Listajući karlovačke novine koje su izlazile u praskozorje Domovinskog rata čovjek se teško može ne zapitati što bi bilo, kad bi bilo? Da je živa demokratska rasprava koja se nakon godina prakticiranja verbalnog delikta, odnosno zabrane javnog iznošenja vlastitog političkog mišljenja, koja se rasplamsala u to doba, ostala u okviru miroljubivog kohabitacije političkih ideja i programa?

Da su glavni politički akteri s obje strane u to doba bili glasovi razuma, a ne „Neroni“ koji su mazohistički puhali u vatru rata koji se valjao iza horizonta? Da sa srpske strane nije bilo bolesno megalomanski raspoloženih političkih analfabeta, lutki na koncu u igri Slobodna Miloševića kojem su – pokazalo se kasnije - Srbi iz Hrvatske bili zadnja rupa na svirali?... Možda bi Kordun ostao miran. U toj spirali ludosti razumu nije bilo puno mjesta, svi koji nisu bili dovoljno na tvrdoj liniji, proglašavani su izdajnicima na srpskoj i - svaka sličnost s današnjim danima (ni)je slučajna – projugoslavenskim komunjarama na hrvatskoj strani.

Sadržaj se nastavlja...

Čak su i fizički uklanjani, kao načelnik Općine Vrginmost Dmitar Obradović koji se nije htio prikloniti ideji stvaranja SAO Krajine i stvaranja autonomije, pa su ga srpske „crvene beretke“ smaknule u sačekuši na početku rata kod Topuskog. Jedan od takvih tragičnih likova koji su zaslužni za stvaranje atmosfere u kojoj je bilo sve više pištolja i pušaka, a sve manje pameti, je svakako i Jovan Rašković. Jedan od duhovnih arhitekata srpske pobune u Hrvatskoj, prvo je svojim govorima i djelovanjem podgrijavao ratnu atmosferu, da bi kad je vidio da je zasijao sjeme sukoba, ustuknuo i distancirao se od oružane pobune. Kratak mu je bio put od junaka kojem narod Korduna kupuje luksuzni auto kako je opisano u Karlovačkom tjedniku do otpadnika, marginalca i mlakonje. Maknuli su ga „njegovi“, još radikalniji suradnici koji su pošto-poto htjeli do države oružjem. Kao što znamo, nije prošlo. Radikalni Raškovićevi nasljednici Babić i Martić završili su u Haagu, a umjesto države hrvatski su Srbi doživjeli masovni egzodus sa stoljetnih ognjišta. Rašković je u neku ruku imao sreće, srce ga je strefilo na vrijeme, u Beogradu 1992., pa nije morao gledati u što se pretvorila njegova priča o novoj državi unutar jugoslavenske konfederacije koja je trebala „imati tri milijuna stanovnika i po površini biti veća od Hrvatske“.

Odanost iskazana automobilom (!?), Karlovački tjednik, 20. rujna 1990.

U petak su predstavnici Regionalnog odbora Srpske demokratske stranke Korduna uručili ključeve novog „Audija“ dr. Jovanu Raškoviću za potrebe Srpske demokratske stranke. Novac su za kupnju automobila prikupili mještani Krnjaka, Karlovca, Vojnića, Slunja i Plitvica.

Pred 2.000 mještana govorio je dr. Milan Babić, predsjednik općine Knin, a potom i dr. Jovan Rašković, predsjednik SDS-a. On je između ostalog rekao da će, dođe li do konfederacije, u Jugoslaviji biti osnovana još jedna samostalna država. Ona će se zvati Krajina i imat će više od tri milijuna stanovnika, a po površini će biti veća od Hrvatske.

Odanost stranci izražena je kupnjom novog automobila. No, nije li se taj, ne baš mali novac mogao i korisnije utrošiti za rješavanje jednog od mnogobrojnih problema u ovom nerazvijenom kraju, a da ta odanost ne bude ništa manja ili je (i) ovo još jedno dolijevanje ulja na vatru?

Pripremio Tihomir Ivka