Tim skupom, klavirskim koncertom Katarine i Vladimira Krpana te predstavom "Ni med cvetjem ni pravice" Adama Končića i Olivera Beloševića zaključen program ovogodišnjeg izdanja manifestacije posvećene velikom umjetniku iz Karlovca

"Georgij Paro je bio iznimno talentiran, vrhunski intelektualac i jako dobar pisac. Sve što je doživio u profesionalnom životu je iskoristio u radu. Sve njegove knjige svjedoče da nije bio samo kazališni redatelj, nego kazališni intelektualac koji je oblikovao kulturni krajolik Hrvatske", ocijenila je na tribini "Paro kao pisac" održanoj u nedjelju u Gradskom kazalištu "Zorin dom" u Karlovcu dramaturginja i glavna urednica časopisa "Kazalište" Željka Turčinović i dodala: "Obožavao je Karlovac. Umjetničkim radom je pronosio svoje odrastanje u Karlovcu kamo god je mogao i putovao".

Tribina je održana u sklopu 6. dana Georgija Para koji su se održavali ovoga vikenda, odnosno koji su zaključeni klavirskim koncertom Katarine i Vladimira Krpana u Glazbenoj školi Karlovac i predstavom "Ni med cvetjem ni pravice" Adama Končića kao glumca i redatelja te Olivera Beloševića kao autora glazbe u karlovačkom kazalištu.

Sadržaj se nastavlja...

Kazališni redatelj Paro je rođen 1934. godine u Čačku, odrastao je u Karlovcu, a preminuo je 2018. godine u Zagrebu te je autor pet knjiga – "Iz prakse", koju je objavio 1981. godine, "Made in USA" iz 1990., "Theatralia disjecta" iz 1995., "Razgovori s Miletićem" iz 1999. i "Pospremanje" iz 2010.

Ž. Turčinović je navela da mu se "kroz knjige provlače tri opsesije – kazališni redatelj Branko Gavella, Sjedinjene Države i predstave".

"U prvoj knjizi je napisao da je svakom redatelju san napisati knjigu, da je Gavella bio ponosan na svoju 'Hrvatsko glumište' više no bilo kojom režijom i da prolaznost teatra navodi na razmišljanje o fiksaciji. Dvojio je o tome može li i treba li napisati knjigu, a nakon toga ih je napisao pet. Paro je bio inače skroman. Napisao je itekako vrlo značajne knjige. To nisu samo sjećanja, nego teatrološke knjige i putopisi koji pokazuju da je imao talent i za pisanje", dodala je Ž. Turčinović.

Gavellu je nazivao kazališnim ocem koji ga je najviše naučio.

"Započeli su kontakt tako što ga je Paro prevario, kako je zapisao. U to je vrijeme trebalo prije studiranja na Akademiji dramskih umjetnosti apsolvirati na nekom drugom fakultetu. Paro je bio fasciniran kazalištem i nije mogao čekati, pa je na drugoj godini studija engleskog jezika i filozofije došao Gavelli na ispit, kojega je prošao. Kad je priznao da nije apsolvirao, Gavella ga je prekorio. Pustio ga je na studij u ADU pod uvjetom da završi onaj već započeti, što je Paro i učinio", rekla je Ž. Turčinović.

Mada je Gavella na njega jako utjecao, Para je sudbinski promijenilo američko iskustvo.

"Rekao je da voli svog učitelja, ali da nije gavelijanac jer je u Sjedinjenim Državama vidio nešto potpuno drugačije od našeg pomalo konzervativnog melodramatskog teatra stvaranog po uputama teatrologa Konstantina Stanislavskog. Došao je 1965. godine prvi puta u Sjedinjene Države sa svojom klasom, odnosno predstavom koja je oduševila domaćine i od tada je svake godine išao jedan semestar u Ameriku da radi sa studentima. Svjedočio je da ga je taj proces promijenio i da je na drugi način počeo shvaćati teatar. Amerika je za njega bila prozor u svijet. Bio je toliko upečatljiv i siguran u ono što govori, da su ostali dobivali dodatnu energiju. Bio je osebujan, temperamentan u režiranju – pokazivao je silnu strast prema kazalištu, rekla je Ž. Turčinović.

Nastavila je da ga je više dojmio "ulični teatar" na Broadwayju negoli službena produkcija u toj njujurškoj ulici. "Tamo je shvatio važnost kazališne kritike, koja te može 'pokopati'. Ako bi napisala loše o nekom komadu, publika ne bi išla gledati tu predstavu jer je karta bila jako skupa. Najvažniji je producent – ako bi promašio, propao bi mu novac i ime i više nitko s njime ne bi radio. Surov je utoliko Broadway na kojemu sve mora biti hit da bi opstalo. 'Broadway nudi kazalište kao robu. Bez te robe život je moguć, a bez kazališne umjetnosti život je nezamisliv', zapisao je Paro", iznijela je Ž. Turčinović.

Na Dubrovačkim ljetnim igrama je režirao "Areteja", "Kristofora Kolumba" i "Eudarda II.", a Dubrovnik je vidio kao pozornicu "i u knjizi je opisao načela ambijentalnog teatra, kada prostor postaje tvorbeni, a ne dekorativni dio predstave". "Govorio je da kazalište tamo dolazi publici i da je teorija bez prakse pasivno znanje. Govorio je za sebe da je praktičar i da njegovo znanje proizlazi iz njegova rada", dodala je Ž. Turčinović.

U knjizi "Teatralia disjecta" se prisjetio svoga djetinjstva i obitelji koja se skrasila u Karlovcu.

"Karlovac je zaslužan za njegove formativne godine u kojima se rađala 'sudbinska sklonost kazalištu'. Gledao je sve predstave u tom gradu i s grupom kolega je odlazio na predstave u Zagreb. Njegova fascinacija Miroslavom Krležom je bila jaka i nije bila slučajna. Zapisao je da je potajice u kavani preko puta 'Zorin doma' promatrao Krležu sa suprugom Belom kada su gostovali s predstavom 'U agoniji'. 'Čini mi se da sam već tada sebe vidio kao budućeg redatelja', naveo je. Volio je dramatizirati Krležine romane", nastavila je Ž. Turčinović.

Naglasila je da je zasluge za svoju "inicijaciju kazalištem" dao profesorici Mariji Vrbetić – Maci i Stjepanu Mihaliću, koji mu je povjerio prve režije, prepoznavši njegov talent i ljubav za kazalištem.

Glavni urednik izdavačke kuće "Disput" Josip Pandurić je s Parom radio na posljednje dvije njegove knjige.

"Bio je iznimno načitan. Radeći kazališne predstave je šetao poviješću i geografijom svjetske književnosti. Naš zadnji susret je bio u jednom kafiću 2018. godine kada me pitao bih li htio biti izdavač knjige o njegovim dubrovačkim predstavama. Naravno, pristao sam odmah. Zazirao je od monografija, a nukalo ga se na to. No, za ovu ideju koju mi je iznio osjetio sam fenomenalan elan", prisjetio se Pandurić.

Knjigu "Razgovori s Miletićem" je opisao kao "silno šarmantan dramolet, ali i trilerski napet razgovor tadašnjeg intendanta HNK sa svojim predšasnikom".

"Jako puno je pisao, a ono što je pisao je pobabirčio, sakupio na način koji nije pretenciozan u svojih pet knjiga. U njima ćete naći tekstove koje je pisao za kazališne knjižice. Nije bio lijen da napiše nekrolog nekome od dragih prijatelja i suradnika, a ti su tekstovi govorili puno o svijetu kojega je dijelio s pokojnikom. Pisao je za obljetnice i druge prilike. Rado je pisao osvrte na vlastite predstave i rado se prisjećao svojih učitelja. Bio je majstor impresija. Krasna su mu sjećanja. Često je pisao u formi pisama. Zapisi iz Amerike su bili njegova opsesija, a riječ je o fenomenalnim portretima, opisima pustinjskih avantura i rada s glumcima. U svakoj knjizi ima takvih zapisa. Za njega je stvaranje knjige bilo poput rada na kazališnoj predstavi. Njegova erudicija je iznimna – to je notorno. Njegovo znanje i karizma su ulijevali povjerenje u ljudskost, znanje i jednostavnost", dodao je Pandurić.

Dramski pisac Nino Škrabe je rekao da mu je Paro bio kao stariji brat. Zajedno su radili na zadnjoj Parovoj predstavi "Dobri čovjek Bažulek". "Trebalo bi izdati njegove karlovačke zapise. Paro je peta karlovačka rijeka s mnogo pritoka", naglasio je.

Dodao je i da je Paro volio "male stvari". "Navijao sam za Seltikse, a on za Lejkerse u NBA ligi. Izgubio je okladu i platio kolače. To su najslađi kolači koje sam jeo. Fino smo se prepirali i oko Ive Andrića i Krleže", rekao je Škrabe.

Istaknuo je da je Paro i pisac scenarija, primjerice za film "U agoniji".

"Slao mi je razglednice, a svaka je bila mali esej, o Zagrebu, južnoj Kaliforniji, pustinji, Johnu Wayneu, Franku Sinatri... Bila bi sjajna knjiga kada bi se skupile te njegove dopisnice. Zadivljuje što je sve mogao napisati u četiri rečenice. Napisao je fantastične predgovore za tri moje knjige, a posebna bi knjiga mogla biti ona koja bi obuhvaćala njegove predgovore i pogovore. Nakon Matka Peića je sigurno najveći hrvatski putopisac", dodao je Škrabe i naglasio: "Po ocu je bio Pažanin, a po majci kozak. Disao je s oba plućna krila – katoličkim i pravoslavnim. Takav je i bio čovjek. Bio je kozmopolit, a volio je svoju zemlju. Volio je sve ljude".

Končić je jedno vrijeme bio vršitelj dužnosti kazališta "Komedija" kada je angažirao Para, što je ovome bilo posebno drago jer se nakon 30 godina vratio u tu kuću.

"Prije 14 godina sam za Histrione radio 'Balade Petrice Kerempuha'. Paro mi je napisao krasno pismo. Rekao mi je da mu je to najbolja dramska predstava koju je gledao proteklih pet godina. To je pismo preinačio u kritiku koju je objavio u periodici. U tom je tekstu pisao o nemarnom odnosu prema govoru, da je pojam umjetničkog govora zanemaren. Govorio je o prizemnom odnosu prema jeziku, govoru i životu i da to odgovara prizemnim sadržajima koji se nude. 'Govor je najsavršeniji izraz ljudskog bića. Mora se njegovati da ne zakržlja. Glumčev govor hrani se dobrom literaturom, a banalni će ga sadržaji osiromašiti, ugrozit će glumčevu kompleksnu emotivnost, njegovu unutarnju ljudskost', zapisao je. Mene je naveo kao iznimku", naveo je Končić.