"Karlovački leksikon" navodi da je zlatno doba "Kinematografskog poduzeća Karlovac", tvrtke nastale 1950. nacionalizacijom karlovačkih kina, bilo od 1952. do 1963. godine kada je ravnatelj bio Boško Nikolić. Ovaj 93-godišnjak, mnogima možda najpoznatiji kao amaterski slikar, živi u Domu za starije i nemoćne "Sveti Antun", samo preko ceste od kuće u kojoj je proveo glavninu života. Tamo ga i susrećemo.

Kako Vam je u Domu?

Sadržaj se nastavlja...

Ovdje sam već 19. godinu. To je nečiji radni staž, beneficirani. Otkako sam došao tu nisam sobu promijenio. Slabo sam pokretan, pa ne odlazim uglavnom van. Lijepo mi je sjesti na terasu kafića u prizemlju, jer struji zrak s Korane. No, nema više kavanske kulture. Nekada smo zalazili nakon radnog vremena u kafić "Zlatna jabuka" u Radićevoj ulici.

Rođeni ste u Zvijezdi?

Prvo smo živjeli u Pekarskoj ulici. Danas se zove Križanićeva. Tamo smo živjeli dok se nije probila Marinkovićeva, danas Ulica kralja Tomislava. Naša kuća je bila baš na putu toj novoj ulici. Iza kuće su bili vrtovi, promenada. Kada je rađena ulica srušene su dvije kuće – jedna je bila naša. Bila je tamo još jedna kuća sa sitničarijama. U njoj je živjela jedna starija žena, oči i uši Karlovca – samo nju pitaš i sve si znao što se događa, nisu ti trebale novine.

Kada ste preselili iz Pekarske u Bedemsku, današnju Ulicu Ivana Kukuljevića Sakcinskog?

To je bilo 1931. godine. Kuću je kupio moj otac Nikola Nikolić, koji je bio obrtnik, kefar. Bila je starija od stotinu godina, a bilo je i drukčije pročelje.

Čime se bavila Vaša majka?

Bila je domaćica, ranije je radila kao švelja u Zagrebu.

Kako se zvala?

Anka Nikolić. Nisam siguran gdje su se otac i mati upoznali i kako je došla u Karlovac. Imam dvije sestre. Križanićeva je bila zanimljiva ulica. Na njezinom kraju je bila mesnica obitelji Anzić, pa je tamo djelovao šuster Gerovac koji je bio vlasnik i birtije. Tamo je stanovao i Vasilije Vujanović koji je u Radićevoj imao radionicu glazbala. Moj otac je bio slijep, no u kefariji je s njime uvijek bio njegov brat. Završio je školu za slijepe "Vinko Beck" u Zagrebu. Inače, imao je apsolutni sluh. Svirao je sve tamburaške instrumente. Znali smo, primjerice, skupa zasvirati doma, jer sam učio violinu. Kad bih počeo, primijetio bi da je raštimana, pa ju je bez problema naštimao bez pištaljke ili drugih pomagala. Imao je klapu s kojom je svirao. Nakon rata sam pjevao u muškom pjevačkom zboru "Puba Drakulić". Dirigirao je njime otac Stanka Lasića Franjo Lasić. Predsjednik zbora je bio liječnik Gajo Petrović. Često nas je vodio na piće. Moj otac je inače iz Mostanja gdje je moj djed Jefto Nikolić imao krznariju i gostionicu. Kefarija je prvo bila tamo – moj otac je imao i radionicu i trgovinu s dva ili tri radnika. Potom su se preselili u Pekarsku, a zatim u Bedemsku 1931. godine. Preko puta moje kuće je bio bedem. Otac je bio dobar radnik, dobar majstor. Svojim rukama je školovao mene i dvije sestre.

Jeste li radili s njime u radnji?

Nije mi dozvoljavao.

Zašto?

To je gadan posao, smrdljiv. Ribače četke su se radile od rižinog korijena, ostalo od životinjskih dlaka... To je bio precizan posao, radili su bolje od tvornice. I danas koristim jednu očevu četku. Kada smo se selili iz Pekarske radnju je preselio u Radićevu ulicu.

Tko je još živio u Bedemskoj u to vrijeme?

Obitelj Mataković, primjerice, pa Vujanović, tu je bila jedna pekara, pa dom društva "Nada", dimnjačar Bauer. Njega sam se plašio kao klinac. Znao je navratiti kod mog starog. Ponekad nisam htio jesti, no kad bi bio kod nas i kad bi mi rekao: "Mali, jedi!" sve bih pojeo. Njegov zet je bio revolucionar. Inače je to bila lijevo nastrojena obitelj.

U Bedemskoj je živio i Većeslav Holjevac?

U kući koja je nedavno srušena. Zvali smo ga Slavo. Njegova sestra Štefa je bila šaptačica u kazalištu. Kada se udala preselila se u Rijeku gdje je nastavila raditi. Sretao sam je kada sam živio na Pagu.

Zašto ste tamo živjeli?

Radio sam tamo u kotaru. Imao sam bronhijalnu astmu pa sam dobio premještaj iz Karlovca na Pag. Bilo mi je lijepo tamo. Dosta je velik to otok i čitavog sam ga pješice obišao. Paška bura je prilično ozbiljna stvar. Znao sam ići iz Vlašića biciklom za Pag po buri nizbrdo, pa sam morao gurati bicikl koliko je bio snažan vjetar.

Koliko ste bili na Pagu?

Godinu. Naknadno sam premješten u Rijeku gdje sam bio upravitelj đačkog doma na Sušaku, a zatim i učitelj na Kantridi. Putovao sam u Zagreb i na putu sreo jednog Karlovčanina, odbornika u karlovačkoj gradskoj skupštini. Pozvao me da se vratim, pa sam tako počeo raditi u gradskoj upravi na poslovima kulture. To je bilo 1948. godine. Od tada sam stalno tu.

Po čemu pamtite Holjevca?

Stalno smo se kao klinci igrali rata na bedemu.

Kako je izgledao bedem?

To je bilo brdo u visini ovog doma. Sjećam se da su se za Drugog svjetskog rata, kada je Karlovac bio u talijanskoj okupacijskoj zoni, i Talijani na tom brdu igrali rata. Inače su bili dobri ljudi. Ne govorim o fašistima, nego o radnicima. S njima smo se dobro družili. Puno su pomagali sirotinji. I talijanski jezik smo naučili u komunikaciji s njima, odnosno usavršili, jer smo ga imali i u školi. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine su ih Nijemci maltretirali toliko da su pozivali upomoć. Mama mi je pričala da su se 1945. godine zajedno povlačili ustaše i četnici preko Crne promenade.

Kad je uklonjen bedem?

Nakon završetka rata. Šančevi su bili mnogo dublji nego što su danas. U njihovoj sredini su rasli jablanovi. Sjećam se kada su ih rušili. Bio sam ispred kina "Edison" i promatrao kako su Romi koritari na licu mjesta od oborenih stabala radili korita. U bedemskoj je, inače, živio i Tomica Milivoj, kasniji gradonačelnik Karlovca. Na uglu je bila trgovina obitelji Mutavđić. Aleksandar Majder je bio također u ulici, još jedan gradonačelnik. Imao je sinove Alberta i Branimira. U mojoj kući je živio i Bogdan Gagić. Sjećam se studenta Predraga Pejića koji je također živio u našoj ulici i kojeg su u Jadovnu ubili.

Do početka Drugog svjetskog rata ste živjeli mirno? Što se onda dogodilo?

Sjećam se napada na grad šestog travnja, uzbune i dolaska Talijana s kojima smo mi đaci komunicirali. Otišao sam u partizane. Prije toga sam se na sugestiju katoličkog svećenika krstio u katoličkoj crkvi kako ne bih nastradao, jer sam bio pravoslavac. Krštenicu sam dobio na Dubovcu. Plašio sam se izravnog odlaska u partizane, da mi roditelji ne nastradaju. Nas đake su organizirali u domobrane i otišao sam u Zagreb s njima. Bio sam tri tjedna na Savskoj cesti u zboru i poslao sam doma fotografiju sebe u domobranskoj uniformi te napisao da odlazim u Stockerau. Kad su došli doma i pitali gdje sam, roditelji su pokazali tu sliku i poruku, pa je izbjegnuta tragedija. Na bedemu u našoj ulici bila je bitnica s topovima. Nije baš ugodno slušati grmljavinu tih topova udaljenih dvadeset metara od kuće. Hodam sam, primjerice, ulicom, a iza mene je ustaša sa šmajserom. Nije to baš ugodno.

Kako su ostali iz ulice preživjeli?

Svakako je bilo.

Kada ste se pridružili partizanima?

Tek 1944., jer sam htio završiti školovanje. U partizane sam pobjegao iz centra za obuku u Zagrebu koji se nalazio na starom velesajmu. Bila su braća Vešović i jedan od njih nam je bio veza. Otišao sam zajedno s Milanom Mileusnićem, koji je kasnije poginuo. No, nije prelazak bio tako gladak. Veza je bila prekinuta i nismo mogli prijeći u partizane kada smo naumili, pa smo ostali spavati u Zagrebu u jednom privatnom stanu, a soba do nas su bili neki njemački oficiri. Potom smo ipak otišli na Savu, pa u Moslavinu, Čazmu i tako dalje. Moslavački sam partizan. Tamo sam bio i učitelj. Prvo sam bio u Dišniku kod Garešnice, a potom u jedno selo kod Čazme.

Jeste li bili u borbi?

S plavom divizijom, koja je inače išla na istočni front. No, nisam previše ulazio u borbe. Propješačio sam čitavu Moslavinu i nije me uopće bilo strah. U Dišniku je bilo Srba, Hrvata, Slovaka i Roma. Zanimljivo, tada nije, koliko mi je poznato, bilo nacionalnih sukoba. Vodio sam tamo jedan pjevački zbor kojeg su činili pjevači svih tih nacionalnosti. To je bio partizanski kraj. Stanovao sam kod obitelji Ištvanić i tamo sam jeo prvi puta knedle punjene jabukom, a ne šljivom, kao što smo navikli. Uglavnom, htio sam upisati Akademiju likovnih umjetnosti nakon rata, jer mi je u školi rečeno da imam smisla za to. No, počeo sam raditi odmah nakon rata i više nisam imao vremena za daljnje školovanje.

Što ste radili?

Bio sam referent za narodno prosvjećivanje u gradskoj upravi, a potom sam otišao na Pag gdje sam bio referent za kulturu i prosvjetu. S Paga sam otišao na Rab, jer su ta dva otoka bila dio jedinstvenog kotara tada. S Raba sam otišao u Rijeku, a potom u Karlovac. Pokojni Zlatko Pintar me predložio potom da ga naslijedim na mjestu direktora kinematografa. Nisu me čak niti pitali želim li to.

Tada su već postojala kina "Edison", "Luxor" i "Banija"?

Da. Izgradili smo ljetno kino iza kina "Luxor". Sami smo to napravili. Safet Ćustović je bio zadužen da donese filmove s kolodvora i da ih raznosi iz jednog kina u drugo.

Odakle ideja da se napravi ljetna pozornica?

Razmišljao sam da je prazan prostor, da posla ima uvrh glave, jer tada nije bilo televizije, pa zašto to ne napraviti? Imali smo čak i bife tamo.

Jeste li prije Drugog svjetskog rata odlazili u kino?

Jesam. Išao sam uglavnom u "Edison". Bila mi je zanimljiva izgradnja dvorane kina "Banija", jer je postojalo udubljenje u podu. Gledao sam dosta crtića.

Jeste li se švercali?

Nisam, ali sam kao direktor znao zažmiriti na švercanje. A kaj ćeš? Važno je bilo da se ne rade problemi, a znalo je i toga biti, pa smo morali intervenirati. Znali su fakini lijepiti dijelove precvikanih karata koje su izvukli iz kante za smeće, pa tako ulaziti.