Sportski penjački klub Bombina i njihova dvorana u nekadašnjoj vojarni Luščić samo je još jedan primjer koliko se može napraviti običnim entuzijazmom.

Vjerujemo da će i potpuna obnova uskoro doći na red, no do tada vojarna polako postaje mali sportski centar, a uz inline hokejaše, taekwondo i kickboxing borce... niknula je i dvorana za sportsko penjanje. Kako je sve krenulo priča nam Karla Lenuzzi Jakšić iz SPK Bombina, iako, kada je ljubav prema penjanju u pitanju, ustvari i nema konkretna sjećanja na početak. 

- Penjem se od kad znam za sebe, ali umjetna stijena je nešto drugo. Zapravo, što se tiče planinarenja, ovo što sam rekla i nije posve točno, penjem se i prije nego što sam znala za sebe, u planine sam išla još u maminom trbuhu, baš kao što je i moj sin išao sa mnom. Moji su oduvijek bili veliki zaljubljenici u planinarenje i uvijek su vodili i mene i brata, isto tako smo i suprug i ja krenuli sa sinom od početka, prvo je bio u nosiljci, onda smo birali lakše rute kada je već prohodao...

Sadržaj se nastavlja...

Kada je onda došao red i na umjetnu stijenu?

- Pa evo sad je nekih 15-ak godina. A, zanimljivo je da je do svega toga došlo sasvim slučajno, jer iako sam planinarila zapravo sam uvijek imala strah od visina. Jasno, na planinarskim rutama obično nemaš takav osjećaj visine kakav imaš na stijeni pa to nije bio problem. Uglavnom, iako sam, kažem, već imala dosta iskustva, 2008. sam prošla Opću planinarsku školu PD Dubovac. Nakon toga je uslijedila i speleološka škola, ali i penjačka škola. Oko nje sam malo dvojila zbog tog straha od visine, ali odlučila sam mu se suprotstaviti na najbolji mogući način - izravno. 

Penjačka škola odnosi se na vanjske stijene?

- Da, i time se bavim, strah je potpuno nestao.

No, glavna tema našeg razgovora su ipak umjetne stijene, kako je to sve počelo?

- Počelo je, kao što vjerojatno znaš, uz malu stijenu u sportskoj dvorani koju je uredio i postavio PD Dubovac. S vremenom smo počeli razmišljati o tome da bi se dalo urediti i napraviti jedan veći prostor, s većom stijenom, koja bi mogla omogućiti i rad na više disciplina. Sportsko penjanje kao sport ima tri osnovne discipline, boulder, lead i speed. Speed je brzinsko penjanje koje toliko ne prakticiramo, a što se tiče ove dvije, onako skroz najjednostavnije rečeno lead je disciplina u kojoj se penje uz pomoć užeta, dok je boulder bez dodatne opreme i oslanjaš se na svoje tijelo. Jasno, oni koji će htjeti isprobati penjanje ne trebaju brinuti, jer tu je i posebna strunjača koja će ublažiti eventualni pad.

Kako je onda došlo do osnivanja SPK Bombina?

- Kažem, pričalo se o tome, a konkretnije su raditi počeli Bojan Petrunić, Ivana Hajdinić i Martina Cvitković koji su osnovali udrugu. Naravno, mnogi su se odmah uključili, među njima i ja, a ideja je odmah bila da se uredi jedan od prostora u bivšoj vojarni na Luščiću i tu moram reći da nam je Gradska četvrt izašla u susret i da smo dobili najviši prostor, onaj bivše kotlovnice, što nam je i bilo ključno. Od tog trenutka kreće ogroman rad, jako puno volontiranja, Matija Britvec i Bojan su napravili nacrte i nosive konstrukcije, čistili smo, spremali, pilili, brusili, uređivali, gradili... zaista smo jako puno toga napravili sami, ali isto tako moram reći da smo imali i predivnu pomoć od gradskih tvrtki. Najviše bih voljela sada ih sve spomenuti ali uvijek me strah da nekog slučajno ne izostavim, ali mogu stvarno reći da je u tom smislu grad stao iza nas, da smo od raznih tvrtki dobili golemu pomoć u materijalu, mislim da smo poslali bezbroj upita i zamolbi, ali i da je barem 80-90% pozitivno odgovorilo. Bilo je i stvarno velikih donacija, ali i ona najmanja nam je jako puno značila. A, ja sam i doslovno ugradila djelić sebe u dvoranu, naime, tu negdje u stijeni je i moj vjenčani prsten! Negdje sam ga zakucala i sad opet nosim zaručnički, a i naša dvoranica je moj dom pa se tješim da je ipak uz mene i dalje.

Kada je dvorana otvorena?

- Dvorana je službeno otvorena u rujnu 2021. godine i od tada neprekinuto radi, iako možda ne potpuno u kapacitetu koji smo priželjkivali, ali problem je da svi mi imamo svoje poslove, privatne obaveze i jednostavno još nismo u stanju osigurati da radi npr. svaki dan. Ali, imamo svoja dva termina, utorkom i četvrtkom od 18:30 do 21:30 kada radimo bez obzira na sve i svatko tko je zainteresiran za penjanje može biti siguran da je dvorana tada otvorena.

Prije nego nastavimo, kao kratka digresija, zašto Bombina? Što je Bombina?

- Haha, mnogi nas to pitaju. Bombina je žabica. To je drugo ime za crvenog mukača, kojeg možete ponekad zateći i kako se penje po zidovima pa, eto, poveznica je jasna.

Spomenula si da dvorana radi dva dana tjedno, je li otvorena za sve? Postoji li neka škola? 

- Dvorana je otvorena za sve i apsolutno svima je prvi posjet potpuno besplatan. Dakle, koje god da ste dobi, od najmlađih do najstarijih, možete doći i isprobati sportsko penjanje i vidjeti sviđa li vam se i hoće li vas zaokupiti onako kako je zaokupilo nas. Nakon toga i dalje smo otvoreni za sve, a cijene su, rekla bih, zaista pristupačne. Jedan termin je 6 eura, odnosno 4 eura za djecu, studente, nezaposlene, umirovljenike... Ako vas, pak, sportsko penjanje jako privuče, moguća je i mjesečna članarina od 30 eura, za koju možete doći svaki utorak i četvrtak, dakle minimalno osam termina. Za djecu, studente, nezaposlene i umirovljenike članarina je 20 eura. Također postoji i obiteljska članarina koja iznosi 40 eura za cijelu užu obitelj.

Trebaju li se najaviti?

- Za prvu posjetu? Ne, slobodno dođite utorkom ili četvrtkom, dvorana je velika, stijena je velika, mjesta će uvijek biti.

Je li tamo netko tko može nešto i pokazati potpunim početnicima?

- Naravno. Pitao si i za školu, u prvoj godini smo imali i školu koja je dosta dobro prošla, ali što zbog raznih obaveza, što zbog nekih zdravstvenih problema, evo upravo sam ozlijeđena pa već neko vrijeme ne penjem, to je malo zapelo. No, u planu nam je uskoro pokrenuti i novu školu. Ja imam i zvanje trenera i zvanje instruktora, a i među članovima imamo 15 članova Hrvatskog planinarskog saveza koji su prošli potrebne tečajeve, tako da s te strane brige nema. Samo da se malo srede privatne obveze i zdravstveno stanje i bit će i škole. A, izvan toga, jasno da će svatko tko dođe dobiti savjet i osnovne upute. 

Ozlijeđena si? Znači, nije posve bezazlen sport?

- Ma je! Nisam ozlijeđena na penjanju, ne znam zapravo jesam li ikada vidjela da se netko ozlijedio. Riječ je o aktivnosti koja je primjerena zaista svima, do te mjere da se doslovno i bebe mogu ovim baviti. Moje dijete je sa 8 mjeseci bilo na umjetnoj stijeni, tako da ne pričam to samo ovako. 

Dolaze li i ljudi svih generacija?

- Da, trenutno nam najmlađi član ima 4, a najstariji 70 godina. Svi su dobrodošli. Rado surađujemo i s drugim udrugama, speleolozi su znali kod nas imati vježbe, djevojke koje rade ples na svili...

Je li to skup sport?

- I jest i nije, kako ti odlučiš! Zaista je tako. Tko želi može si nabaviti stvarno profesionalnu opremu za koju će odvojiti dosta novca, a istovremeno može doći u staroj trenirci i najobičnijim tenisicama. I jednako će mu biti zabavno. Jedino što je pod obavezno je da mora doći s čistim tenisicama za stijenu.

Bavite li se i natjecateljskim penjanjem?

- Da, iako je kod većine nas zaista u prvom planu druženje. Penjači su stvarno jako dobra ekipa puna zajedništva, gdje god dođeš primljen si tako toplo i prijateljski da je to nešto posebno, jasno, isto vrijedi i kada oni dođu kod nas u Karlovac. I ne samo unutar Hrvatske, nego recimo i sa Slovencima jako blisko surađujemo i družimo se. No, dakako da ima i natjecanja, a u klubu se u tome zasad ističe Matija Britvec koji jedini nastupa u pro kategorijama (postoje pro i hobi kategorije).

I ponajbolja sportska penjačica u Hrvatskoj je Karlovčanka Anja Mikulić Santini...

- Naravno, Anja je sjajna, nju znam još dok je bila mala djevojčica, zezamo se kako smo još na stijeni u dvorani mjerili svoj raspon ruku, ona je imala desetak godina tada i tu je negdje imala raspon kao ja, a onda kako vrijeme ide, njen se samo povećava, a moj je ostao na istom mjestu (smijeh). 

Rekla si da već od malih nogu djeca mogu krenuti na sportsko penjanje, radiš kao pedagog u Dječjem vrtiću Zvončić u Ozlju, jesi li krenula u izradu kakve stijene tamo?

- Haha, nisam još. Tko zna!

Kakva je situacija u županiji, postoji li još neki klub izvan Karlovca?

- Ako se nešto nije promijenilo u zadnje vrijeme nažalost ne postoji. Ali Ogulin ima odličnu stijenu.

Planinariš li još i na otvorenom ili si sada posve zaokupirana umjetnim stijenama?

- Ma ne, naravno da planinarim, to je ljubav od malih nogu i to se ne pušta. Sve ima svoju ljepotu i svoje prednosti. Zbog djeteta je sada planinarenje na otvorenom možda malo manje intenzivno, ali samo što se tiče toga koliko su zahtjevni planinarski izleti. Idemo često u planine i to su lijepe uspomene koje ostaju zauvijek. A, doći će brzo i vrijeme kada će on narasti i doći u tinejdžerske godine i jedva čekati da se malo maknemo i odemo negdje i pustimo ga samo pa će onda biti i prilike za neke izazovnije uspone (smijeh). 

Koji su ti dosad najveći usponi?

- Imam par "četirihiljadarki". Gran Paradiso, Castor... Grossglockner je bio veliki izazov, doduše tu nisam išla do samog vrha, tu smo imali uspon na ledenjake, ali to je također bilo jako zanimljivo i uzbudljivo...

Imaš li neostvarenih planinarskih želja, neke planine na koje se nisi još uspela, a željela bi?

- Ajoj. Na sve!

Razgovarao: Darko Lisac