Volio bih jedino da češće imam vremena za otići u planine bez obaveza, za svoj gušt...

Priroda, planine, vode, pa na sve to i još malo rocka. Naš današnji sugovornik tajnik je KPA Vodomar, voditelj sekcije raftinga, planinarski vodič, član HGSS-a i pjevač, iako za to baš u posljednje vrijeme i nema previše vremena. No, krenimo redom...

- U biti počelo je s planinarenjem, to mi je bila prva ljubav što se tiče tih nekih aktivnosti koje su vodile prema svemu čime se danas bavim. Postao sam i vodič u HPD Vinica, a planinarenje je polako preraslo u sportsko penjanje pa u alpinizam... i na kraju me dovelo i u HGSS. 

Sadržaj se nastavlja...

Od ljubavi i hobija do HGSS-a, koji je na neki način također ljubav i volonterski posao, no imaš li uopće još vremena za planinarenje iz čistog gušta?

- Skoro ništa i to mi je jako žao. Ne mogu reći da nemam dodira s planinama i ne mogu reći da čak i kad si na zadatku priroda nema svoju čar i ljepotu, ali jako su rijetki trenuci kada mogu otići potpuno sam, baš za svoj gušt. 

Koliko zapravo HGSS oduzima vremena? Postoje li tu neka klasična dežurstva ili ste spremni uvijek na poziv?

- Postoji dežurni telefon, no inače svi mi, naravno, imamo svoje poslove, a spremni smo reagirati na svaki poziv.

Događaju li se tu problemi s radnim mjestom? Je li na neki način regulirano da smijete uvijek otići kada je potrebno?

- Zakonski nije, sve to ovisi o poslodavcu. Ja mogu reći da osobno nikad nisam imao problema (radim u HS Produktu), ali i mi se potrudimo da se dobro rasporedimo. Većina akcija na našem području ne zahtjeva velik broj ljudi u istom trenutku, štoviše to bi moglo biti i loše, jer bi se onda svi istovremeno umorili. Pa se radi u smjenama, izađe prvo slobodna ekipa, a onda dođe druga ekipa nakon posla ili već prema dogovoru. Kada su veće akcije to je druga priča, to je obično slučaj kada je riječ o nekom jako velikom području, najčešće u planinama, gdje se ponekad "digne" i praktički cijela Hrvatska.

A je li bilo situacija da je poziv na akciju stigao baš u neko privatno nezgodno vrijeme?

- Toga uvijek bude, eto baš za Božić djevojka i ja krenuli u obilazak obitelji, taman zakucamo na vrata, a meni stiže poziv - nestala žena u Rakovici. I što se može, Sretan Božić, uživajte, ja odoh. 

Je li barem sretno završilo?

- Haha, je, i sretno i smiješno, jer dok smo mi došli na teren žena se taman vratila sama doma.

Koji je otprilike omjer uspješnih i neuspješnih akcija?

- Ovisi kako gledaš, jasno da je onaj pravi uspjeh kada osobu pronađeš živu i spasiš je, ali i kada se pronađe netko tko je nažalost stradao to daje barem nekakav zaključak cijeloj priči, obitelji, prijateljima... Najgore je kada nema apsolutno nikakvog rezultata, ali to se na našem području jako rijetko događa, ja sam u HGSS-u od 2018. godine i imali smo samo jedan slučaj čovjeka kojeg nikada nismo pronašli, niti živog niti njegovo tijelo. Drugdje je to češće, opet kažem na tim nekim velikim površinama, i medijski su bile popraćene priče Poljaka nestalog na Biokovu, Slovenke koja je nestala na Mljetu... oni nažalost nikada nisu pronađeni.

Imaš li neke posebno drage akcije?

- Svaka je draga kad nađeš osobu živu i zdravu, nema ništa ljepšeg i važnijeg od toga. Ne mora ni biti skroz zdrava, glavno da je spašena. Ima situacija u kojima su vremenski uvjeti i zdravstveno stanje nestalog takvi da smo znali da bi vjerojatno osobu našli mrtvu da smo došli pola sata kasnije. Jasno da si onda presretan što si uspio spasiti čovjeka na vrijeme. Bilo je situacija koje te dirnu na lijep način i kada je riječ o nekim teškim ozljedama, sjećam se čovjeka koji se gadno ozlijedio na slapu, imao je slomljenu kičmu ali mi kad smo došli on nam se široko nasmiješio i rekao "dečki, samo nek ste vi tu, sad znam da će biti dobro". Jasno, posebno mi je u sjećanju ostala i akcija spašavanja nasipa na Uni s kolegama Nikicom Spudićem i Romanom Mužakom, koja je bila izuzetno teška, zahtjevna pa i opasna, ali je završila dobro i sretno i spasili smo taj kraj od velike štete, a možda i većih tragedija.

Tu je zapravo ulogu imala i tvoja druga velika ljubav, ali i vještina - ronjenje. Kako si s tim počeo?

- Prije desetak godina i mogu reći da je to jedan prekrasan hobi koji ti uzme jako puno vremena i novaca (smijeh). S vremenom je u karlovačkoj stanici HGSS-a formiran i ronilački tim, koji je obučen baš za spašavanje u mutnim vodama. 

Tajnik si KPA Vodomar, koliko ste aktivni godišnje?

- Mislim da slobodno mogu reći da smo vrlo aktivni. Vodimo preciznu evidenciju i prošle godine smo imali 356 urona, dakle praktički bi se moglo reći da smo cijele godine ronili barem jednom dnevno. Jasno, to nije baš izravno tako, jer ima perioda u kojima je ronjenje nemoguće, a s druge strane postoje ronilački izleti na kojima je više urona dnevno. No, aktivni smo. 

Često je to povezano i s ekologijom?

- Je, imamo svoju veliku akciju u Dugoj Resi, ali i sudjelujemo na brojnim eko akcijama u praktički cijeloj Hrvatskoj, od rijeka do mora. To je uvijek i veliki gušt, ali ima i nezadovoljstva i ljutnje kada vidiš što je sve bačeno u naše rijeke ili more. Dođi jednom do Vodomara, imamo i zalihu mnogih pronađenih stvari, izložbu "ulova". Svega tu ima, pa i stvari koje si nismo mogli objasniti, kao što su kupaće gaće s džepom u kojem je bilo 1250 kuna. Zašto netko ima toliko novca u kupaćima? Zašto se išao s tim kupati? Kako je ostao bez kupaćih? (smijeh).

Nalazite li još i minsko-eksplozivna sredstva? 

- Nažalost da, bilo je i prije, a sada nakon izmuljivanja je toga još i više. Ima tu, jasno, stvari koje su dulje pod vodom, ali i onih za koje nisam baš siguran da su ostaci iz nekih prošlih vremena, već se bojim da je riječ o krajnje neodgovornom rješavanju od strane pojedinaca. Recimo našao sam bombu 3-4 metra od obale. Zgroze nas neke stvari. Jednako kao i na obali, vikendaši često ostave gomilu smeća i ja to ne mogu razumjeti, dolaziš tu zato jer ti je lijepo, jer uživaš i onda i samom sebi ostaviš hrpu smeća. 

Kakva je situacija drugdje po Hrvatskoj? Ima li "svjesnijih" područja? Ili možda nekih koja su i još puno gora?

- Ne bih rekao, prilično je slično sve to. Bitna razlika postoji u tome kakva je podrška od lokalne zajednice, recimo mi smo u Dubrovniku spavali u hotelu s četiri zvjezdice, a prijatelji iz drugih klubova koji dođu na našu akciju spavaju u šatoru kraj Mrežnice. Dobro, njima je to gušt, to su ljudi koji vole prirodu i zapravo uživaju, jer se potrudimo pa napravimo i nekakvu zabavnu priču oko svega toga, ove godine smo organizirali i rock svirku, na kraju sve ispadne super. Ali vidiš razliku u stavu sredine, iako moram reći da od Grada imamo potporu u našim akcijama.

Što se tiče rekreativnog ili sportskog ronjenja, jesi li bio gdje izvan Hrvatske, imaš li neke neostvarene želje?

- Bio sam u Egiptu, a neostvarena želja koja bi se mogla ostvariti sljedeće godine su Maldivi. To bi dragoj i meni trebao biti i medeni mjesec koji ćemo svakako iskoristiti i za puno ronjenja.

I ona roni?

- Je, jako je aktivna i ufurala se u sve te neke aktivnosti kojima se i ja bavim, planinari, roni... jedino joj ne dam u HGSS, moram imati nešto za sebe (smijeh).

Još smo na vodama... rafting?

- Da, tu je i rafting, opet često vezan uz eko akcije, ili uz druženja poput Božićnog raftinga, koji je postao dosta popularan i daleko šire od dugoreškog i karlovačkog područja.

I za kraj, idemo malo na suho... dugo si se bavio glazbom, imaš li još uvijek vremena za to?

- Nažalost ne i to mi jako jako fali. Istina je, oduvijek sam bio po bendovima, od prvog davnog TNT, preko Pobune kmeta Janka koja je neko središte mog bavljenja glazbom pa Mondo Bizarro, Heavy Grace Blues Band, bilo je toga zbilja puno, a posljednje Magnusi. Evo sada sam na Kožinu zamolbu otpjevao jednu stvar na promociji njegove knjige pa se želja samo još više probudila.

Možda je vrijeme za reunion Pobune kmeta Janka?

- Ajoj, to nam je davna želja. Stalno pričamo o tome, uvijek se dogovorimo da ćemo se naći kroz koji tjedan, samo taj tjedan nikako da dođe. 

Razgovarao: Darko Lisac