Streljački klub Policajac nakon 14 godina osvojio je ekipni naslov prvaka države, a Matija Cindrić bio je najbolji u pojedinačnoj konkurenciji.

To je bila samo potvrda da glasači nisu pogriješili kada su upravo ovaj kolektiv proglasili najboljim sportskim klubom u gradu na četiri rijeke za 2022. godinu, a Matijin naslov otvara i zanimljivu mogućnost da postane i najbolji sportaš grada, što je više puta bio njegov otac Vlado i što bi, ako se ne varamo, bilo po prvi puta da ovu titulu ponesu otac i sin.

Matija Cindrić danas studira na Kineziološkom fakultetu, no već ima iza sebe završenu Policijsku akademiju pa nije ni čudo da nastupa za SK Policajac. Ipak, klub nije otvoren samo za policajce...

Sadržaj se nastavlja...

- Ne, ne, nije to nikakav uvjet. Klub su osnovali policajci i od tuda mu ime, ali normalan smo sportski klub u koji su svi dobrodošli.

Uzevši u obzir obiteljsku tradiciju, nije čudno da si završio u streljaštvu?

- Tako sada ispada, ali nije to uvijek bilo tako. Tata nas nije forsirao, brat i sestra recimo nemaju veze sa streljaštvom i ne zanima ih to. A ja sam jako dugo igrao rukomet i to mi je bila velika sportska ljubav. Počeo sam sa sedam godina i nije me na prvu zanimalo streljaštvo, ali onda s vremenom sam sve više pratio tatu, njegove rezultate, uspjehe, putovanja i postajalo mi je sve privlačnije. Negdje sa 16 godina sam krenuo ozbiljnije na streljaštvo i vidio da mi ide i...

I prebacio se?

- Ne odmah. Rukomet mi je stvarno bio jako drag, igrao sam ga negdje do 22-23 godine, paralelno sa streljaštvom, a onda kada sam upisao Policijsku akademiju jednostavno više nisam imao vremena za sve i morao sam odabrati. Mislim da sam dobro napravio, jer, evo, uspjeha stvarno ima, a u rukometu možda i nije išlo baš onoliko dobro koliko sam se nadao i priželjkivao. 

Pratiš li još rukomet?

- Stvarno ga volim i nedostaje mi često, ali nažalost jednostavno ne stignem na utakmice. Ali pratim sve rezultate, drago mi je da se vraćaju u Premijer ligu. 

Što se tiče streljaštva, od početka si na pištolju?

- Da, to je nekako bilo i logično uz tatu, a i naš klub je zapravo gotovo u potpunosti orijentiran na pištolj. 

Ovako iz laičkog kuta, kolika je razlika u disciplinama, da ti sada netko da pušku, da li bi ostvario dobar rezultat?

- Bih, sigurno. Princip je isti, povezano je sve to na razne načine, naravno, trening i praksa čine svoje i ne želim reći da bih imao rezultat kao najbolji hrvatski strijelci s puškom, ali imao bih dobar rezultat, ne bih promašivao mete (smijeh). Uostalom, radim u specijalističkom timu interventne policije pa se i tamo "bavim" i puškom i pištoljem.

Ekipno je ova godina sjajna za SK Policajac, a i za tebe osobno. Postali ste prvaci Hrvatske ekipno, ti pojedinačno, sada ste osvojili i drugo mjesto, i ekipno i pojedinačno, na završnici Hrvatskog kupa...

- Pa je, napokon smo dočekali tu titulu, 14 godina nismo bili prvaci, a uvijek smo bili negdje blizu. Stalno smo bili drugi, treći, uvijek je nešto malo nedostajalo, napraviš jedan kiks i teško se vratiti. Presretan sam, a drugi možda i više, jer i puno duže čekaju na ovaj naslov. I mislim da smo ga stvarno zaslužili, ove sezone smo bili baš dominantni, pobijedili smo na svim kolima, samo smo jednom bili drugi. 

I ti uspjesi, a naravno još više i pojedinačni uspjesi otvaraju i pitanje međunarodnih nastupa. Što vas čeka ove godine i kakve su ambicije?

- U prvom planu je Svjetsko prvenstvo kojem je krajem kolovoza domaćin Baku u Azerbajdžanu. Jasno, cilj je plasirati se tamo, skoro bih rekao da je to minimum koji očekujem. E, a onda je to SP i kvalifikacijsko za Olimpijske igre u Parizu i priželjkujem da tamo izborimo barem jednu normu za OI, tu smo u nekoj konkurenciji tata i ja. 

Kako do SP, a kako onda do OI?

- Teško! Ali izvedivo. Norma za SP je 575 i na pet kvalifikacijskih turnira treba je ostvariti dva puta. To je točno i moj osobni rekord na natjecanjima, ali ove godine dobro pucam i vjerujem da mogu nastaviti u tom ritmu pa i popraviti rezultat, jer na treningu postižem i puno bolje rezultate. A, na OI, to je već dosta teže, jer trebalo bi se plasirati u finale, odnosno biti barem u top 10 ako su neki finalisti već izborili nastup na kontinentalnim prvenstvima. To je nešto što mogu i čemu se nadam, ali što je teško obećavati, često samo nijanse odlučuju oko toga jesi li osmi ili si u donjem dijelu ljestvice.

Koliki ti je rekord na treningu?

- Zapravo nisam posve siguran, jer to ipak ne znači ništa u službenom smislu, ali negdje oko 585.

(za usporedbu spomenimo ovdje kako se u olimpijsko finale na posljednjim OI u Tokiju ulazilo sa 578 krugova, op.a.)

Pa, koja je onda razlika? Trema? Koncentracija?

- Sve to pomalo, u streljaštvu je često i glavni zadatak prebaciti rezultate s treninga na natjecanje. Tremu imam uvijek, ali ona sama po sebi nije toliko negativna, sjećam se da samo jednom nisam imao tremu, ne znam ni sam kako i zašto, ali tada sam baš loše pucao. No, koncentracija i mir, to često ima svoj utjecaj na natjecanjima, pogotovo na velikim natjecanjima. Razlike između vrhunskih strijelaca su male, nije rijetko da netko osvoji zlato na velikom natjecanju pa onda sljedeći puta bude, ne znam, 37. Ili da su 2-3 kruga u 60 ispucanih metaka razlika između plasmana u finale i plasmana koji je jako daleko od toga.

Treba imati čistu glavu?

- Da, idealno je izbaciti sve iz misli, ali to jako teško ide. I nije to samo kada možda malo kiksaš, pogodiš devetku pa malo pištolj oteža, ruka zadrhti jer sljedeće mora biti desetka. Naprotiv, mene još više zna mučiti potpuno suprotna situacija, krenem super, nanižem nekoliko desetki i onda ne mogu iz glave izbaciti maštarije o stotki u tom krugu i onda sljedeći hitac podbacim. Sve je to nešto na čemu treba jako puno raditi, a nadam se da će biti sve bolje i bolje s vremenom. 

Kakvi su uvjeti za rad?

- Sada su dobri, stvarno nam jako puno znače elektronske mete, jer je cijeli trening lakši i učinkovitiji, a i na svakom ozbiljnom natjecanju su elektronske mete. 

Ima li još problema sa stanarima?

- Trebala bi doći i zaštita s bukobranima pa bi trebalo biti i manje problema. No, cijela ta priča je po meni i pretjerana. Ja razumijem ljude koji tamo žive, ali mislim da bi i oni trebali imati razumijevanja prema sportu. Jer, jedna bitna stvar u cijeloj priči je da je sportsko strelište na toj lokaciji dulje nego te zgrade. Pa onda si valjda ipak znao gdje dolaziš. I važno je reći da to nije nikakav kaos koji onemogućava življenje, zračno oružje i malokalibarsko se praktički ni ne čuju, jedini problem je velikokalibarsko, a ono je i skuplje i puno ga rijeđe upotrebljavamo. Konkretno, velikokalibarskim oružjem treniramo mjesec dana, ali ne svaki dan, već možda dva puta tjedno po sat vremena. Nije to nešto neizdrživo.

Može li Karlovac s boljim uvjetima organizirati i neko veće domaće pa i međunarodno natjecanje?

- Može, ali to zapravo nema veze sa samim strelištem. Najveća natjecanja se ne održavaju na strelištima, nego u dvoranama. 

Kakva je kod nas zapravo popularnost streljaštva? Ima li publike? Na tim velikim svjetskim natjecanjima su često tribine prilično pune...

- Kod nas baš i nema publike, razumijem s jedne strane da to i nije toliko atraktivan sport za gledanje, ali mnogi vjerojatno misle i da bi se teško snašli i da ne bi mogli pratiti kretanje rezultata, no više nije tako. Sada se s elektronikom sve odmah vidi. 

Ima li interesa kod mladih?

- Nažalost, sve manje. U našem klubu gotovo da i nema podmlatka, srećom SK Karlovac je jako dobar po tom pitanju i rade kvalitetno pa se onda kasnije i netko od tih mlađih usmjeri prema pištolju ako ima afinitete, dok su oni puno više orijentirani na pušku. No, i kod njih i zapravo svugdje u Hrvatskoj je problem da se sve manje mladih interesira za streljaštvo. Nema nažalost više ni u školama sati streljaštva, koji su nekada bili redovni, a onda bi se uvijek dio djece zainteresirao, pogotovo ako vide da im dobro ide.

Odnosi između klubova su dobri? Ne samo u Karlovcu, nego općenito u Hrvatskoj?

- Da, streljaštvo je po tome odličan sport. Stvarno nema nikakvih animoziteta ili napetosti, svi smo u dobrim odnosima, gotovo uvijek je nakon natjecanja i zajedničko druženje, podržavamo jedni druge.

Hrvatska je imala i velikih međunarodnih uspjeha u streljaštvu, ali obično je tu puška bila u prvom planu. Što nedostaje pištoljašima za svjetski vrh?

- Teško je to reći. Istina je, na puški imamo puno više uspjeha, mi kao da smo "začarani", jer nije da nismo imali kroz godine odličnih pištoljaša koji su mogli u sam svjetski vrh, ali nekako uvijek u presudnom trenutku bi nešto nedostajalo. Nadam se da bi se i to moglo promijeniti ovih godina. Trenutačno smo tu u prvom planu tata i ja iz Karlovca, dva strijelca iz Solina i jedan iz Osijeka i svi mogu jako puno, samo da se jednom sve poklopi. Uz to je tu još također 5-6 strijelaca koji su odmah do nas, tu je i naš Slavko Matanić. 

Radiš dosta zahtjevan posao, je li se kad dogodilo da propustiš veliko natjecanje zbog intervencije?

- Nije, imao sam sreće, a i zaista je veliko razumijevanje na poslu. Možda se dogodio poneki manji turnir koji nije bio toliko važan, koji sam morao preskočiti zbog nekog poslovnog zadatka, ali veća natjecanja ne. 

Nađe li se uz sve to i slobodnog vremena?

- Nađe, ali jako malo. I onda ga volim provesti skroz na miru, s djevojkom i s obitelji. Kada se ukaže prilika, a to je isto nažalost rijetko, volim otputovati negdje, djevojka i ja smo nedavno bili na Cipru i to mi je stvarno dobro došlo za malo opuštanje od svega. 

Možda budeš opušteniji i na Svjetskom prvenstvu?

- Haha, nadam se. Treba prvo doći tamo, ali vjerujem da hoću. A onda... mirnoća je sve.

Razgovarao: Darko Lisac