U španjolskom parlamentu upozoravaju da bi razmjeri kockanja mogli dosegnuti - Hrvatsku.

Da je netko sredinom šezdesetih izumio vremeplov, tu vječnu maštariju mnogih, društveni bi radnici, među njima i novinari, vjerojatno pali u nesvijest kada bi vidjeli razmjere koje su kockanje i različiti oblici igara na sreću dosegnuli na ovim prostorima. 

I nije do toga nikom previše stalo, za razliku od nekih drugih sredina pa smo prije nekoliko tjedana mogli čitati i o tome da se u španjolskom parlamentu raspravlja o problemima u južnoj pokrajini Murciji koja, lijepog li citata svima na ponos "po broju kladionica u odnosu na broj stanovnika druga u Europi, odmah iza Hrvatske". 

Sadržaj se nastavlja...

U Španjolskoj, također, u okviru borbe protiv kockarske ovisnosti, kladionice od 2021. ne smiju biti sponzor sportskim klubovima, dok se u Hrvatskoj od prošle sezone i nacionalna liga zove prema kladionici. 

Kako bilo, daleke 1964. godine lokalni je tjednik s puno zabrinutosti pisao o "pismanju", obliku kockanja za siću, s kovanicama koje se bacaju prema crti pa tko najbliži - kupi ostale. 

„Kocka“, Karlovački tjednik, 16. travnja 1964.

Grad je jedva dočekao prve tople proljetne dane, pa da svoj život u četiri zida preseli u parkove i šetališta. Izgleda da su to jedva dočekale i grupice mladica, koje su zaposjele neke punktove na javnim mjestima, i reklo bi se, neprekidno od jutra do mraka vrte smeđe novčiće, već uprljane od blata i premetanja po rukama. „Pismanje“ se zove ova igra. Poznaju je i najstariji Karlovčani pod tim imenom. A znaju i još nešto: Zarazna je. A i pare se mogu na njoj izgubiti.

Prošlogodišnje proljeće donijelo nam je istu tu sliku i na istim mjestima: oko kina „Edison“ i kraj Ekonomske škole. Nije ovo zvonjava na uzbunu: Omladina nam se kvari „pismanjem“ i kockom, ali zar tridesetak mladića ne pokazuju da isto toliki broj porodica ne zna gdje je jedan njihov član. Isto tako ne zna gdje se sakrilo i gdje je utrošeno onih nekoliko „stotki“ džeparca što ih mladić dobiva za svoje lične rashode.

A crta usječena na blatnjavoj zemlji „pojede“ponekad i čitav džeparac, a nesretniku ništa drugo ne preostaje nego da kod kuće izmisli neki novi trošak, kako bi namakao pare za još jedan dan „pismanja“. Uza sve to izgleda da nitko nije zabrinut. Male slike iz našeg grada znaju biti neugodne. I zbog proljeća od koga očekujemo ljepotu, sunce, zelenilo i nesmetanu šetnju. Da nam oči ne zapinju za grupicu okupljenu oko crte koja čitav dan vrti novčiće već uprljane od blata - novčiće za koje je njihov roditelj utrošio nekoliko sati svog rada za strojem ili uredskim stolom.

(foto: kafotka.net)