Jedan od glavnih organizatora haklerskog turnira Bara na službeno jezercu, a za sve stanovnike kvarta - "bari" na Luščiću, Kruno Laskač, u košarci je cijeli život.

Igrao je, danas radi i kao trener, ali u javnosti je vjerojatno i najzapaženiji po simpatičnom kvartovskom turniru koji je od male kvartovske priče postao jedan od hit sportskih događaja u gradu.

- Meni je ovo čak bio i najbolji turnir dosad, iako nažalost nije sve bilo lijepo pa je i krenulo s nezgodom u kojoj je pri zagrijavanju došlo do teške ozljede jednog od igrača, kojeg i ovim putem puno pozdravljam i želim mu brzi oporavak. Odvuklo nas je to i do mraka pa smo prvi puta finale igrali u noćnom terminu, no bez obzira na to mislim da je opća atmosfera na turniru bila i najbolja dosad. Prošli smo sve one početne organizatorske "dječje bolesti" i sada zaista možemo uživati u turniru koji je jako dobro prihvaćen u samom kvartu, ali i šire u gradu. Utakmice su bile odlične, opet smo imali i "malu Baru" za dječje momčadi u čemu je podršku pružio KK Roling, Brane Mutavdžija je odlično odsudio cijeli turnir, dobili smo novog pobjednika, Piccolo Boyse, ekipu koja je i sama dignula cijeli turnir na višu razinu istovremeno ozbiljnim i zezantskim pristupom, sa svojim navijačima i navijačicama... sve u svemu šesto izdanje Bare bilo je vjerojatno i najbolje dosad.

Sadržaj se nastavlja...

Kažeš da je potrajalo do noći, turnir je popunjen danima prije, jeste li razmišljali možda o tome da kroz koju godinu postane i dvodnevni?

- Jesmo, ali ne u klasičnom smislu. Ljudima je dosta interesantan taj dječji turnir, ove godine nam je čak jedan od sponzora rekao "pomoći ću, ali samo ako će opet biti i klinci" pa imamo ideju da i taj turnir proširimo i da se možda prvi dan igra dječji turnir, a drugi dan glavni turnir. Također, iako smo se dosad uvijek i vrtjeli oko tih 12 ekipa koliko nam je trenutni maksimum za jednodnevno natjecanje, uvijek ti je teško i krivo reći nekome da nema više mjesta. Pa bi u budućnosti prvi dan možda mogle biti neke kvalifikacije za nove ekipe ili one slabije plasirane od prošle godine pa bi opet svi imali priliku nastupiti, a najbolji i izboriti glavni turnir.

Je li ovo jedini kvartovski turnir u gradu?

- U 3x3 košarci je jedini, ne računajući turnire u Šancu naravno. Švarča ima već neko vrijeme vrlo kvalitetan veteranski turnir, a prošlog ljeta po prvi puta je turnir organizirala i Gaza, no u oba slučaja radilo se o "velikoj" košarci, 5 na 5 na dva koša. Mislim da bi se pogotovo na Gazi to trebalo prebaciti na uličnu košarku, a svakako bi i Švarča mogla organizirati jedan turnir. Kapaciteta i što se tiče terena i što se tiče haklera svakako ima i Rakovac i on bi trebao biti sljedeći u toj priči. Mogli bismo imati seriju turnira po kvartovima, koja bi onda dovela i do neke gradske završnice.

Što se tiče košarke na dva koša ove godine kreće i Ljetna liga u Šancu, odnosno u trenutku kada će intervju biti objavljen već će početak biti iza nas. Nastupaš i dalje?

- Nastupam naravno, za Novi centar. Mi smo najdugovječnija ekipa lige, igramo od prvog izdanja 2001. lige i nismo propustili niti jednu sezonu, ne samo ljeti nego i na zimskim ligama koje su se igrale jedno vrijeme. Ljetna liga je stvarno prekrasna stvar za sve ljubitelje košarke, ali i za cijeli grad. I moram posebno pohvaliti Marka Novakovića koji ju je na neki način "oživio". Da budem posve iskren pred par godina mislio sam da liga nema budućnost i da broji svoje zadnje dane, ali sada je vjerojatno na najvišoj razini od početka. 

Kakve su ambicije Novog centra?

- Mi imamo svoja četiri naslova i sada su nam ambicije "mirno more". Da se družimo, da haklamo, da nekog pobijedimo, da ne bude ozljeda i da uđemo u play off. I što ćeš više. Mislim, imamo mi ambicija, ali smo i realni, klinci su sve veći, a mi smo sve manji (smijeh). Najstarija smo ekipa lige i sada su neke druge stvari u prvom planu, iako je to neko "treće poluvrijeme", odnosno druženje i zezanje, uvijek bilo glavna stvar vezana uz Ljetnu ligu pa i kad smo se borili za prvo mjesto.

Karlovac je nekad slovio za "grad košarke", danas je to možda po ovoj tradiciji - je li to jedina takva liga u Hrvatskoj?

- Baš ovog tipa mislim da je ima samo Zadar, ali naša je starija. Postoje razne lige u Zagrebu, ali drugog tipa, ovakva s pravim ligaškim natjecanjem na otvorenom mislim da postoji samo u Zadru i Karlovcu. 

Jeste li vi kao Novi centar igrali i u nekim drugim gradovima?

- Košarku ne, ali 3x3 jesmo. Samo jedne godine, ali bili smo vrlo uspješni, osvojili smo treće mjesto u državi na HEP Touru 3x3, na finalu u Zadru. Prvo smo u Karlovcu igrali finale i izgubili od jedne zagrebačke ekipe, no oni nisu mogli na finale pa smo na kraju ipak otišli mi i tamo super prošli. A, što se tiče košarke, ekipa iz Novog centra je bila okosnica ekipe Veleučilišta Karlovac koja je bila prvak države nakon što smo u finalu pobijedili KIF, onda smo išli na Europsko studentsko prvenstvo u Francuskoj i tamo bili peti pa izborili i Svjetsko prvenstvo u Rotterdamu. To je stvarno bilo veliko iskustvo.

Kad smo kod te priče o "gradu košarke", ona službena košarka je nažalost već godinama na niskim granama. I sam si bivši košarkaš, kako to komentiraš?

- Sve je tu jasno, svima nama koji volimo košarku je jasno da je situacija tužna. Ljetna liga, kvartovski turniri, posjećenost u Šancu, pokazuju da ovaj grad i dalje duboko voli košarku i vezan je uz nju. Zašto to ne možemo na neki način realizirati i u natjecateljskom smislu? Ponajprije, ja svakom tko se danas bavi košarkom skidam kapu. I trenerima i djeci koja treniraju i svima, vremena su drugačija i svako od njih zaslužuje pohvale i čestitke. Ali isto tako treba reći da je glavni problem to da svatko vuče na svoju stranu i da odnosi nisu onakvi kakvi bi trebali biti. Mene sad ni najmanje ne zanima tko je u krivu, a tko u pravu, vjerojatno svi ponegdje imaju pravo, a ponegdje su u krivu - samo je činjenica da postoje tri ili četiri struje od kojih svaka vuče svoje, a nema suradnje, s kojom bi, siguran sam, Karlovac mogao imati za početak barem pravog drugoligaša. A s vremenom i prvoligaša. 

Kako si ti počeo s košarkom?

- Počeo sam 1991. i bio sam u sjajnoj generaciji igrača sa Silvašijem, Rahanom, Đukićem, Vujićem... bolje da ne nabrajam dalje, uvijek nekoga zaboraviš pa ispadne nezgodno. Bilo je to sasvim drugo vrijeme i druga priča, mi smo redovno igrali prvu državnu kadetsku i juniorsku ligu, nekoliko puta smo bili na final fouru, danas je tako nešto nezamislivo. Igraju se četvrte, pete lige, i to se onda predstavlja kao uspjeh kad tamo dobro prođeš. I opet, svaka čast svima koji su danas u košarci, nije to usmjereno protiv njih, svaka čast i klincima koji treniraju, posebno me veseli što ima ta mala grupica, ali uporna, koja je na svim turnirima, koja igra Ljetnu ligu, koja pokazuje da je zainteresirana malo ozbiljnije za košarku, ali to je neusporedivo s onim kako je bilo nekad. 

Na koji način?

- Mi smo jednostavno bili puno zainteresiraniji i zagriženiji za sport. Bila je normalna stvar da u običnoj kvartovskoj ekipi imaš hrpu vrhunskih sportaša - mi smo na final fouru u košarci, ova trojica su prvaci države u rukometu, ovaj rastura u tenisu, ovi su prvotimci u odbojci... Ili s druge strane mi smo usred rata trenirali pet puta tjedno, ajd zamisli samo danas klince koji treniraju pet puta tjedno? Ako i ima klub pet puta treninge nitko ne dođe na njih svih pet puta. Nikada neću zaboraviti jedan petak u ratu, mi u svlačionici, a granata pogađa krov Sokolskog doma u kojem imamo trening i hakl. Dolazimo u dvoranu, a tamo hrpa šute i fasade pala posred igrališta. I nas nije strah, ne razmišljamo kako da pobjegnemo doma nego smo ljuti jer nam je propao hakl. I gledamo jel ima neka lopata da to počistimo. Danas je to nezamislivo. 

Ti si ipak prestao dosta rano?

- Mene su, nažalost, zaista izmučile ozljede. Već sa 16 godina sam imao prvu tešku ozljedu koljena. Trudio sam se, vraćao, bio sam uporan, ali stvarno nisam imao sreće s ozljedama. Tako da sam nakon godina u svim mlađim kategorijama u kojima smo imali i puno uspjeha, odigrao zapravo samo jednu pravu seniorsku sezonu za Šanac.

Danas se ti brineš o tome da netko ne završi prerano karijeru zbog ozljeda? 

- Haha, pa da, može se tako reći. Završio sam Medicinsku školu, nakon toga trogodišnji stručni studij fizioterapije na Medicinskom fakultetu u Rijeci, a zatim sam u Zagrebu odradio još dvije godine i stekao zvanje magistra fizioterapije. No, nije to samo šala, te moje ozljede i stvari koje su mi se događale su utjecale na to da više razmišljam o tome, da se više zainteresiram za fizioterapiju i ozbiljnije se počnem baviti time. 

Radiš u Topuskom? Jesi li tamo od početka?

- Da, osim što sam kratko odrađivao staž u Domu zdravlja u Karlovcu. No, baš zaposlen sam u Lječilištu Topusko od samog početka svog radnog staža. Jedno vrijeme sam paralelno i predavao u Srednjoj školi Topusko anatomiju i fiziologiju. Lijepo mi je u Topuskom, sasvim sam zadovoljan radnim uvjetima i ekipom, jedino što ta svakodnevna putovanja ipak postaju malo napornija kako prolazi vrijeme, pogotovo kada je i vrijeme ružno pa magle, kiše, gužve na cesti... nije baš jednostavno, ali nekako mi je to dijelom već postalo i rutina. 

Posla je puno?

- Posla je jako puno. Dnevno imamo u prosjeku šezdesetak pacijenata i nije jednostavno, ali kada voliš svoj posao sve to nekako prođe lakše. Ono što ti je uvijek žao je kada čuješ kakve su liste čekanja, ali to je nešto u čemu smo mi nemoćni. Radimo zaista jako puno, a čujem da će sada biti i nekih novih ulaganja u Lječilište što ono svakako i zaslužuje.

Jesi li radio kad kao fizioterapeut u kojem sportskom klubu?

- Jesam, godinu dana u nogometnom klubu i tri godine u odbojkaškom.

Kakva su iskustva? 

- Pa dobra što se tiče posla. Izvan toga, nogometaši su mi naravno ostali dužni kao i svima, to je bilo u onom periodu koji je neslavno završio, a što se odbojke tiče sve najbolje mogu reći. Koliko god mi je drago zbog današnjih uspjeha odbojkašica toliko mi je i dalje žao što se muški klub raspao, jer iz njega imam samo najbolja iskustva.

Iz perspektive i sportaša i fizioterapeuta, jesu li danas sportaši i ljudi općenito osjetljiviji, ili je stvar u napretku sportske medicine, naime, mislim primjerice na činjenicu da su neke od najvećih legendi NBA nastupale u Šancu u starkama na betonu, a danas nema šanse da dobiješ ni neku hrvatsku prvoligašku momčad da odigra laganu ekshibiciju?

- Ma, beton je uvijek bio štetan. Igrale su se nekada i cijele lige na betonu, možda utoliko i jest čovjek bio malo više naviknut, ali vjerojatno je to opet izašlo na neki drugi način u kasnijim godinama. Sportska medicina je napredovala, puno je više saznanja o tome što je prikladno, a što nije, a uz to, golema je razlika u samom sportu i tome što on donosi. Neće niti jednom sportašu gotovo sigurno biti ništa od jedne ili dvije utakmice na betonu, samo što to ipak nije 100% garancija, a Bill Russell je igrao za 25.000 dolara, a LeBron James igra za 85 milijuna dolara.

Razgovarao: Darko Lisac