KOLUMNE / LIJEVI APERKAT

LIJEVI APERKAT, kolumna Nikole Vuljanića: Nevidljivi

LIJEVI APERKAT, kolumna Nikole Vuljanića: Nevidljivi

nikola-vuljanic-PRAVA FOTKAPred dvadesetak godina jedan mi je istaknuti član i čelnik stranke na vlasti samouvjereno u razgovoru ustvrdio da je povijest Hrvatske počela devedesetih i s njima, a da je sve ono prije bilo bezvrijedna predpovijest i preprema za veličanstvene dane njihove vlasti. Slično su pričali i oni pri njih, a vjerojatno i oni prije ovih drugih, pa tako sve do seobe naroda, a možda i do silaska s drveta u afričkim savanama. Prije njih nije bilo ničega, kažu oni i živo su uvjereni da je to prava i jedina istina.

Na njihovu žalost, a na sreću povijesti, to baš i nije tako. Bilo je ljudi i prije, bilo je dobrih i zlih, poštenih i nepoštenih, pametnih i onih drugih. Kao što ih i danas ima.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Sjećam se tako vremena (pretpostavljam da nema baš mnogo onih koji se toga sjećaju) kad je naš grad imao jednog profesora (gospodin Rudolf Dubravčić) za gradonačelnika. U to se doba ta funkcija nekako drugačije zvala, ali čovjek je po svim kriterijima bio baš to – gradonačelnik. Mogli ste ga svakodnevno vidjeti u šetnji gradom, s rukama na leđima, malo pognutog prema naprijed. Razgledavao je grad i pamtio sitnice koje je trebalo popraviti. Tog je i onda bilo mnoštvo, kao što sitnica za popraviti ima i danas, s tim da je grad onda bio, vjerovali ili ne, veći. Svi gradski fakinčići, svi smetlari, sve kumice i svi šetači poznali su gradonačelnika. I pozdravljali smo ga s „dobar dan, gospon Ruda“. Nikom nije palo na pamet da ga oslovi s „druže“ na cesti. Bio je gospodin po definiciji, a ta je riječ u to vrijeme imala sasvim drugačije značenje nego danas. Danas je svatko gospodin, a nitko nikome nije drug.

Kako god, gradonačelnika se moglo svakog dana vidjeti na cesti, moglo se s nim prozboriti koja riječ i lako ustanoviti da je to jednostavno pristojan čovjek koji vodi grad i koji se grada ne srami niti se njegovih stanovnika boji. Na cesti su se mogle vidjeti i druge lokalne „veličine“, direktori velikih tvrtki, šefovi svega i svačega. Pojaviti se uživo pred građanima izgleda da je bila obveza. Nigdje to nije pisalo, ali događalo se.

U međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Grad se smanjio, nekako sažeo, ljudi se na cesti gotovo i ne pojavljuju, pa ni naši čelnici. Jedno se vrijeme moglo vidjeti par starijih čelnika stranke na vlasti u istoj pozi, s rukama na leđima u šetnji gradom. Valjda su zapamtili kako se to radilo prije. A onda ni to. Gradonačelnika možete vidjeti tako da se prijavite (preko sekretarice) za razgovor s njim, a druge ni tako. Nema ih i s vremenom im se zaboravi ime i lik. Ostaje samo anonimni autoritet.

Jasno je i ne treba dokazivati da su osobe od društvenog autoriteta javne osobe i da bi ih javnost trebala redovito viđati, pa i da se preskoče rukovanja iz nekih drugih vremena. Pojaviti se pred biračima i kad nisu izbori stvar je elementarne pristojnosti. I to ne samo na okruglim stolovima i otvaranjima izložaba. Nego onako, neobvezno, građanski.

Nekad, na početku ovog našeg kapitalizma, novopečeni bogataši bili su ponosni na ono što su na brzaka stekli, imena su im se i likovi pojavljivali u medijima, a i njih se, kao onog gorespomenutog gradonačelnika, moglo vidjeti neformalno u javnosti. Pa su ljudi znali gdje Tedesci pije pivo i Todorić kavu, gdje se Hanžel šeće sa ženom, a gdje parkira Vuković. Onda se to, malo po malo, počelo gubiti. Gazde su, kao i u bijelom dalekom svijetu, postali neprepoznatljivi, nema ih više, ali im se utjecaj ustostručio. Pa vladaju zemljom (ili gradom) iz nekakvih Kulmera ili s drugog mjesta, a vrijeme provode negdje drugdje, ne među nama. Gledam neki dan izvješće sa skupa poduzetnika Hrvata iz inozemstva i jedan od najbogatijih, vlasnik lanaca trgovina negdje u Boliviji, kaže da se nije susreo s Todorićem nego s jednim od njegovih sinova. Dakle, ni on ne može vidjeti nevidljivog, a kud bi netko od nas.

Sve u svemu, rado bih vidio važne osobe kao obične ljude, od našeg gradonačelnika pa nadalje. Ne zato što sam ih posebno željan, već jednostavno da se uvjerim da nas vode ljudi, a ne nevidljive (i neuhvatljive) funkcije. Čini mi se da je to jedan od važnih dijelova demokracije, nepisan i neobjašnjiv u potpunosti, ali time još važniji.


Reci što misliš!