"Posebno se vežem za Dječji zbor 'Cicibani' koji je proslavio naš grad i kao autor sam se visoko pozicionirao na području skladanja za djecu", kaže karlovačka glazbena legenda

- Pjesma "Karlovac slavi" je napisana i Mješoviti pjevački zbor umirovljenika "Vid Rukavina", kojega vodim, ju je izveo povodom Dana grada. Svake godine se javljam na natječaj za novu pjesmu, a tako je bilo i ove. Stihove je napisao Vladimir Kolarić koji je radio i matricu. Pjesmu smo izveli u sklopu manifestacije "Zvjezdano ljeto". Dopadljiva je, aktualna, govori o našem gradu, ljudima, perivoju, Korani i Zvijezdi i u modernom je aranžmanu. Zadovoljan sam, a i oni koji su je čuli su dobro reagirali – kaže karlovačka glazbena legenda Ratko Pogačić s kojime spikamo o njegovu životu i stvaralaštvu.

To Vam nije prva pjesma u slavu Karlovca.

Sadržaj se nastavlja...

- Nije. Prvu sam pjesmu napisao kada se počela organizirati ta manifestacija. Javio sam se na natječaj i skladao pjesmu "Zvjezdano ljeto". Pjevali su autor stihova Vladimir i Maja Kolarić. Tu pjesmu izvodimo svake godine. Druga pjesma koju sam radio za tu manifestaciju zove se "Zvjezdano ljeto. Oči ne lažu" i ona govori o tome da se ljubav tih dana stvara u šetnjama perivojem i Radićevom ulicom. Snimili smo ranije i album pjesama posvećenih Karlovcu "Ja volim ovaj grad". U suradnji s Josipom Čadežom kao autorom stihova sam napravio dva albuma pjesama o Ravnoj Gori, što je zanimljivo jer to mjesto u Gorskom kotaru ima specifičan jezik.

Kako Vam se čini "Zvjezdano ljeto"?

- Ne pratim svakodnevno događanja jer je moje vrijeme utoliko prošlo, no vidim da je program sveobuhvatan s krunom u košarkaškom igralištu Šanac u kojemu se odvijaju veliki koncerti, a neke sam i "škicnuo". Šteta je što Zvijezda nije još uređena, a posebno Radićeva. Nadam se da ćemo se sljedeće godine prošetati tom ulicom i u novu pjesmu ću je onda i uvrstiti kao lijepu i popločenu.

Koje ste koncerte "škicnuli" u šancu?

- Posvetu grupi The Beatles. Tu istu grupu sam gledao na Krku. U Karlovcu su imali puno bolju produkciju. Poslušao sam i imitatora Elvisa Presleyja, a taj program sam isto negdje slušao. Puno je tih surogata i nisam to posebno niti doživio, ali jest riječ o spektaklu. Poseban je spektakl Međunarodni dan folklora na kojemu sam svojedobno i sam sudjelovao, a bio sam čak i pomalo član Folklornog ansambla "Matija Gubec" i s njima sam gostovao u Sjedinjenim Američkim Državama. Neću biti u Karlovcu 13. srpnja – tada ću već ploviti morem i nadam se da ću uloviti pokoju ribu. Idem se odmoriti prije jeseni.

Sjećate li se Beatlesa i Elvisa?

- Svirao sam njihove pjesme. Odrastao sam na Beatlesima – bio sam dijete cvijeća. Neke gimnazijalce su šišali kad bi pustili kosu, no kako sam pohađao glazbenu gimnaziju "švercao" sam se i bio sam pošteđen toga. Elvisove pjesme sam svirao doskora kao dio grupa Konture, Crvena jabuka, Grupa KA i tako dalje. Volim originale, a ne surogate, no, eto, publika to rado sluša.

Koje koncerte pamtite?

- Kao student sam imao priliku u Ljubljani slušati i gledati Rayja Charlesa. To je vrijeme kada se nije koristilo puno tehnike – on bi sjeo za klavir i svirao u pratnji benda i pratećih vokala, a ja sam "pao u nesvijest". U Zagrebu sam gledao bend Blood, Sweat and Tears koje sam obožavao i čije sam pjesme izvodio s Darkom Domijanom. To je nešto što nikad neću zaboraviti. Od domaćih pamtim prvi koncert Olivera Dragojevića u Karlovcu kada je nastupao u sportskoj dvorani na mome klaviru. Taj sam koncert organizirao kada mu je izašla pjesma "Molitva za Magdalenu", a nakon toga smo postali veliki prijatelji. Surađivali smo s mnogim pjevačima koje smo pratili, a imali smo sjajnih koncerata s Domijanom. S nama je sudjelovao na rok-sceni dok nije otišao u druge vode. Često doma slušam Joea Cockera, Nat King Colea, Franka Sinatru i druge. Cijenim Arsena Dedića s kojim sam surađivao te dragog prijatelja Dragu Diklića. To je glazba koja opstaje, ne radi se o hitićima. Moj prijatelj Dragutin Smokrović je surađivao s Massimom Savićem, pa sam gledao i njegov koncert te ostao oduševljen. Surađivao sam s mnogima koje smo kao bend pratili. Primjerice, krajem 1960-ih smo bili prateći bend Vici Vukovu. Bili smo sastav s glazbenom naobrazbom i svirali smo na otvorenju hotela "Ambasador" u Opatiji, pa na Babinom Kuku u Dubrovniku, na promociji filmova kao što je "Bitka na Neretvi" – svirali smo špicu na gala-večeri. Otvarali smo i Hotel "Jezero" na Plitvicama.

Kakva su bila tada ljeta u Karlovcu?

- "Zorin dom" je organizirao "Karlovačke ljetne večeri". Kada se slavilo četiri stotine godina Karlovca bio sam direktor kazališta. Program je bio jako bogat, održavani su veliki spektakli, ali "na žgance", bez razglasa. Karlovac je živio drugom atmosferom jer je Radićeva bila puna – od Korza do Hrvatskog doma se nije moglo proći od gužve. Promovirala se tako nova garderoba, frizura i slično, a stvarale su se nove ljubavi. U Hrvatskom domu su se održavale velike svirke, plesnjaci s više od tisuću ljudi. No, mi smo kao poznat bend bili angažirani preko ljeta i od 15. lipnja do 15. rujna smo bili na moru. Prošli smo cijelu obalu svirajući na gažama. Dobro je što se radilo po osamostaljenju Hrvatske i to da se programi odvijaju u Zvijezdi i našem perivoju je pogodak. Ljudi su to prihvatili. Zamjeram samo to što nema "karlovačke situacije". Varaždin, Zadar i Rijeka su druga priča. Tu je spektakl čim dođe netko izvana, bez obzira bio on dobar ili loš, a ništa se ne događa kada nastupa netko od lokalnih izvođača. Na nivou smo žabara i nikad se nećemo vratiti iz tog miljea – tražimo spektakle, neku tuđu glazbu, a naše izvođače ne doživljavamo. Da su neki od naših izvođača ostali u Karlovcu, a ne otišli u Zagreb, ne bi bili nikad toliko popularni.

Želite li reći da prihvaćamo radije kvazibitlse nego originalne karlovačke autore?

- Apsolutno. Što bi Davor Gobac napravio da je ostao u Karlovcu? Ne bi napravio ništa, a sada kada dođe je velika zvijezda.

Koje biste karlovačke autore istaknuli?

- Imali smo velike glazbenike. Peta rijeka je bila drugi bend u bivšoj državi koji je svirao pred sto tisuća ljudi na stadionu "Marakana". Kolarić nije samo vrstan gitarist, nego i tekstopisac i skladatelj. Pijanist, moj pokojni prijatelj, Antun Kraljević je za mene bio pojam. Žao mi je što je upropastio svoju glazbenu karijeru skrenuvši u politiku, a imao je šansu postati veliko ime. Ognjen Gravora je jako dobar korepetitor, osim što je profesor povijesti i profesor glasovira u Glazbenoj školi Karlovac. U Dugoj Resi imamo Borisa Dugog Novačkog – Zambu, primjerice. Volim poslušati drugu glazbu, volim je i svirati, ali najviše volim izvoditi ono što sam napisao, a napisao sam više od stotinu skladbi.

Jeste li pisali i tekstove?

- Nisam, samo glazbu. Tekstopisac nisam nikad bio – imam napisana tek dva ili tri teksta, ali i dobre suradnike, jako dobre tekstopisce i s velikim hrvatskim tekstopiscima sam surađivao.

Kad biste radili kompilaciju svojih najvećih pjesama, koje biste uvrstili?

- Posvetio sam se bio dječjoj pjesmi i u tome sam napravio najviše, zahvaljujući svojim ansamblima, prije svega "Cicibanima", i solistima. Neki od njih su postali veliki umjetnici. S tim sam ansamblom puno napravio, deset naslova koji su obilježili moj opus, a prije svega "Moj balkon". Sanja Hajdin, koja sada radi kao brokerica, je otpjevala bila tu pjesmu po kojoj je i danas prepoznaju. Ona je pjevala i pjesmu "Antonio moj" te druge. Nedavno sam na "Karlovačkom vremeplovu", televizijskoj emisiji na Trendu, vidio snimak na kojemu moja kći Lana Pogačić i Domijan pjevaju pjesmu "Moj tata". Ona je izvela i prvu dječju rodoljubnu pjesmu. S Dječjim zborom "Cicibani" sam izdao četiri ili pet albuma, sudjelovao sam na 25 izdanja Hrvatskog dječjeg festivala, a dobio sam i veliko priznanje kada sam uvršten među poznate dječje pisce. Usko sam surađivao s Arsenom, Matijom Dedićem, Nenom Belanom, Ibricom Jusićem... Stvarali smo lijepe pjesme. Najviše sam učinio na tom području. Neke pjesme možda ne bih niti prepoznao od tih 150 – da mi ih pustite, rekao bih da su mi odnekuda poznati.

Postoje li i dalje "Cicibani"?

- Samo kao brend i stalno me zovu u vezi pjesama. Ponosan sam na pjesmu "Mali čuvari velike Zemlje", što sam radio za Dan planeta Zemlje. U ratu sam napisao pjesmu "Poruka mira", pa su se djeca javljala. Djeca su djeca – obožavao sam ih i nisam ih dijelio. Te lijepe pjesme su dale pečat i zovu me i danas članovi "Cicibana" iz cijelog svijeta, danas ozbiljni ljudi s karijerama, pa se javljaju na ulici, na Krku, u bolnici, kafiću...

Koliko dugo su postojali "Cicibani"?

- Četrdeset godina – 38 aktivnih, a dvije godine smo još "držali tu priču" supruga i ja, da bismo onda to zatvorili jer smo uvidjeli da nema više smisla s obzirom na to da postoje "Zorice" koje imaju dobru logistiku, dočim smo se mi bili malo umorili. Bez novca se ne može to raditi, a više to nisam mogao financirati. Ta djela će ostati, a ja ću otići.

Je li Vam to bitno?

- Jest. Moj životni put je neopisivo težak. Ponosan sam što sam se pronašao u glazbi i što sam baveći se njome ostao na životu. Posebno se vežem za Dječji zbor "Cicibani" koji je proslavio naš grad i kao autor sam se visoko pozicionirao na području skladanja za djecu. Arsen i drugi koji su se bavili dječjom glazbom su mi stisnuli ruku jer sam napravio jako puno.

Rođeni ste u Ladvenjku 21. kolovoza 1947. godine. Kakvo je to selo bilo tada?

- Kao i u svakom selu van Karlovca nakon Drugog svjetskog rata vladala je bijeda. Moj otac Stjepan je bio tada "u borbi za Trst". Na nekom manevru je bio tada u našem kraju vojnik iz Mostara koji se zvao Ratko i majka je odlučila da mi se nadjene takvo ime, no djed Josip se tome protivio, pa mi je krsno ime Josip, a građansko Ratko. Moje dvije sestre i ja smo živjeli u teškim uvjetima, ali sam bio dobio neku tamburicu od strica koja je bila vrhunska i naposljetku ju je koristio i ansambl "Lado". Po toj sam tamburi "guslal" s tri ili četiri godine života. Dragutin Bernardić, operni pjevač i prvak Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, je bio mamim bratić. "Barka, tog malog moraš dat' u glazbeni zavod", rekao joj je kad me čuo kako sviram. Moja majka se djevojački preziva Bernardić i oni su svi iz Banjskog Sela i svi su "vudreni" što se tiče pjevanja – svi su pjevali u "Zori". "Kaj ću ja sa sela, kud bum ja, jedva imamo zaprežna kola", odgovorila je moja majka Bernardiću. Nije bilo autobusa, ničega – bela cesta je bila.

Koliko je tada trebalo pješke od Ladvenjka do Karlovca?

- I to sam prošao – majka bi nosila košaru na plac i mene držala za rukicu, a krenuli bismo u tri ujutro. Trebalo bi nam možda tri sata, ne sjećam se.

Je li Bernardić insistirao da Vas se glazbeno školuje?

- Jest. Odveo me 1955. ili 1956. na adresu Zrinski trg 7 kod direktora Glazbene škole Karlovac Josipa Vrhovskog. Čim me čuo rekao je: "Violina!" Ustvrdio je da imam apsolutni sluh.

Rodi li se s time?

- Da. Do sada su samo gradska gospoda išla u glazbenu – bio sam prvi sa sela i probio sam bio led. Uglavnom, počeo sam svirati violinu, ali nisam tome pristupio ozbiljno jer sam se zanimao za nogomet i druge sportove, a onda se moj profesor violine Rudolf Jurak – objesio. Došao sam bio na nastavu, a nije ga bilo u školi. Otišao sam u Križanićevu gdje je živio da ga pronađem, otvorim vrata, a on – visi.

Vi ste ga pronašli?

- Jesam.

Koliko ste imali godina?

- Dvanaest. Motao sam se tada po školi jer nisam imao kuda, bio sam siroče. Stanovao sam kao podstanar po Karlovcu od jednog do drugog stana. Dobio sam uglavnom nakon toga drugog profesora koji nije bio redovit, nego je putovao iz Zagreba, no nisam ja dolazio na satove, a majka je bila jako tužna zbog toga. Dali su mi potom da učim obou, no ubrzo sam čuo kako netko svira klarinet. To me opčinilo. "To ću svirati", rekao sam. Na koncu sam diplomirao taj instrument. Nisam bio punoljetan, a već sam okupljao svirače, svirce i stvarao bendove – morao sam početi svirati, da bih preživio. Gitara za Elektrone se napravila od daske. U Karlovcu se 1966. održalo svjetsko vatrogasno prvenstvo u Karlovcu i već tada sam svirao po kavanama, da bih onda napravio bend Playd. U školi su me štitili da me ne izbace jer nam je bilo zabranjeno svirati za novac. Došao je čovjek iz opatijskog Hotela "Palace" da nas čuje. Odmah nas je angažirao. Imali smo tri dana probu da se vidi kako će na našu glazbu reagirati stranci. Došla je s nama nastupati i Radojka Šverko, buduća zvijezda za koju tada još nitko nije čuo. Angažirali smo prekupca da nabavi razglas iz Trsta i uopće jako su nas cijenili – plaćali su taksi da idemo u Glazbenu školu Karlovac na ispit. U tom hotelu smo doživljavali ovacije. Produžili su nam ugovor do 15. rujna. Gradio se i Hotel "Ambasador" u koji smo došli u kupaćim gaćicama, a čovjek na ulazu nam je oštro poručio da odstupimo. Odgovorio sam mu da ću tu doći svirati, a da me on neće smjeti niti gledati. Već u listopadu smo tamo nastupali. Za najveće engleske bogataše smo tamo svirali za Novu godinu. Zaradili smo za jedan dan 200.000 dinara, svatko 50.000, ako se dobro sjećam, a moj otac je imao primanja od 25.000. Imao sam automobil. Trebali smo ići i na turneju u Italiju, no tu sam malo kriv što nismo išli, a malo i drugi. Elektroni su se bili raspadali i s njima smo napravili fuziju i punili smo Hrvatski dom na plesnjacima s po tisuću ljudi. Nabacao sam sada svašta, ali dok sam došao do Ljubljane i fakulteta bilo je i teških trenutaka, pa i jedna teška prometna nesreća...

Što se dogodilo?

- Išli smo svirati na Dan rudara u Labin. Krenuli smo s mojim fićom, a instrumenti su putovali kombijem. Vraćali smo se bili s neke druge turneje, iz Varaždina, ako se ne varam i počeo je padati snijeg. Usred noći smo zbog toga banuli kod prvoga tko bi nam zabio čavle u gume jer se ranije tako osiguravalo vožnju po zimskim uvjetima. Stigli smo uglavnom do Delnica i dalje nas nisu puštali. Rekli smo policajcu da moramo na tu manifestaciju, a nakon što je provjerio rekao je da će doći ralica i da smo prvi iza nje. Tako smo se probili, stigli u Opatiju, okrijepili se, uzeli plakate, krenuli prema Iki. Bio sam neiskusan vozač i nisam primijetio u krošnji znak STOP, pa je na nas naletio kamion. Drugi su prošli dobro, a meni je kroz koljeno prošla šipka, oštetio sam zube i drugo te završio u Lovranu bolnici. Odlučio sam se potom vratiti na studij i diplomirati. Nisam išao za time da stvaram karijeru.

Gdje ste pohađali osnovnu školu?

- Na Turnju, a onda srednju glazbenu gimnaziju.

Zašto ste upisali ljubljansku akademiju?

- Bio sam nemaran. Nisam mislio da ću studirati. Bio sam svirao po moru i nisam se pripremio za prijemni ispit na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a inače se na godinu prima tek par studenata. Profesor Josip Tonžetić mi je rekao da nisam bio dobar na prijemnom i da sam trebao doći k njemu na pripreme. Bio sam primljen, ali pod uvjetom da idem k njemu na instrukcije, da bi mi uskoro jedan poznati zagrebački glazbenik koji je studirao sa mnom predložio da odemo u Ljubljanu i nagovorio me na to. Tamo smo se prijavili u tajništvu, a na vrhunski klarinetist profesor Mihael Gunzek je bio određen da nam bude korepetitor na prijemnom za tjedan dana. I tako mi počnemo s probom, kad odjednom on uleti i vikne: "Kaj ste pak vidva delali do zdaj?! Kje ste bili?! Pa to je fantastično!" Bio je oduševljen. Odmah sam upisan i odmah sam dobio smještaj u domu u dijelu grada koji se zove Šiška. Na jednom predmetu sam odmah postao asistent. Studirao sam i dirigiranje. Već sam tada pokazivao interes za to. Putovao sam na studij svojim fićom, živio sam dobro, a na ulazu u Ljubljanu sam se presvlačio u manje kvalitetnu garderobu jer su profesori bili sirotinja, pa da ne bih ispao razmetljiv. Svirao sam tada po obali.

Jeste li zarađivali puno više od profesora?

- Jesam. Kad sam diplomirao svakom sam profesoru poklonio set od deset ploča antologije hrvatske glazbe. To bi bilo kao kad bi nekome danas dao dvije ili tri tisuće eura, a takvih antologija sam deset donio, te flašu viskija. Svirali smo u Rožnoj dolini, ljubljanskom studentskom naselju. Inače su profesori dozvoljavali da govorim hrvatski jezik, a umalo sam pao na ispitima iz pedagogije i psihologije jer sam morao odgovarati na slovenskom. Ubrzo nakon što sam diplomirao su nas sve iz mojih bendova sprašili" u vojsku.

Jeste li u vojsci svirali?

- Jesam. Služio sam u Nišu. Dečki koji su došli iza mene su rekli da su vidjeli plakate s mojim likom na stupu jer sam bio primjeran vojnik. Izašao sam iz vojske dva mjeseca prije, već pustio bradu i kosu kad sam išao dočekati prijatelje kad su se vraćali iz Niša – nosio sam im pivo na željezničku stanicu.

Jeste li svirali narodnjake?

- Jesam, no nisam bio uspješan u tome. Uvijek sam volio stvarati i nešto svoje ponuditi, no ipak iza sebe imam više od tisuću svirki na svadbama. Svirao sam i s gucima te pisao nešto narodne glazbe. No, ne bih uspio da sam se bavio time. Odrastao sam na narodnoj glazbi i ona je temelj, ali je pitanje koja. Ako je riječ o pravoj narodnoj glazbi, jednako je vrijedna kao i bilo koja druga vrsta. Za cajke nisam nikad bio. Moj bend Grupa KA nikad nije išla ispod neke crte. Uvijek smo nastojali svirati rokenrol, hrvatske i strane evergrine.

Jeste li se po povratku u Karlovac zaposlili u Glazbenoj školi?

- Jesam. Oženio sam se, dobio sina Andreja, koji je bolji muzičar od mene, mada se ne bavi glazbom. I prije odlaska u vojsku su me zaposlili. Trebao sam ostati u Sloveniji, ali su mi tadašnji predsjednik Skupštine Općine Karlovac, to jest gradonačelnik Rudolf Dubravčić i ravnateljica Božena Jelačić rekli da se moram vratiti. "Mi smo te školovali dok si bio siromak", insistirali su. Živio sam u "Zorin domu" četiri godine dok se obnavljao kao crkveni miš.

U "Zorin domu" je svojedobno živio i džezer Boško Petrović.

- S njime sam također surađivao jako dobro. Radio sam bio i dvije godine u Novom Mestu, a žao mi je što nisam barem deset jer bih imao dobru mirovinu. Kako sam se zaposlio u Karlovcu, počeo sam stvarati ansamble i pisao sam glazbu. Gradski oci su me tada zapazili i postavili za direktora "Zorin doma". Nije mi to baš bilo drago, ali sam pristao jer sam živio kao podstanar. Nažalost, nisam iskoristio tu poziciju – ostao sam umjetnik, a nisam bio za menadžera. Živio sam na dvije stolice, odlazio na more na gaže i slično. Jedva sam izdržao taj direktorski mandat. Radio sam sranja, samo da me maknu. Ipak sam uspio dosta napraviti. Primjerice, "Zorin dom" je tada nabavio svoj prvi klavir marke Steinway and Sons. Išao sam po njega u Hamburg 1979. Obnovio sam rad "Zore". Za to sam imao podršku utjecajnih pojedinaca. Čak su bila protivljenja da se zbor tako zove, no dva druga iz komiteta su im odgovorila da je to isto kao kad bi se grad nazvao Novi Karlovac.

Je li prvi dirigent "Zore" po obnovi rada tog zbora bio Vjekoslav Šutej?

- Jest, odmah iza mene. Bio je zelembać koji je taman završio akademiju i odmah su ga "pokupili" u vojsku, a služio je u zbornom području Petrova gora. Trebao sam tada vojnike za akademije koje sam organizirao. Pitao sam ih jednom znade li netko od njih kojim slučajem note, a javio se tiho neki mali. "Što ti znaš", pitao sam ga. "Završio sam akademiju", odgovorio mi je, a ja sam blenuo. Kad mi je rekao da je diplomirao dirigiranje, oduševio sam se. Otišao sam do njegova komandanta i tražio ga da omogući Šuteju da mi bude asistent. "Može samo srijedom kad je slobodan dan", odgovorio je. Opet sam otišao do zapovjednika, ali je ovaj odbrusio: "Do zakletve ništa!" Nakon prisege sam tražio Šuteja za utorak, srijedu i petak. "Ne može, može samo dva dana", rekao je komandant. Dobro, dva dana. U zboru je bilo 72 čovjeka kad je Šutej dirigirao. No, mogao sam završiti na robiji jer je autorski ugovor bio na meni, a njemu sam davao honorar. Netko me cinkao i nastao je problem. Izvukao sam se pričom da sam ga samo kao dobrog suradnika darivao za to da si kupi sladoled i slično.

Je li bio njegov prvi angažman u karijeri?

- Jest. Na komemoraciji povodom njegove smrti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu sam napisao da mu puno zahvaljujem za sve što je učinio za "Zoru". "Sretan sam da si svoj prvi dirigentski štapić i pult dobio u 'Zorin domu' u Karlovcu", zapisao sam u knjigu žalosti.