VIJESTI.hr

Kolumna Ive Anića: Kako je Split postao grad u kojem neki uzmu kalašnjikov kao što normalni nose bakalar s tržnice

Kolumna Ive Anića: Kako je Split postao grad u kojem neki uzmu
kalašnjikov kao što normalni nose bakalar s tržnice
Milan Šabic/PIXSELL, RTL

Splitsko podzemlje, kao uostalom i ono u čitavoj Hrvatskoj, evoluiralo je u ovih trideset godina "vladavine prava" i "institucija koje rade svoj posao", policije koja ionako potplaćena okrene glavu pa smo od početnih psihopata, manijaka, narkodilera i kamatara dobili - poslovne ljude.

Sistem s početka devedesetih kada su se demolirali kafići, letjeli u zrak noćni klubovi, a vlasnici istih ležali u lokvama krvi po ulicama prilagodio se hrvatskom tržištu, anarhiji i bezvlašću pa smo od tog polusvijeta i takvog miljea dobili zaštitarske tvrtke koje posluju legalno, rade legalno, a prijašnje utjerivanje dugova danas ide na račun. Može i na rate, može preko zaštićenih računa, Fine, sasvim svejedno, zaštita se plaća legalno, a posluje se profesionalno.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

No vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.

Kad te nevolja natjera, a život je jedna velika nevolja...

Kad te nevolja natjera, a život je jedna velika nevolja, da ti hitno treba određeni iznos, a jednom mom kolegi je trebao, kolegi koji je u tim "dobrim i dragim dečkima" iz meni nekog nepoznatog razloga vidio prijatelje, obratio se njima za taj određeni iznos i kako to već obično u životu biva, a život je uistinu nevolja, od početnih deset tisuća njegov dug je misteriozno i preko noći porastao na trideset.

Treba li vam uopće govoriti kako su se ti "dobri i dragi dečki" odjednom pretvorili u monstrume, a moj kolega je završio u bolnici, prostrijeljen u obje noge. Kasnije sam saznao kako su mu maltretirali obitelj i da su na koncu ostali bez kuće. Iz tog razdoblja svog života pamtim samo njihove riječi: kako će ostati bez kuće, kako će ostati bez svega, kako će mu obitelj završiti na ulici.

Kad te nevolja natjera, a život je jedna velika nevolja, da ti hitno treba određeni iznos, a bratu ovog mladog čovjeka što je napravio nezamislivu stvar i podijelio Split na one koji drže da je heroj, i na druge koji misle da je obični ubojica i psihopat, iznos za papire da postane pomorac, a znamo kako se u Splitu postaje pomorcem i koliki ti iznosi trebaju za papire, brevete i konačno "čovjeka koji sređuje ukrcaje", taj se mladić obratio lokalnim "dobrim dečkima" koje je naravno poznavao i kojima je namjeravao vratiti iznos već od prve plaće.

Okrenemo se ''onom tko ima''

Život je, kažem, jedna velika nevolja, i ljudi se u tim momentima uglavnom okrenu ''onom tko ima" jer iznenada nitko nema, ni brat što ti ima novca negdje u madracu, ni najbolji prijatelj što su mu odjednom iskrsnuli veliki problemi. Pokvarila mu se spojka na mjenjaču, a bez auta se ne može.

Kad te nevolja natjera, a život je jedna velika nevolja, da ti hitno treba određeni iznos, a nevolja nikad ne dolazi sama i stavi te pred zid da nemaš kuda, kao što se meni dogodila nevolja najveća od najvećih, odeš u banku i popričaš s finim i krasnim dečkom koji ti objasni kako ti banka uistinu može ponuditi deset do eventualno dvadeset tisuća, ali s kamatama i u konačnici ćeš taj isti iznos platiti - trostruko.

Iz tog razgovora pamtim samo jedno, a ono je bilo otprilike kako će mi maltretirati obitelj i kako ću na koncu ostati bez kuće. Iz tog razdoblja svog života pamtim samo retoriku kako ću ostati bez kuće, kako ću ostati bez svega, kako će obitelj završiti na ulici.

Splitske banke, kao uostalom i one u čitavoj Hrvatskoj, evoluirale su u ovih trideset godina "vladavine prava" i "institucija koje rade svoj posao", policije koja ionako potplaćena okrene glavu pa smo od početnih psihopata, manijaka, narkodilera i kamatara dobili poslovne ljude. Dobili smo bankare.

Neki uzmu kalašnjikov...

I tako dolazimo do zaključka ove tužne priče, a takve priče piše samo život i sje*ane države pune "institucija koje rade svoj posao" da neki ljudi stisnu zube pa je zauvijek napuste, neki prodaju što imaju pa otplate sami svoje životne nesreće, a neki uzmu kalašnjikov pa ga nose po gradu kao što normalni ljudi nose bakalar s tržnice. Što je najbolje prosudite sami, ja ionako imam dovoljno životnih nevolja da bih racionalno sudio bilo kome za bilo što.

Neka institucije rade svoj posao, i na koncu neka mi odradimo svoje živote za njih. S tim ciljem smo tu, da ovakva država postoji na račun nevolje, nesreće i ljudi koji su na kraju spremni uzeti stvar u svoje ruke i počiniti nezamislivo i nedopustivo. Samo kada vam kažu da ste život u ovih trideset godina proveli u jednoj finoj zemlji s finim i krasnim dečkima s reklama, budite iznimno oprezni.

Mogli biste ostati bez posla, stana, života, a obitelj bi vam se našla na ulici. Jer takva je to zemlja.

Ma koliko mi krivili ljude, a ne nju ovakvu kakva jest. Zemlja u kojoj će vam u nevolji, ako tako izaberete, biti dovoljan jedan kalašnjikov.

Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr

RTL.hr


Reci što misliš!