Našeg današnjeg sugovornika možda ste upoznali iz perspektive pacijenta u zubarskoj stolici, a ako niste sigurno ste ga vidjeli u šetnji s "malim čoporom" predivnih pasa.

Dr.med.dent Gordan Petričić zapravo je izravni nasljednik ordinacije u Sarajevskoj, koju je godinama uspješno vodila njegova majka Spomenka, koja i danas ponekad obavi neki manji zahvat. I dok se mnogi klinci boje zubara, Gordan je vjerojatno već kao klinac želio baš to postati...

- Pa, zapravo je i bilo od malih nogu, ima tu istine. Mama je tada još radila na Oralnoj kirurgiji u Općoj bolnici na Švarči i ja sam često bio gore i čuvali su me tamo svi, od sestara do doktora. Mislim da sam imao šest godina kada sam prvi puta gledao i jedan ozbiljan zahvat i nisam imao nikakve negativne reakcije, nisam se prepao niti me odbilo, tako da se može reći kako sam u neku ruku stvarno još od malih nogu bio zainteresiran za ovu struku i ovaj posao.

Sadržaj se nastavlja...

Nisi se bojao zubara?

- Nisam, nikad. Ali nema to veze s obitelji, brat se bojao (smijeh).

Tako ste se i podijelili, brat je otišao tatinim stopama (tvrtka za projektiranje i stručni nadzor u graditeljstvu), ti maminim...

- Da, iako nije tu bilo nikakve prisile, jednostavno se tako poklopilo.

Kako zapravo ide školovanje za doktora stomatologije? Postoji li neki smjer i prije fakulteta?

- Postoji srednja zubotehnička škola, no ja sam išao u Gimnaziju, jer problem sa srednjom školom je da nema sve predmete potrebne za kasniji studij. No, iako sam bio orijentiran u tom smjeru zapravo me život nakratko odveo u drugom smjeru. Naime, u četvrtom razredu sam otišao u SAD i tamo završio srednju školu i zatim upisao koledž. 

Stomatološki?

- Ne, upisao sam biologiju na University of Maine.

U Derryju? 

- Haha, ne, kao što znamo Derry ne postoji, no Stephen King je tamo stvarno velika faca i svake godine je dolazio na Sveučilište i držao nam govore. 

Onda si dobro upoznat s njegovim djelima?

- Solidno, iako sam ga prije puno više čitao, a danas prije pogledam neku filmsku adaptaciju ili seriju.

Kako si se onda vratio na stomatologiju?

- Nakon faksa sam godinu dana radio u New Yorku, a to je bilo zapravo nešto skroz treće, nije imalo veze niti sa stomatologijom, niti s onim što sam studirao, odnosno bio sam nešto kao "head hunter" za jednu IT agenciju. Bilo je zanimljivo, ali počela me opet privlačiti ideja o stomatologiji, a tu se poklopila i ideja o povratku, iz jednostavnog razloga što bi to u Americi bilo izuzetno skupo. Tako sam se vratio u Hrvatsku, upisao fakultet u Zagrebu, isprva je bilo i malo smiješno jer sam bio pet godina stariji od svih, no to se s vremenom ipak nekako "izbrisalo", kad sam tek došao bilo je dosta očito, ja 23, oni 18, ja imam iza sebe nekakvo iskustvo iz Amerike, oni su skroz novi u toj situaciji da su otišli od roditeljskog doma, ali s vremenom smo se izjednačili.

Na fakultetu si upoznao i kasniju suprugu, također doktoricu stomatologije, tako da više nije bilo povratka?

- Haha, da, to je onda bilo zacementirano.

Odmah si počeo raditi privatno, odnosno u ordinaciji koju je tada još držala mama?

- Skoro odmah, kratko sam radio u Domu zdravlja Vojnić. 

Kada si preuzeo ordinaciju?

- Hm, sad si me malo iznenadio, mislim da 2013. što znači da bi sad bila i deseta obljetnica...

Tko je tebi zubar? Supruga?

- Da, kada smo si dobri (smijeh). 

A, kad niste? Jesi li probao kad sam sebi obavit neki manji popravak, kao Mr. Bean?

- Haha, nije možda baš profesionalno, ali priznajem da jesam. Ali samo jednom i nije baš dobro završilo! Nije to baš preporučljivo, ali padne ljudima svašta na pamet, znam kolege koji su si sami vadili zub i koliko znam nikad nije dobro završilo. 

U Americi znači nisi imao nikakvih dodira sa stomatologijom? 

- Jesam kao pacijent. 

Kako zapravo stoji Hrvatska na tom planu, recimo kada je u pitanju aparatura, opremljenost ordinacija, zaostajemo li tu za Europom i SAD-om?

- Ne, mogu stvarno odgovorno reći da je usluga koju pružamo pacijentima u Hrvatskoj jednaka onoj koju bi dobili i bilo gdje na zapadu, jedina razlika je što je našim kolegama na zapadu nešto lakše i jeftinije doći do sve te opreme i u potpunosti opremiti ordinaciju. Ali, svi trendovi se prate i kod nas.

Kad je SAD u pitanju onda je valjda svima kroz serije, filmove, a i razne YouTube videe poznat onaj "rajski plin" ili "smiješni plin" koji je tamo svakodnevna praksa. Zašto se ne koristi kod nas?

- Koristi se, kako ne. Samo što je u Europi puno rjeđe da se koristi tako masovno. Po meni je to u redu ponekad kod djece ili kod pacijenata koji imaju zaista ogroman strah, ali nema potrebe za sedacijom u toj mjeri kod ostalih.

Hrvatska polako postaje sve poznatija i po dentalnom turizmu, a zemlje u susjedstvu i još više. Imaš li ti takvih pacijenata?

- Ne, klasičnim dentalnim turizmom se ne bavim i to mi nije nešto što me posebno interesira. No, uvjetno rečeno stranaca ima, naši ljudi koji žive vani pa kada dođu u Hrvatsku žele obaviti sve kod nas, jer im je jeftinije. Ponekad i neki stranac kada je hitna situacija. 

Je li Hrvatska dobro "pokrivena" stomatolozima? Ima li ih dovoljno? Često su velike gužve u ordinacijama...

- Ma je, Hrvatska je odlično pokrivena, štoviše rekao bih da je u nekim većim gradovima, posebno u Zagrebu, čak hiperinflacija stomatologa. Danas imamo četiri fakulteta i definitivno s te strane nema brige. U manjim sredinama ponegdje može biti problema, ali što se tiče Karlovca mislim da je prilično dobro pokriven. A sad, gužve i redovi... to je i dio posla, i naši pacijenti znaju da postoje određene situacije koje su neizbježne, jasno je da ćemo uvijek primiti nekoga tko ima bilo kakvu hitnost preko reda, iako nije taj dan naručen.

Koliko zapravo radiš?

- Sada je sve to malo bolje, bilo je perioda kada sam radio i po 12 sati dnevno, pa svake subote, onda shvatiš da ne može tako jer ćeš i ti "izgorjeti", ovo je i posao u kojem ti nije svejedno, kad je nešto komplicirano znao sam po noći razmišljati satima kako će sve ispasti ili što napraviti s nekim kompliciranim zahvatom. Sada se supruga i ja odlično nadopunjujemo, a trebali bismo uskoro dobiti i još jednu mladu doktoricu tako da vjerujem da ćemo doći do nekakvog čvrstog normalnog radnog vremena.

Tko vas ne zna iz ordinacije, vjerojatno vas zna po četiri prekrasna psa, sibirska haskija...

- E, to bi bilo više pitanje za Natašu, to je njena ljubav i preokupacija, ja sam "samo" pristao na sve to i u procesu ih zavolio. Predivna su to bića, a meni je posebno zanimljiv odnos njih i naše djece. Klinci sad imaju 4 i 6 godina i oni njih uopće ne doživljavaju kao pse, oni su njima jednostavno dio obitelji. Baš nedavno su nas počeli nagovarati da im kupimo psa. Pa imate četiri! Ne ne, oni bi onog pravog smeđeg kao iz crtića (smijeh).

Kako se opuštaš?

- Evo, baš nakon razgovora bježimo za Rovinj, udahnuti malo morskog zraka i sunca.

To su otočni korijeni...

- Je, s tatine strane porijeklo je s Iža, a ne bih ti više ni znao reći tko mi je rod, a tko nije, kad god dođem samo mi pokazuju ljude - ovo ti je rod, e ono ti je isto rod, cijeli otok mi je rod (smijeh).

Ljeto onda provodiš na otoku?

- Ma ne, ljeto provodim na Korani na vaterpolo igralištu! To mi je najdraža rekreacija i druženje, imamo stvarno veliku grupu okupljenu oko vaterpola i cijelo ljeto provedemo na Foginovom. Nažalost, samo ljeti, nadam se da će se stvarno već jednom obistiniti i te najave oko bazena.

Razgovarao: Darko Lisac