Dođoh, vidjeh, pobjedih! Stara izreka mogla bi se prenijeti i na Karlovčanku u SAD, Katarinu Smiljanec.

Ona je nakon nekoliko godina ponovno trčala za klub iz rodnog grada na ekipnom prvenstvu i ekipnom kupu Hrvatske, upravo u Karlovcu, te osvojila prva mjesta na 800 i 1500 metara. I njoj je to bilo posebno iskustvo...

- Pa, da, jako je lijepo bilo. Na neki način i posebno, jer trčim više od 20 godina i ovo mi je zapravo prvi pravi nastup u Karlovcu. Dok sam bila tu bilo je nekih natjecanja za mlađe kategorije, ali tada su još staza i cijeli stadion bili u lošem stanju, nakon toga su bile godine kada je staza bila potpuno neupotrebljiva, a sada je, evo, možda i najbolja u Hrvatskoj. Uz to, na tribinama su mi bili roditelji, prijateljice i prijatelji, bio je to poseban osjećaj, a stigle su i dvije pobjede.

Sadržaj se nastavlja...

U SAD si otišla 2011. godine?

- Da, otišla sam nakon završene Gimnazije, sa sportskom stipendijom, na Virginia Tech. Tamo sam studirala dijetetiku, a kasnije na Sveučilištu Delaware doktorirala na primjenjenoj fiziologiji, odnosno preciznije kardiovaskularnom nutricionizmu. 

Radiš u struci?

- Naravno, radim u regulacijama za hranu u prehrambenoj tvrtki ADM, odnosno The Archer-Daniels-Midland Company, koju nazivaju i supermarketom svijeta. Teško mi je izravno prevesti svoje radno mjesto, jer koliko znam točno takve pozicije u Hrvatskoj još i nema, onako opisno rečeno radim kao znanstvenik u regulacijama, odnosno radim na tvrdnjama o korisnosti hrane. Kolege i ja provjeravamo jesu li točne tvrdnje o određenim benefitima nekog sastojka i smije li se to onda i koristiti u marketingu, ili je riječ o nečemu čemu korisnost nije dokazana. Također, radim i za odjel za istraživanje i razvoj, kada naprave neki novi proizvod mi ga provjeravamo, je li zdravstveno ispravan, kako ga se može eventualno poboljšati i slično. 

To je i dalje u Delawareu? 

- Ne, radim u Cincinnatiju u saveznoj državi Ohio, no vrlo brzo me očekuje selidba u Seattle u saveznoj državi Washington. Ista firma, isti posao, ali novi grad. 

Veseliš se tome ili si se već udomaćila u Cincinnatiju?

- Pa da budem iskrena, veselim se. Od svega dosad zapravo mi je najljepše bilo u Delawareu, jer je jako blizu bila Philadelphia koja je bila jako zanimljiva za izlaske, dok je Cincinnati, iako iz hrvatske perspektive velik grad, u biti dosta nezanimljiv i nema mjesta za izlaske tako da dečko i ja uglavnom provodimo vrijeme kod kuće. 

U SAD-u si već 13 godina, kako se vidiš u budućnosti, planiraš tamo i ostati ili te vuče možda želja za povratkom?

- Vuče me želja da sam bliže. Jako sam sretna kad dođem u Mahično i Karlovac, stvarno mi je uvijek gušt biti ovdje, ali jasno je da moram gledati i na svoju poslovnu karijeru. Uzevši to u obzir želja mi je da kroz neko vrijeme dođem u Europu, mislim da isprva to ne bi još bila Hrvatska, ali da sam tu negdje blizu. 

Posao zapravo zvuči vrlo zahtjevno, kako uspjevaš uz to i trčati? Jesi li u Americi član nekog kluba ili?

- Nisam, zapravo sam članica Atletskog kluba Karlovac i Saša Belčić mi je trener i šalje mi program rada. Naravno, trčala sam vrlo aktivno na koledžu za studentsku ekipu, nakon toga sam nekoliko godina i nastavila, ranije sam također u par navrata dolazila u Hrvatsku, ali posljednjih nekoliko godina je to malo bilo u drugom planu, imala sam stanku od nekoliko godina, ali samo što se tiče službenih natjecanja, ne i samog trčanja kao takvog, jer tu više i nema "povratka", to je nešto što je duboko u meni i bez čega ne mogu. Tako da u SAD nisam članica nekog konkretnog kluba, ali postoji skupina trkača i trkačica s kojima se družim i trčim i koja je više rekreativnog tipa što se tiče same organizacije, no ima tu i ozbiljnih trkača, zapravo oni su više posvećeni maratonu i polumaratonu. Dečko je, pak, ultramaratonac, a ja se ipak držim svojih srednjih pruga (smijeh).

Imaš želju otrčati jednom maraton?

- Imam. Otrčala sam nekoliko polumaratona i mislim da mi je to zapravo puno prikladnije i jedna prava mjera, ali svakako želim otrčati maraton, a sad hoće li to biti samo jedan ili će me povući... vidjet ćemo.

Da se vratimo na koledž iz sportskog kuta, kakvi su ti bili rezultati? 

- Solidni, nisam ja tu imala nekih ambicija da budem u samom vrhu, jer to je izuzetno jaka konkurencija, trčala sam s djevojkama koje su kasnije nastupale na svjetskim prvenstvima, olimpijskim igrama, kao i izuzetno puno onih koje nisu došle do te razine ali su bile vrhunske atletičarke. I na našem koledžu u Virginiji je bilo sjajnih ljudi u ekipi, recimo od najpoznatijih sigurno Hanna Green koja ima i pobjedu na Dijamantnoj ligi u Parizu na 800 metara. 

Osobni top rezultati?

- Najbolji je zapravo bio u štafeti, takozvanoj DMR štafeti koja bi se mogla nazvati i srednjoprugaškom štafetom iako ima i 400 metara što je više sprinterska disciplina, odnosno trči se na 1200 - 400 - 800 - 1600 metara. Tu smo bile četvrte u konferenciji. Plasirali smo se i ekipno na državnu završnicu u krosu, što je isto bio vrlo lijep rezultat, iako ja iskreno nikada nisam baš posebno voljela kros.

U Karlovcu si prilično uvjerljivo pobijedila na 800 i 1500 metara, kakvi su ti rezultati u odnosu na tvoje najbolje osobne rezultate? 

- Možda na prvu i malo čudno, nakon ipak par godina stanke, ali zaista odlično radim i ide sve jako dobro tako da su ovo moji ponajbolji rezultati. Na 800 metara osobni rekord mi je 2:07.20 još iz 2013. godine iz Los Angelesa, a sada sam u Karlovcu otrčala 2:08.28. Na 1500 metara sam upravo ove godine prije dolaska u Karlovac, na jednom mitingu u Nashvilleu otrčala svoj najbolji rezultat u karijeri - 4:18.65. U Karlovcu sam trčala 4:24 no na 1500 metara se to i ne može strogo gledati na taj način, jer je to ipak i taktička utrka, najvažnije je da dobro rasporediš snage i da si na kraju prvi, ponekad i na najvećim natjecanjima mogu biti jako spore utrke.

U obje discipline trčiš ovaj vikend i u Turskoj, u Izmiru, na Balkanskom prvenstvu. Kakva su očekivanja? U trenutku objave ovog intervjua jedna će utrka već biti dovršena, a druga pred tobom...

- Tako je, nastupam u obje discipline, u subotu trčim 800 metara, a u nedjelju 1500 metara. Konkurencija je vrlo jaka pa samim tim više očekujem od nedjelje, opet zbog već navedenog, da je 1500 metara disciplina u kojoj možeš i taktički doći do dobrog rezultata, dok u 800 nema previše razmišljanja i taktiziranja, a dosta je cura koje imaju znatno bolje rezultate i vremena.

Ostaješ li možda u Karlovcu (ili se vraćaš) na državnom prvenstvu krajem lipnja?

- Nažalost ne. Ni sada ja nisam na godišnjem odmoru, nego od doma radim, srećom smo danas u vremenima da bez problema mogu raditi iz Mahičnog za Cincinnati, ali jasno da ne mogu baš ostati par mjeseci ovdje. Jako mi je žao da neću biti na državnom prvenstvu, no Saša i ja smo ciljano odabrali ovaj termin upravo zbog tog Balkanskog prvenstva.

Nekako idemo cijelo vrijeme unatrag pa sad još da čujemo i kako si počela?

- Rođena sam u Zagrebu, oboje roditelja su od tamo, a u Karlovac, odnosno Mahično sam došla kao mala i prvo sam se bavila gimnastikom, od čega jedno godinu dana i malo ozbiljnije. No, brzo me počela privlačiti atletika i sa 9 godina sam došla u AK Karlovac i od tada sam u ovom sportu. Ima tu i obiteljske tradicija, i mama i baka su bile atletičarke, mama na srednjim prugama kao i ja, baka na sprinterskim dionicama. Tata je bio nogometaš, skoro svi su u sportskim vodama bili pa sam i ja krenula tim putem, dok je sestra više umjetnički tip i kreativac. 

Pratiš li druge sportove? 

- Volim sport, iako moram priznati da nisam baš obožavatelj ovih glavnih američkih sportova, meni je to malo presporo sve. Iako bih jako voljela pogledati uživo jednu NBA utakmicu, možda je i čudno da nisam to uspjela u 13 godina u Americi, ali uvijek je bilo i sportskih i studentskih i poslovnih obaveza, a nikada nisam ni živjela u gradu koji ima NBA klub, no to mi je sada jedan od ciljeva da odem na jednu utakmicu. 

Rekla si da nema baš puno izlazaka u Cincinnatiju, kako onda provodiš vrijeme izvan posla i trčanja?

- Jako volim putovanja, to je nešto što me uvijek razveseli. Osim toga, dečko i ja uvijek nađemo neku zanimaciju pa imamo faze kada se nečim intenzivno zabavljamo, evo nedavno smo recimo radili koktele stalno, pa jedno vrijeme to traje, a onda nas uhvati nešto drugo. 

Ne trčite skupa?

- Haha pa ne baš često. Drugačiji smo, on je ultramaratonac, ali ne na cesti nego na trailovima i njemu samo da je brda i planina, a ja više volim stazu i cestu. Iako sada je i on morao malo više trenirati na cesti jer se htio kvalificirati za Bostonski maraton i uspio je. Za koju godinu, tko zna, možda ću i ja.

Razgovarao: Darko Lisac