U okviru Zvjezdanog ljeta očekuje nas i ljetno izdanje 13. Karlovac Dance Festivala sa zanimljivim i domaćim međunarodnim programom.

Iza festivala od samog početka stoji Melita Spahić-Bezjak, koja je u svijetu suvremenog plesa itekako prepoznatljivo ime ne samo diljem Hrvatske, već i izvan granica Lijepe naše. 

- Ovo nam je trinaesto izdanje, bit će podijeljeno u dva dijela, ljetni i jesenski. Zadovoljna sam sve u svemu, ovako u nekom kratkoročnom pogledu ono što bih voljela je da više predstava imamo na otvorenom, ali to je često logistički dosta velik problem. Pogotovo ljetni dio festivala bih voljela da smo potpuno vani, ali morali smo dio programa staviti u Zorin dom.

Sadržaj se nastavlja...

Ipak, bit će i vanjskih predstava?

- Hoće, bez da sad još previše otkrivam, imat ćemo jednu predstavu na promenadi, javnu probu na Korani, a na Korani će biti i jedan performans iznenađenja, koji u programu nismo ni najavili vremenski, dogodit će se - kad se dogodi! No, bit će zanimljivo i atraktivno, vjerujem da će se ljudima svidjeti.

Rekla si da su to kratkoročne želje, ima li i dugoročnih?

- Pa ima, uvijek ima, da nema želja i planova ne bi valjda bilo ni motiva da se nešto radi i stvara. Moja velika želja je jedna predstava na Korani, ali kada to kažem mislim zaista na Korani i u Korani, odnosno mala pozornica nasred rijeke i gledatelji u čamcima. To je logistički noćna mora, ali ne odustajem još od toga, vjerujem da će se jednom i ostvariti.

Koliko unaprijed nastaje program festivala, primjerice znaš li već sada i sve što će nas očekivati u jesenskom dijelu?

- Naravno, pa već godinu dana prije se program počinje formirati. Neću ti otkrivati što će sve biti dio Karlovac Dance Festivala na jesen, ali možemo opet o lokacijama i mogu najaviti da se nadam da će jedna predstava biti i u Edisonu, koji bi do tada morao biti otvoren.

Imaš već i datum otvaranja? 

- Hahaha, nemam nemam, ali vjerujem da će do festivala već raditi punom parom.

Svi klinci vole plesati pa je suvišno pitanje kada si otkrila ljubav prema plesu, no kada si počela otkrivati da je to nešto više i veće?

- Pa normalno, počelo je kroz igru u dječjoj dobi. Iako se možda već i tada moglo naslutiti da je to malo veća ljubav, jer bile su to prave male predstave koje smo radili po dvorištima. Tu je bilo i kostimiranja, pjevanja, plesa... Rano sam zapravo i počela ići na ples.

Kada?

- Prvo sam zapravo krenula na gimnastiku, to još kao klinka u vrtiću. A, u prvom razredu osnovne škole sam se upisala i na Baletni studio Zorin doma kod Branke Spaić-Podvorac.

Onda si paralelno gimnasticirala i plesala, ili si se opredijelila samo za ples odmah?

- Ma joj, svašta sam ja paralelno radila. Išla sam na šah, na tenis, u školi sam bila član lutkarske i folklora, nastavila sam i s gimnastikom i išla i na ples. Nije mi baš jasno kako se to sve stizalo! Dobro, dosta toga je bilo kratkotrajno, ali gimnastikom se jesam bavila malo duže, nekoliko godina, ali onda sam ipak morala nešto odabrati i odabrala sam ples. 

Čini li ti se da su klinci nekad bili puno aktivniji? Imaš i kćerku pa i iz tog kuta, evo nabrajaš čime si se sve bavila, danas su mnogi samo uz mobitele, je li tako i kod tebe doma?

- Nije, iako sam doživjela jedan neugodan poraz (smijeh)! Kći se bavila plesom do 13. godine, ali sada ju je uhvatilo crtanje i - odbojka! E, a zato taj "poraz", jer sa suprugove strane skoro svi su igrali odbojku tako da su sad sretni jer su pobijedili haha. Šalim se, naravno, glavno je da se bavi onim što voli i da se nečim - bavi. A, sad ću i ja valjda otići na poneku utakmicu, znam da su odbojkašice odlične, ali nisam ih još uspjela pogledati.

A ti? Spomenula si više sportova kojima si se bavila, prakticiraš li još koji? Pretpostavljam da ne vježbaš na dvovisinskim ručama, ali možda šah, tenis...?

- Ne nažalost, ma u šahu sam i loša, nije to bilo baš uspješno učenje. Tenis sam znala zaigrati jedno vrijeme, sada nažalost nemam baš vremena, nisam već dugo. I trčim sve manje, jedino tijekom ljeta puno plivam. No, i ples je u neku ruku sportska aktivnost. 

Pa da se i vratimo plesu, došla u prvom osnovne i nikad nisi otišla?

- Tako je. A, zapravo se i poklopilo nekoliko stvari koje su me još čvršće vezale uz ples. Bila sam tek maturantica, kada je iznenada naša Branka odlučila otići u mirovinu i odmah sam dobila jednu grupu na vođenje, a ubrzo smo zapravo i preuzeli vođenje Baletnog studija kolege Dalibor Kolar, Đurđa Kunej i ja. Tu su, jasno, krenule i prve prave koreografije koje sam radila, dosta smo surađivali i s Dramskim studijem koji je tada imao nekoliko hit predstava, posebno je ja mislim svima ostao u sjećanju predivni Peace Child, s kojim smo proputovali pola Europe. 

Upisala si Akademiju?

- Ne, još uvijek sam tada bila neodlučna oko nekih stvari. Cijelo srednjoškolsko obrazovanje sam planirala na upravno pravo pa sam ga i upisala. I završila. No, tada sam paralelno upisala i umjetničku srednju školu za ples u Zagrebu.

Kasnije si, ipak, studirala u Londonu?

- Da, 2004. godine sam otišla na London Contemporary Dance School i to je sigurno jedno vrijedno iskustvo koje me mnogo čemu naučilo i na neki način i oblikovalo ono što danas radim. Bila sam u Londonu pet godina, tri na studiju i još dvije godine sam radila na raznim projektima. 

Kakva je razlika između engleskog i našeg obrazovnog sustava po pitanju plesa?

- Ogromna. I danas je ogromna, a tada je to bilo nešto potpuno neusporedivo, tu i tamo se nešto moglo naći u Zagrebu i to je sve. Danas je malo bolje, iako još uvijek zaostajemo puno. Meni je, recimo, jako žao da u Karlovcu nema plesne umjetničke srednje škole, polako niču u raznim sredinama i voljela bih da tako bude i ovdje, jer imamo i primjer naše jako uspješne i kvalitetne Glazbene škole kako to može dobro funkcionirati. 

Jesi li razmišljala o ostanku u Engleskoj?

- Jesam, vagala sam dosta, ali na kraju su ipak prevagnuli obitelj i Karlovac. I nije mi žao, jer kada je u pitanju kultura i suvremeni ples, stvari su krenule u tada posve neočekivanom smjeru i brojni moji kolege iz Londona se danas žale da situacija nikada nije bila gora, drastično su im srezane potpore, neki rade i po dva posla uz ples jednostavno da prežive od prvog do prvog.

Vjerojatno ni kod nas nije lako?

- Ma nije, naravno. 

Pretpostavljam da ti poslovi oko Free Dance i Ateljea suvremenog plesa nisu dovoljni za život?

- Jasno da nisu, ali uvijek ima raznih projekata, a i radim u umjetničkim školama u Lovranu i Labinu. 

Nije baš blizu? 

- Nije. Lovran je malo bliže, a Labin je autobusom tri i pol sata, ali što se može. 

Putuješ?

- Putujem. Srećom, samo dva puta tjedno. Malo sam se i ubrzala, odem autobusom do Rijeke pa me tamo pokupe kolege i nastavimo autom do Labina pa ipak ide malo brže.

Kako posluje sam Centar Free Dance, odnosno Atelje suvremenog plesa? Ima li interesa?

- Ima. Općenito gledano, interes za ples u Karlovcu je jako dobar i velik, iako je djeci, ne treba od toga bježati, često draži ili natjecateljski ples kakvim se bavi nekoliko skupina ili Baletni studio Zorin doma koji isto ima različite grupe. Za suvremeni ples ipak ima manje interesa, ali ga ima. Malo nas je i pandemija pogodila, dosta toga se "raspalo" i teško je opet skupljati i okupljati ljude, ali polako ide. Trenutno imamo radionice na kojima je oko 25 djece, s odraslima je puno slabije, ali i oni se priključe kada su u pitanju neke plesne akcije. 

Koliko sama plešeš u predstavama? 

- Još uvijek dosta. Imam neke svoje projekte, imam projekte u kojima gostujem, bili smo u Portugalu, idem u Berlin u kolovozu, "Magnetsko polje igre", naša predstava vezana uz Teslu igra po cijeloj Hrvatskoj, da nema Karlovac Dance Festivala bilo bi i više toga, ali i ovako je dobro.

Onako izvana ponekad se čini i da si jedina koja organizira KDF. Pretpostavljam da to ipak nije tako?

- Nije, naravno. To je moj projekt i najviše vučem pa prema van možda ispada tako, ali jasno je da su tu uvijek dragi ljudi koji puno pomažu. Bilo je tako od samog početka, a u ovom trenutku svakako se moraju istaknuti Alma Jerinić, Tihana Bakarić, Miran Barjaković... uz svako izdanje KDF-a su i volonteri, čija je pomoć također velika. Za programe na Korani uvijek je velika pomoć bio moj suprug Vlado Bezjak, ali i pokojni Iva Hok. Iz "sjene" veliku pomoć pruža Ivana Sansević...

Razgovarao: Darko Lisac