Edison uskoro otvara svoja vrata, ponosit ćemo se novim karlovačkim mjestom inspiracije i doživljaja, zabave i učenja, mjestom koje nas pokreće!

Svaki grad kad se bolje razmisli u svojoj biti predstavlja užitak za sebe. Užitak otkrivanja onoga što ga čini posebnijim od drugih gradova naročito je osobit kad tu posebnost zamijetite u gradu u kojem živite, kad svjedočite o inovativnosti i naporima njegovih žitelja da u svoje mjesto pod suncem utkaju složenije urbane sadržaje nego što su to bezlične, tipizirane i konfekcijski izgrađene zgrade u blokovima, visoki neboder jednostavnih fasada, hoteli arhaična izgleda i neizbježni – nemaštovito i jeftino sklepani trgovački centri. Jedinstveni je to osjećaj koji ponekad u čovjeku zna probuditi zatomljene emocije i nostalgiju za prošlim, jedinstven i nepovratan jer samo u tom trenutku i nikada više poslije ne osjetite esenciju ljubavi prema gradu u kojem namjeravate dočekati svoj konačni smiraj.

Jedan takav poseban trenutak, emotivan i osoban; onaj kada se, zbog najrazličitijih pobuda želite vratiti na početak vlastitog vremena i vlastitog bivanja meni se dogodio kada sam jednog jutra prolazeći Promenadom, mrzovoljan i pospan, ugledao uklonjenu zaštitnu ogradu oko dvije decenije napuštene sive, vjetrom i kišom isprane građevine s trulim slinavim krovom, zapuštene i zapišane tragovima vremena i ljudske nebrige. Vjetar vremena nije ju ostavio netaknutom, rasrdio bi se svaki put kada sam morao proći pored te fizičke ruine i vidio u kakvom strašnom hropcu polako gasne. Svojim stanjem dobre dvije decenije vrijeđala i zbunjivala Karlovčane i uvijek sam se iznova pitao da li smo mi odista toliko nemoćna i beživotna urbana zajednica, a gradska politika toliko neracionalna i društveno neodgovorna da to mjesto, koje je u životu svakog Karlovčana imalo posebno značenje, nismo sposobni obraniti od propadanja. Sve do tog jutra.

Sadržaj se nastavlja...

Zastao sam u hodu jer sam ugledao ugođaj iznimne ljepote, trenutak zadržava dah dok mi oči prepoznaju dragocjeni prizor pa mi se ote jedva čujni uzdah olakšanja - obuhvatila me toplina i nisam mogao dalje, onako zagledan osjećao sam srce u grlu, u nogama, u zglobovima, u prsima. Na par koraka od mene, tik uz šetalište, u srcu predivnog parka, gdje se priroda i arhitektura stapaju u savršenom skladu uzdizala se prekrasna građevina, rastresen prišao sam joj i prislonio ruku uza netom oličeni zid kao da diram drage i zaboravljene uspomene. Osjetio sam kako se u meni rastvaraju daleke, pomrle slike iz minulog vremena. Preda mnom je stajala moja „mladost“. Ljepša no što je ikada bila, raskošna u svom novom ruhu činila mi se poput kakvog dragulja okruženog zaštitničkim bedemom stoljetnih stabala divljih kestena i oazom zelenih karlovačkih parkova punih cvjetnih sadnica.

Slike prošlosti kucale su meni, uz ritam radosti navirale su poput zapjenjenog koranskoga slapa koji kao da u svakom kutku svojih kapljica nosi priču, nosi sjećanja koje vrijeme ne može da izbriše jer je u tim pričama i dio tkiva mog vlastitog postojanja i pripadnosti.

„Ukopan“ ispod krošanja stabala ugledao sam posve obnovljenu namjenski izgrađenu zgradu za prikazivanje pokretnih slika koja je svoja vrata prvi put otvorila 14.2.1920. godina i kao što priliči njenoj namjeni, Karlovčani za nju izabraše ime „Kino Edison“. Slučajno ili ne, doduše mnogo godina kasnije, taj datum obilježavat će se u cijelom svijetu kao dan zaljubljenih, stoga ne čudi što je od prvog trenutka ljubav Karlovčana i Edisona bila obostrana.

Edison za Karlovčane nikada nije bio samo kino, samo puka građevinska struktura, nego memorija nabijena suptilnim vezama koje su nas povezivale sa našom prošlošću. Od njega, od rijeka na kojima provodiš vrijeme, od kvarta u kojem živiš započinje priča o mojem i vašem identitetu, započinje priča o pripadnosti gradu. Izgradnjom Edisona rađa se kultna građevina suživljena s prostorom, jedinstvena po svom smještaju u staroj gradskoj jezgri okružena sa svih strana parkovima, zelenim travnjacima s cvijećem i razlistanim krošnjama drveća, neponovljiva u svojoj arhitektonski zadivljujućoj maniri art decoa , jednostavnoj ali prekrasnoj funkcionalnosti i nebeskoj lijepom spoju prirode i hrama filma. Svakom putniku namjerniku nakon prvog susreta s našim gradom u pamćenje se, pored Gradskog kazališta i Hrvatskog doma, kino urezalo kao treći stup kulture u gradu na četiri rijeke. Bez imalo nelagode reći ću i ovo: Edison je nešto najautentičnije i najsvjetskije u povijesti našega grada, trenutak u kojem smo od duboke provincije bivali središtem. Uostalom, nisu li tadašnje novine pisale da se „naše novo Kino možemo postaviti o bok najmodernijih velegradskih Kino kazališta“.

Svjestan sam da se obnavlja vodovodna i toplinska mreža u gradu, da se podiže velebni hotel, da se gradi drugi kolosijek prema metropoli, niče centar kompetitivnosti i da će se jednog dana zakrpati sve rupe na karlovačkom asfaltu, ali ništa od toga ne može me učiniti zadovoljnim i sretnim kao obnovljeno kino Edison. Zašto?

Zato što u mom odrastanju, a vjerujem i za sve vas ostale rođene u drugoj polovici prošlog stoljeća, ono ima svoje mjesto. Poseban je. Istina je da postoje brojni gradovi koji se uistinu izdvajaju monumentalnijim kino dvoranama, koje su isto remek djelo arhitekture, koje imaju svoju tradiciju i neobičnu filmsku priču, ali to Edisonu ne oduzima na njegovoj ljepoti i posebnosti, upravo suprotno, njegovo decenijsko postojanje razvija granice imaginacije koja potpisniku ovih redaka dozvoljava malo pretjerivanje i koja, kad je Edison u pitanju, ničim nije ograničena.

Zato što kroz taj dragulj vidim nas kako nesigurnim koracima gazimo karlovačkim ulicama - tom našom kolijevkom punoj radosti i strepnje – na životne oluje nitko nije ni pomišljao, težimo razumjeti svijet oko sebe, postavljamo pitanja i tražimo odgovore, istovremeno skrivamo se u parku od pogleda starijih držeći u rukama prve zapaljene cigarete, a poslije kupanja u modrozelenim rijekama i žuborećeg slapa išli smo u „hram pokretnih slika“, u bezbrižno djetinjstvo.

Zato što nas je gledanje filmova nadograđivalo, oblikovalo naše karaktere, rušilo predrasude i, vjerujem, mijenjalo na bolje. Mojoj generaciji karlovačka kina bila su naš drugi dom, možda neobičan dom, ali i to je samo uvećavalo uzbuđenje gledanja, Edison je u tome prednjačio, a filmovi, bez pretjerivanja najbolji učitelji. Bez obzira što su pedagozi i drugi opsjenari ćudoređa nastojali da nas drže dalje od ulice često puta bježali smo s nastave samo da se maknemo od dosadnih predmeta. Bio je to čin spontane nepromišljenosti i mladenačke pobune, za koji smo znali da ćemo poslije biti kažnjeni. Nikada nam na pamet nije padala trka za ocjenama, prvim mjestima, pohvalnicama i ostalim novodobnim budalaštinama budući smo višekratno mogli uvidjeti da smo ponekad više naučili u sat i pol trajanja filma nego što smo ikad naučili u školi. Naučili smo da se i u puno kraćem vremenu od školske godine mogu reći stvari veće od života i propisanih školskih programa.

Upravo nam je Edison svojim pokretnim slikama otkrio tu kariku koja nam je svima nedostajala, omogućio nam je užitak otkrivanja novih mogućnosti spoznaje, užitak iz kojeg se rađa novi svijet, širi se horizont mašte, vjere i nade da može bolje, da može više, spoznajemo da su patnja, bol, ali i smijeh, dobrota univerzalna pojava svojstvena svim ljudima i različitim kulturama. Uplašeni za sebe i svoje najmilije popis naših strahova bio je nepregledan, prestravljeni od vlastitog neuspjeha, smrti, siromaštva kroz filmove smo naučili da i druge ljude boli zub, da imaju svoje ničim objašnjive strahove, vlastite zablude, svoja ljudska posrnuća, ali i da postoji nada da se to sve jednoga dana može promijeniti.

Zato što nam je svaki ulazak u kino, pored širenja provincijalnih horizonata, bio i neponovljivi estetski i prosvjetiteljski doživljaj koji je nadilazio uobičajeni pojam zabave koji fascinira oko i dušu promatrača. Što bih dao da mogu ponovno osjetiti lagani drhtaj srca kada se pali kinoprojektor, kada snop svjetala lebdi iznad naših glava kao neka uzvišena sila, kada pokretna slika na velikom ekranu praćena muzikom mračnu dvoranu isprepletenu mirisima sendviča od tirolske ili sviježe pariške salame počinje svoju priču i sve, i staro i mlado ispred ekrana, bogate i siromašne, one punih briga i one druge uvijek prisutne živopisne gradske likove uvodi u magičnu priču s pomoću koje se transportiramo na neko drugo, bolje, bajkovito mjesto. Što bih dao da kao nekad ponovno osjetim onu čarobnu tišinu pune dvorane u trenutku dostojnom hamletovskog pitanja „biti ili ne biti“, kada dah zastaje a duša bi da iz nas izleti od siline uzbuđenja. U kinu smo svi mladi, kino ujedinjuje, nema „naših“ i „vaših“, u kinu se drži za ruku i ljubi, u kinu nas preplavljuju emocije, u njemu konačno postajemo ljudi, u njemu smo svi jednaki. Nadam se da su toga svjesni oni koji vode ovaj grad, u kinu se razlikujemo samo po količini mašte koju nam je Bog dao, ili nije.

Zato što u periodu odrastanja, kada više nismo dječaci, ali ni muškarci, odlazak u kino i gledanje filmova nam je pomoglo oblikovati naše ideje, snove, karaktere – talijanski vesterni Sergia Leona i klasici Johna Forda, „Istočno od Raja“ s James Deanom, a iznad svega „Amarcord“ – uvlačili su nas u emocije glavnih junaka i svi u kinu putovali su zajedno sa njima kroz njihove avanture, izazove i trijumfe, pomogli su nam da shvatimo svoje snove, da pomnije proučavamo život oko sebe, da bolje razumijemo svoje interese i strasti i da bolje razumijemo sebe. Naravno da život nije kao što viđaš u filmovima, težak je, kompleksan, neujednačen i pun nijansi, znali smo to, ali je ipak malo lakši kad možeš uroniti u neki drugi svijet na neko vrijeme. U kinu osjetiš radost, tugu, ljubav, strah, prijateljstvo, čuješ ljude kako se smiju, ili plaću, jedno te čini zadovoljnim i sretnim, drugo izaziva suosjećanje i čini te spokojnim, tako stječeš i razvijaš vlastito samopouzdanje koje je svakome od nas potrebno za jasno i lucidno promišljanje o sebi. Koliko puta mi se znalo dogoditi da nakon ogledanog filma kod kuće zamišljeno počnem gledat kroz prozor, uzvišeni je to trenutak, obilježen nekom osobnom intimom, neponovljiv i dragocjen za formiranje i zadovoljstvo vlastitim rastom.

I zato što je sam Karlovac po nečemu poseban, naime, on ima svoju specifičnu klimatsku rupu – kasna jesen i zima - i samim tim jedinstveno dosadnu maglu koja zna tako omotati grad i zavući se u sve njegove ulice i haustore da vas obuzme takva melankolija da vam nije ni do čega. A vi imate sedamnaest godina, niste knjiški moljac, rock & roll vam je u žilama, kosa do pola leđa, a kući vam se ne ostaje. U vrijeme kada nije bilo kafića jedino rješenje je da sa svojim prijateljima ili djevojkom potražite skrovište na jedinom preostalom toplom mjestu u gradu – kinu. Zaljubljeni su uvijek tražili dva sjedala u zadnjem redu partera ili balkona, sigurno utočište od guste magle, kiše ili zime. Dva sata u toplom, s rukama skrivenim ispod nemarno prebačenih jakni ili kaputa zaljubljeni su uz pomoć opijajuće tame kino dvorane dodirom istraživali zabranjene zone ljudskosti.

Doživljaj i značaj Edisona za nas koji smo s njim rasli i koji brojimo puste godine veći je od nas samih. Mi ćemo proći, Edison ostaje, mora ostati zbog onih koji tek dolaze. Ono što ostavljamo iza sebe ostavlja trajni utisak na buduće generacije, mora ostati kao spomen na sve Karlovčane koji su postojali unutar prošlih svjetova i politika kako bi im mogao ispričati priče i snove svojih djedova i baka, majki i očeva rođenih pedeset i neke. Obnovom kina pomogli smo im oblikovati okoliš u kojem će oni živjeti, jer kino je savršeno mjesto na kojemu čovjek može sebe da smjesti izvan vremena i prostora u kojima živi.

Edison uskoro otvara svoja vrata, ponosit ćemo se novim karlovačkim mjestom inspiracije i doživljaja, zabave i učenja, mjestom koje nas pokreće! Svojim sugrađanima i sebi savjetujem, kupimo kartu, uđimo u taj kino - hram, podignimo fotelju od baršuna, spustimo noge na podnožje i krenimo na „putovanje“ u najljepšem kinu na svijetu.