Odgovarala je na poticajna pitanja knjižničara Darka Srndovića u ulozi moderatora, kao i pitanja publike, a na razne teme

U Gradskoj knjižnici "Ivan Goran Kovačić" u Karlovcu u srijedu je na književnoj večeri koju je moderirao knjižničar Darko Srndović gostovala književnica, teatrologinja i kazališna kritičarka Novog lista Nataša Govedić, nekadašnja urednica dvotjednika "Zarez" i glavna urednica feminističkog časopisa "Treća" te profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Odgovarala je na poticajna Srndovićeva pitanja, kao i pitanja publike, a na razne teme.

Sadržaj se nastavlja...

Upitana za to što se bavi različitim vidovima stvaralaštva, odgovorila je da "biti u zoni kreativnosti znači izlaziti iz jednog polja u drugo".

- Jezik ne može biti u jednoj domeni izričaja. Kad se dogodilo to da mislimo da je specijalizacija dobra? Osim što nas sužava, vodi bržem umoru. Neurološki je zdravo da se bavimo različitim disciplinama, da imamo širinu. Otvaranje drugim poljima i disciplinama je način regeneriranja. Da moram pisati samo poeziju ili samo znanstvene radove, izgubila bih motivaciju za pisanje. Različiti interesi jamče punoću naše egzistencije – rekla je.

Primijetila je da su "stalni zahtjevi prema sve većem pojednostavljivanju", no da "tako gubimo ono što je inovativno i ono što je istraživačko".

- Ne možemo se baviti samo zabavnom dimenzijom znanja. Filozofija je teška i zahtijeva pripremu. Kad vam je ugodno, ništa ne učite i ne otkrivate, samo ste u slobodnoj zoni. Filozofski sustav traži ozbiljnu pripremu, što znači da ne proučavate samo jednog filozofa nego i druge – kazala je N. Govedić.

Naglašava važnost rada. Smatra da je samo on bitan i napominje da ne vjeruje u talent.

- Studentima kažem da nisu na akademiji zbog talenta i najavim im da će učiti o tome koliko je umjetnost duboko rudarstvo ideja i emocija, a one su isto historijske i mijenjaju se. Jedan dio onih koji su lijeni i koji koriste talent kao ispriku da ne ulažu napor brzo napuste umjetničke profesije. Ne može se opstati bez vrlo ozbiljnog rada – rekla je.

Nastavila je da "kultura preko svojih granica vuče društvo", a da je pritom "ismijavana i politika se prema njoj odnosi izrabljivački".

- Danas je puno lakše biti otuđen online, a kazalište to ukida. Neki to vole. Ono ima terapijsku dimenziju. Previše smo okrenuti unatrag i previše se nanovo traumatiziramo, a kazalište to brzo transformira jer publika i izvođači moraju brzo ući u odnos, od vas se traži socijalna pažnja i nikad ne gledate samo ono što je na sceni, nego osjećate duboku relaciju s publikom. Mi koji smo dugo u kazalištu smo jako patili za koronakrize, a čim smo opet ušli u zonu susreta, započela je regeneracija – rekla je N. Govedić.

Složila se sa Srndovićem koji je upitao ima li u publici dramskih umjetnika, a dobio odgovor da ima poneki amaterski, da je "samodovoljnost izraz provincijskog palanačkog mentaliteta".

- Jako je važno gledati loše predstave. Ako volimo kazalište, prolazimo agoniju s njime, gledamo do koje se mjere glumci mijenjaju, redateljski rukopisi uspostavljaju... Filozofija palanke mi se čini kao pogled odozgo, a to ne volim. Važno je biti s ljudima i izdržati. Ako pogledate četiri loše predstave, bit ćete bogatiji nego ako ne pogledate nijednu. Pitaju da li da pogledaju neku predstavu, ali ne mogu biti jamac – treba riskirati, otvoriti se tom iskustvu. O Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu pišem već 29 godina i svakoga puta očekujem da me se iznenadi. Ne pristajem na to da je situacija zamrznuta. Sve su predstave u dinamičkom procesu stvaranja i stvaraoci se mijenjaju – nastavila je N. Govedić.

Ustvrdila je da su "čisto kazalište" i uopće "čista umjetnost" mitovi, no da je u potrebi za time dobra težnja za nečim uzvišenim.

- Razgovarala sam nedavno s jako puno redatelja i redateljica na temu koliko mogu utjecati na repertoare. Ne možeš se ne boriti za svoju predstavu. Kvalitetni redatelji se do posljednje kapi krvi bore za to da rade naslov kojega smatraju relevantnim, a onda imate ogromnu količinu redateljica i redatelja koji doslovce kažu da im se ne da. To je duboka neprofesionalnost. Ogroman ponor dijeli one koji stoje iza onoga što rade i koji su spremni uložiti vremena i energije te onih koji čekaju da ih netko pozove, da im se ukaže prilika. Takvi su najviše ogorčeni i smatraju da je sustav protiv njih – navela je N. Govedić.

Rekla je da romane piše iz potrebe da govori o manjinskom iskustvu.

- Kao plodna, dugotrajna i intenzivna čitateljica poželim pročitati knjigu koja još nije napisana, kako je rekao Karel Čapek, pa ću sjesti i napisati je. Zadnji roman je nastao jer sam se htjela baviti činjenicom da u našoj zajednici svi imamo neke male zanose, ali da o njima uopće ne pričamo. Htjela sam pisati koliko je svima nama teško ući u kontinuitet užitka. Romanom istražujem je li to autobiografski i fikcionalno održivo kao književnost. On je intimistički, o polaganom približavanju, što je kompleksnije od žanra ljubavnog romana – objasnila je.