Onaj tko je ikada radio s konjima zna, onaj tko nije, teško da će shvatiti. Mene to diže iz kreveta svakoga jutra, dan koji slijedi ne mogu zamisliti bez njih, oni su moja dnevna terapija, svježi duh i energija.

U vrijeme kada je nužno ili moderno, ovisno o prilikama, Hrvatsku zamijeniti Irskom ili Njemačkom, pravo je čudo da netko izabere djedovinu s koje su odavno otišli njegovi roditelji. Baš to je napravila Laura Turčinov (28), rođena u Njemačkoj, dobar dio života provela je na Murteru, a sada iz pepela podiže ranč s konjima na zapuštenoj djedovini u Slapnu kraj Ozlja.

Sve je počelo na Oktoberfestu

Sadržaj se nastavlja...

Energična Laura ne samo da ne žali za ovim životnim zaokretom, već najavljuje velike planove. Ona je, između ostalog, baš dobar primjer kako pojedinci dobrim projektima mogu podići na višu razinu kvalitetu življenja u cijelom mjestu, dakako i proširiti njihovu turističku i izletničku ponudu. Priča o njoj i konjima seže daleko i davno, a vezana je i uz jednu nesreću.

- Rođena sam u Münchenu i od malih nogu smo posjećivali Oktoberfest. Meni, naravno, nije ta manifestacija ostala u sjećanju zbog piva, već zbog konja koje bih tamo jahala onako na krugove. Onda sam kao dijete u dobi od šest godina doživjela prometnu nesreću u kojoj sam zadobila unutarnje krvarenje mozga. Tamo je u sklopu oporavka bila i rehabilitacija terapijskim jahanjem. Ispostavilo se da sam se brzo i dobro oporavila, ali sam u tom klubu nastavila jahati jer sam zavoljela sve to skupa - govori nam Laura.

Paralelno prati malu Vitu koja se u sedlu dobro nosi sa nekoliko stotina kilograma teškom životinjom na svojemu treningu: "Vita, snažnije skupi koljena, nemoj da te voza!", savjetuje djevojčicu.

Laura je prošla sve to što sada uči Vitu, školu jahanja i brojna preponaška natjecanja u okolnim zemljama. Njezini roditelji su se odselili na Murter, odakle joj je tata, pa i ona s njima. U Slapnu je živio djed po majci, koji je volio konje, a nekada ih je i držao. Obećanje da će joj jednom kupiti konja nije ispunio, jer je, nažalost, preminuo. Tako je Laura odlučila sama nabaviti konja - stigao je iz Mađarske, zvao se Silard, što bi u prijevodu značilo "Veličanstveni".

- On je, nažalost, doživio anafilaktički šok od penicilina i uginuo. To me užasno potreslo. No, onda sam se jedno jutro probudila i rekla mami: Idemo kupiti drugog konja. Tako sam upoznala Rami, po njoj naš ranč nosi ime. Rami, što reći o njoj? Rođene smo na isti dan, 28. svibnja, nju nitko ne može jahati osim mene i ona je ona koja me izvukla iz svih mojih problema - govori nam Laura, pogledavajući prema Viti, koja pomalo usvaja važno gradivo.

Velike male maze

Što je to tako magično u konjima?, pitamo Lauru, donedavnu tetu iz vrtića, profesoricu teologije i germanistike, koja je, ima eto par tjedana, dala otkaz na poslu, kako bi se mogla posvetiti radu s konjima.

- Onaj tko je ikada radio s njima zna, onaj tko nije, teško da će shvatiti. Mene to diže iz kreveta svakoga jutra, dan koji slijedi ne mogu zamisliti bez njih, oni su moja dnevna terapija, svježi duh i energija. Pogledajte ih, tako su veliki, a tako plahi, svaki od njih ima svoj karakter i od svakoga treba zaslužiti povjerenje - priča nam Laura, pogledavajući prema ovim krasnim životinjama koje mirno pasu na zelenim obroncima oko djedove kuće. To je, međutim, dio priče, do koje ćemo tek doći.

Kako u Biogradu na Moru, pa potom ni u Zadru nije uspjela realizirati svoj san da ima vlastiti konjički klub, djedovina u Slapnom se nametnula nekako sama po sebi. Uglavnom, Laura je postala Ozljanka, ali i brojne njezine životinje, ne samo konji već i psi, mačke, zečevi... A kada je riječ o konjima prepustimo Lauri da pojasni.

- Ovako. Sissy, mini shetlandski konj, smo uzeli jer se mama bojala velikih, onda, prijateljica koja je bila trudna pa je prodavala svojeg konja, ipak ga je prodala meni po povoljnoj cijeni te je tako k nama došao Ransai, to je onaj veliki preponaš. Ispalo je da je to polubrat od moje Rami. Kenaija sam dobila na poklon jer je iz iste štale. Onda sam kupila svoje ždrijebe, gidran pasmine, Spirit se zove, onaj mali s bijelom lisom. Od pokojne Times je na rehabilitaciju došla kćer, vlasnik je dao da od nje dobijemo ždrijebe prije nego ode za Nizozemsku. Moja mentorica, Austrijanka Juta Haber dala mi je ponića s kojim sada radim školu jahanja. Onu crnu kobilu je uzela moja sestra da i ona ima svojega konja. Sada ih ima osam, ali, to nije kraj - u dahu je pobrojala Laura.

 

Laura zapravo nije oživjela konjičku scenu u Ozlju, već joj je udarila temelje, jer je njezin Konjički klub Ozalj jedini licencirani klub u Hrvatskom konjičkom savezu iz ovoga grada. Ima 15 članova, a osim škole jahanja, provodi terensko i terapijsko jahanje.

Podrška Grada

- Imamo neke projekte koje želimo realizirati i tu se nadamo pomoći Grada Ozlja, primjerice pješčano jahalište, da naš rad s polaznicima ne ovisi o vremenskim prilikama, dobili smo podršku da organiziramo prvi turnir u preponskom jahanju na području Ozlja, a ideja ja i da zajedno "pišemo" projekt sufinanciranja terapijskog jahanja, kako bi smo olakšali roditeljima te djece, ali i sve druge djece koja se žele baviti ovim sportom - planira Laura.

Sve informacije o Ranču Rami potražite na linku na njihovoj FB stranici.