strane mogao bih reći da o knjizi sanjam još od pubertetskih dana, s druge strane ovo je nešto što se dogodilo iznenada i gotovo nevjerojatno brzo. Naime, još kad sam bio klinac pisao sam stihove, jako rano sam se počeo baviti glazbom i odmah sam počeo i pisati pjesme i razmišljao sam o tome kako bi bilo zgodno to i ukoričiti u zbirku pjesama. Ali, kako je vrijeme prolazilo ta ideja se nekako rasplinula, sve dok mi ovog ljeta kad sam sređivao i preslagivao neke stvari nije opet palo na pamet da bi mogao pokušati sve to i objaviti.

Sadržaj se nastavlja...

No, na kraju je ispala sasvim drugačija knjiga?

- Ne sasvim drugačija, ali puno šira, da. Za to je najviše zaslužan Dado Valent, s kojim sam pričao malo o svemu tome, on ima iza sebe već nekoliko knjiga, a on mi je zapravo prvi rekao "okej, imaš te pjesme, ali imaš i sjećanja, brojne priče o tom dobu, napiši to, to će biti ljudima zanimljivo". Na prvu mi je bilo, ono, ma gdje ću ja to, ne znam ja pisati, ali počela me sve više kopkati ta ideja i jednom kad sam krenuo, to je jednostavno sve "provalilo" iz mene. Dado me spojio s piscem Tomislavom Beronićem, koji ima i udrugu Kvaka koja se bavi izdavaštvom i kojem se cijela priča također svidjela. On mi je jako puno pomogao kao urednik. I tako, u lipnju je Dado spomenuo tu ideju, u rujnu je knjiga već bila gotova. Tomislav Beronić i Tatjana Kovče su urednici knjige, Kristijan Kovče je zaslužan za grafičko oblikovanje, a lekturu je obavila prof. Gordana Hrgovan.

Što zapravo čitatelji mogu pronaći u knjizi?

- Pjesme, priče i fotografije. Konkretnije, dakle, tu je 28 mojih pjesama iz cijele glazbene karijere, zatim 23 priče o svemu što smo prošli s Magnusima, ali i o Dugoj Resi u sedamdesetima i osamdesetima, ima tu dosta zgodnih anegdota, dogodovština, vjerujem da će ljudima biti zanimljivo - onima koji su to prošli da se podsjete, onima koji nisu da vide kako se tada živjelo u gradu. I tu su i fotografije, koje su više dokumentarističkog nego umjetničkog tipa, ali baš to je i bitno za ovakvu knjigu. Tu su i popratni tekstovi od Dade Valenta i od donedavne ravnateljice Zorin doma Irene Božičević, za koju mlađi vjerojatno ni ne znaju da je bila pjevačica Magnusa. I to odlična pjevačica.

Gdje se može nabaviti, hoće li biti neka promocija? 

- Knjiga je već u prodaji, u Dugoj Resi u "Škrinjici", a u Karlovcu u "Knjiguljici" i u knjižari Lin Trgovine. Također, može se i posuditi u knjižnicama u Karlovcu, Dugoj Resi i Ozlju. Prva promocija će biti u Dugoj Resi, u organizaciji naše gradske knjižnice, ali u Gradskoj vijećnici, to je već ovog četvrtka, 19. listopada u 19 sati. I ravnateljica karlovačke knjižnice me pozvala i naravno da sam rado prihvatio, samo tu još nemamo konkretan datum, ali bit će negdje u studenom.

Hoće li biti i kakve svirke uz to?

- Pa da, planiramo u Dugoj Resi odsvirati par stvari akustično uz promociju, a ovisno o prostoru vjerojatno i u Karlovcu, ako će knjižnica kao organizator biti zainteresirana za to.

Magnusi su prošle godine obilježili 45 godina postojanja. Kako je sve počelo?

- Počelo je jako jako rano. Mi smo bili baš djeca, prvi bend su činili klinci od 12 do 15 godina starosti. Od tuda i ime, jer tada su bili popularni oni stripovi Lunov Magnus Strip, čak smo se prvo nakratko i zvali samo Magnus, onda smo to stavili u množinu. Neka okosnica smo Zamba i ja, mi smo jedini cijelo vrijeme u bendu i na neki način se može reći da Magnusi postoje dok je barem jedan od nas tu. Dugo smo bili skupa, bilo je perioda kada njega ili mene nije bilo u bendu, ali uvijek je bio barem jedan. Jako je puno ljudi prošlo kroz Magnuse kroz sve ove godine, ali, jasno, postoje tu i neke postave koje su jače obilježile bend.

Koga bi tu izdvojio?

- Pa kada su baš postave u pitanju, to je svakako ona koja je svirala neposredno pred Domovinski rat. U neku ruku to je dalo i ime knjizi, blues je i glazbeni termin, ali i termin koji odražava neku tugu i melankoliju. Prije svega zbog našeg Matije Samovojske, bubnjara koji je poginuo u Domovinskom ratu, a onda i zbog činjenice da nam se nije do kraja otvorio taj glazbeni uspjeh, opet zbog rata. Jer, mi smo u toj postavi snimili album za Suzy, na kojem je bilo i nekoliko hitova, prije svega "Još jedna večer bez nje", koja se vrtila po svim radio postajama, postajali smo prepoznatljivi i tko zna što bi bilo da nije bilo rata. Jer, kada je počelo, tu nije bilo neke dvojbe i rasprave, Duga Resa i Karlovac su bili na udaru i mi smo svi otišli u rat, prva stvar je bila obraniti svoj grad. Nažalost, Samovojska je u ratu i poginuo, a karijera je zastala i prvi trenutak u kojem smo možda mogli ostvariti neke dječačke snove u glazbi je nestao.

Bilo ih je još?

- Je, nakon što smo se opet okupili i dalje smo radili na autorskom materijalu i iz sredine devedesetih ostala je svima u sjećanju stvar "Papa Joe". I dan danas gdje god da sviramo, ne samo na ovom našem području, ljudi traže tu pjesmu. Također, tada smo snimili opet i "Još jedna večer bez nje" s Borisom Novkovićem, međutim, u to vrijeme, pak, nismo imali apsolutno nikakve šanse protiv CRO Dancea, koji je tada zauzeo baš sve medijske pozicije. Čak smo tada bili kod jednog vrlo poznatog domaćeg glazbenog menadžera, koji nam je nudio sve i svašta, ali da napravio tih par pjesama u dance aranžmanu. Jednostavno nismo mogli. Nismo mi neki žestoki rockeri, Magnusi su uvijek bili, recimo, pop-rock bend, ali nismo se htjeli prodavati.

Znači, žal ostaje?

- Žal ostaje, iako je cijela ta priča lijepa i nikad je ne bih mijenjao. Puno smo prošli, puno smo vidjeli, puno smo napravili, bila je to jedna lijepa glazbena karijera koja, evo, još uvijek i traje, ali da imam taj "blues" u sebi što možda nije otišla i koji korak dalje, imam...

I nedavno ste objavili novi autorski materijal?

- Jesmo, iako sada više ne postoje one mladalačke ambicije, ali lijepo je kada nešto stvoriš to i predstaviti ljudima. Objavili smo mini album "Ljudi sjene", uz spot za naslovnu pjesmu, time smo obilježili 45 godina postojanja i reakcije su također pozitivne. 

Još uvijek i svirate dosta?

- Sviramo dosta, iako se uglavnom orijentiramo na Karlovačku županiju i poneku bližu destinaciju. I dalje uživam u sviranju, ali dečkima sam odmah rekao da se meni više jednostavno ne da ići na neke daleke svirke, prošao sam to, bilo je zanimljivo i uzbudljivo, ali me i umorilo. Duga Resa i Karlovac su sasvim dosta (smijeh), može Ogulin, Jaska... 

Gdje ste sve svirali?

- I sami smo svirali posvuda, ali najviše smo zapravo prošli kao prateći bendovi. Još prije rata svirali smo s Darkom Domijanom i Alenom Slavicom, ali svakako najistaknutiji je period kada smo svirali s Vladimirom Kočišem Zecom. Zec je zbilja bio jako korektan i bio nam je sklon, jako mu se sviđalo kako sviramo pa je na većim koncertima prepuštao i nama jedan mali dio koncerta da odsviramo svoje stvari, a i snimio je s nama stvar "Još sam tu". S njim smo prošli puno toga, po cijeloj Europi. 

Bilo je naporno?

- Pa je, kad ideš kombijem u Skandinaviju onda mora biti naporno (smijeh). Mada, to je još bilo i okej, jer si ipak neko vrijeme tamo, odradiš par koncerata pa ipak sve to ima neki smisao, ali bilo je i situacija za koje mi danas nije jasno kako mi se uopće dalo, naprimjer sjećam se koncerta u Frankfurtu na koji smo išli doslovno kao da idemo u, ne znam, Zagreb. Sjedneš u kombi, odeš u Frankfurt, odsviraš koncert i vraćaš se natrag. 

Spomenuo si da će biti akustičnih nastupa uz promociju knjige, a kada vas ljudi mogu čuti u "električnom" izdanju?

- Pa ja vjerujem da će biti svirki, evo stižu sada ti adventski dani, volio bih da zasviramo i u Dugoj Resi i u Karlovcu, nešto se dogovaramo s Ivkom za Stardust, nadam se da ćemo i tu pronaći neki datum, u svakom slučaju bit će svirki.

Kada smo kod toga, a opet donekle vezano uz knjigu i ta neka stara vremena, u Dugoj Resi je nekakav zastoj po tom pitanju, prije se sviralo u Galeriji, Mulju, Vatrogasni dom je bio konstanta, ima li naznaka da će neki od tih prostora opet zaživjeti? Gdje uopće svirati u Dugoj Resi?

- Nažalost, tako je. Jasno, u toplijim mjesecima je bolje i na događanjima na otvorenom, amfiteatar je i lijep prostor i dogode se i svirke. Nažalost, ovako klupskih svirki je sve manje, puno toga je zatvoreno, Vatrogasni radi ali nažalost nema svirki u njemu... no, nije to samo Duga Resa, u većem dijelu Hrvatske je tako, i u Karlovcu je prije samo nekoliko godina bilo svakog vikenda po 5-6 svirki, mogao si birati, sada je još jedino Kazališna kavana aktivna i, naravno, Stardust koji je opet druga priča i više je orijentiran na autorske bendove. Da ne govorim o manjim sredinama, recimo ne bi danas čovjek vjerovao, ali u toj prijeratnoj fazi imali smo fenomenalnih koncerata u Vukmaniću, punih baš rokerske ekipe. 

Pričali smo i o tome da su mnogi ljudi prošli kroz Magnuse, ima tu i glazbeno poznatih imena?

- Naravno, ne bih čak ni volio nabrajati, jer nekoga mogu zaboraviti, ali od tih poznatijih tu je svakako Damir Šomen koji je vrstan bubnjar koji je poznat vjerojatno svima koji imalo prate glazbu. Damir Biondić koji danas radi sjajni The Croatian Pink Floyd Show...

A, tko danas čini bend?

- Miks mladosti i iskustva, s puno više mladosti nego iskustva (smijeh). Ali, sjajni su dečki, nemam ni najmanjeg prigovora. Dakle, bend čine Martin Brozović - Api, kojeg znate i po odličnom tribute bendu The Legacy of Motorhead, tu su Karlo Kralj, Tomislav Grgurić i, što mi je jako drago, moj sin Kristijan Kovče pa, evo, sviramo skupa i u istom bendu. To smo se doma dobro podijelili, sin je krenuo mojim stopama, a kći je otišla ženininim - u matematičarke!

Uglavnom, Magnusi nisu stavili "točku na i", uostalom sada morate izdržati barem do 50. obljetnice? Možda uz neki reunion? 

- Reunion bi bio zgodna priča, ali za to bi nam trebao i neki sponzor. Tko zna, to je dobra ideja, ima stvarno jako puno odličnih glazbenika koji su prošli kroz Magnuse, možda se jednom i ostvari ta ideja!

Razgovarao: Darko Lisac