"Sjećam se i izgradnje Šanca 1951. godine – mi mlađi smo nosili vodu starijim igračima koji su bili angažirani u radnoj akciji", kaže

Karlovačku košarkašku legendu Stjepana Ledića – Sarajliju, koji je dobio taj nadimak jer je rođen u glavnom gradu Bosne i Hercegovine 21. listopada 1937. godine, pronašli smo na – zagrebačkoj Sloboštini gdje živi zadnjih četrdesetak godina, a potražili smo ga ne bismo li zabilježili i njegova sjećanja na utakmicu hrvatske košarkaške reprezentacije sa zvijezdama NBA lige 1964., no spikali smo i o košarci u Karlovcu tog vremena uopće.

Sjećate li se utakmice s igračima NBA lige?

Sadržaj se nastavlja...

- Kako se ne bih sjećao? Došli su u Jugoslaviju. Reprezentacija Jugoslavije je u Beogradu igrala protiv tih profesionalaca. Tada smo vidjeli gdje smo u košarci. Ta je utakmica završila s 30 ili 40 razlike za profesionalce, a što je najzanimljivije oni su prestali igrati tri ili četiri godine prije toga. Razlika u kvaliteti košarke koja se igrala u Sjedinjenim Američkim Državama i u Jugoslaviji je bila očigledna.

Je li se utakmica protiv Jugoslavije igrala prije one u Karlovcu?

- Jest. Ne znam točno kako je došlo do toga da dođu igrati u Karlovac. Jako mi je drago što su stigli, ne zato da bih odmjeravao snage s nekime od njih, nego zato što je karlovačka publika zaslužila da vidi tako nešto. Nemam riječi kojima bih opisao koliko je to bila dobra publika.

Znali ste, dakle, po prilici kakvi igrači dolaze u Karlovac.

- Nisam. Tek kad su došli od kolega i prijatelja novinara sam saznao tko je sve u njihovoj momčadi.

Je li Šanac bio pun?

- Bio je dupkom pun. Prošao sam dosta igrališta, terena i gradova, ali takve publike nigdje nisam vidio.

Jeste li vidjeli igralište poput Šanca?

- Igrao sam dok se igralo na otvorenom, dok je liga trajala od travnja do polovine studenog. KK Lokomotiva je igrala na otvorenom na Tuškancu, a i u Beogradu su svi igrali na otvorenom, kao i u Zadru i Splitu. Nitko nije imao pravu dvoranu. Ona je postala uvjet 1967. godine za natjecanje, a tada je i u Karlovcu izgrađena.

Jeste li se za gostovanja igrača iz NBA lige morali do terena probijati kroz publiku?

- Jesmo, niz stepenice, a posjetitelji su bili i na njima. Isto to su prolazili i američki igrači. Oni su isprva mislili da će se igrati "tri na tri". No, kad su vidjeli betonski teren i drvene koševe, iznenadili su se. Odigrali su profesionalno svoju ulogu. Svaka im čast. Malo su bili zbunjeni kad su uvidjeli u što dolaze, ali su se vrlo brzo prilagodili. Vidjelo se "tko je gazda u kući".

Jeste li komunicirali s njima?

- Nisam, osim što smo se pozdravili na početku utakmice. Ljubo Batalo mi je rekao da je jedan od Amerikanaca imao suprugu u Njemačkoj i da je tražio da joj se plati zrakoplovna karta da dođe u Jugoslaviju te da se na to pristalo pod uvjetom da dođu u Karlovac igrati.

Sjećate li se toka utakmice?

- Sjećam. Prva petorica – starteri – su bili Slobodan Kolaković, Boris Križan, Živko Kasun, Josip Đerđa i Marko Ostarčević, ako se ne varam, koji je inače bio Zadranin, a igrao je u to vrijeme u Francuskoj. Pazilo se na to da rezultat ne bude previsok. Zlatko Kiseljak i ja smo nešto manje igrali. Držalo se da se s Amerikancima ostali mogu bolje nositi. Sve u svemu sam zadovoljan jer sam imao prilike vidjeti kako se igra prava košarka.

Što Vas je najviše iznenadilo u igri Amerikanaca?

- Prvo su me iznenadili fizičkom spremom. To su bile atlete i fizička sprema im je bila na vrlo visokom nivou. Vidjelo se po tome da se teško s njima može nositi pod koševima. Divim se Petru Skansiju i Kasunu koji su se hrvali s njima pod koševima jer su naprosto gurali iz reketa van. Ako si težak 70 kilograma, nije lako ostati u reketu pod košem s protivničkim igračima od 90 do stotinu kilograma.

Jesu li i naši igrači bili dobre fizičke spreme?

- Nitko od nas nije lipsao – svi su trčali i nije bilo razlike u kondicijskoj spremi, ali je teško čovjeka od stotinu kilograma gurnuti lijevo ili desno.

Jeste li bili profesionalni ili amaterski igrači?

- Ne znam kako bih to objasnio. Iz vojske sam se vratio 1960. i kada sam došao u klub postojale su tri kategorije igrača – prva su bili Kolaković, Križan, Kasun, druga kategorija Kiseljak, Ivan Jeličić, Vladimir Diklić i ja, dok su treću činili dečki koji su uglavnom sjedili na klupi da se popuni kvota od 12 igrača i rijetko kad su ulazili u igru, protiv čega sam se bunio te sam treneru Milenku Mamuli javno poručio da upropaštava košarku. U nekom pogledu smo bili profesionalci jer smo primali novac. Do 1958. godine se igralo "za sendvič i koka-kolu", a nakon toga, kada sam već otišao na odsluženje vojnog roka, su počeli dijeliti novac igračima.

Je li to bio džeparac ili je to bila plaća?

- Ako je to bio "pozitivan" mjesec, ako bi se dogodilo da igramo dvije utakmice doma, a jednu u gostima, s hranarinom bi se dalo "sabrati" za pola plaće ili nešto malo više. Nisam ovisio o tom novcu, a zbog toga sam se i bunio. Tada sam radio. Završio sam bio zanat za automehaničara, a po povratku iz vojske sam bio instruktor u auto-školi. Mogao sam roditeljima dati cijelu plaću, a ono što sam zaradio igrajući košarku mogao sam potrošiti na piće i cigarete. To nije bio velik novac u odnosu na ono što su primali u Ljubljani, Beogradu ili Zagrebu. U tom pogledu smo bili najsiromašniji. Dok sam bio na odsluženju vojnog roka, klub nije niti pitao za mene, dakle dvije godine. Tek kad su "nanjušili" tridesetak dana prije kraja vojnog roka da bih se trebao vratiti doma, poslali su uputnicu na iznos s kojim sam mogao kupiti pet kutija cigareta te mi napisali da su to igrači između sebe sakupili, da bih imao nešto novca na povratku. Shvatio sam bio da su se uplašili da ne prijeđem u drugi klub. Imam čak izrezan članak iz novina u kojemu piše da odlazim iz Karlovca u Sarajevo. To nije bila istina, ali je istina bila da sam pregovarao sa Slobodom iz Tuzle koja je ušla u saveznu ligu i kupovala igrače koji su nešto vrijedili, a nisu bili skupi. Nudili su mi da budem na spisku rudnika Kreka kao rudarski tehničar s osiguranim smještajem i slično. Ne znam kako su u klubu saznali za te pregovore, no otac mi je pričao da vršili pritisak na njega da ne odlazim, nego da ostanem u Karlovcu i poslao mi je pismo u vojsku: "Pravac Karlovac, nikuda ne mrdaj ni lijevo ni desno. Ako nekud skreneš, ne moraš meni više niti dolaziti". Otac je to jako ozbiljno shvatio.

Zašto mu je to bilo toliko važno?

- Ovi s kluba su vršili pritisak na njega.

Kako se zvao Vaš otac?

- Vjekoslav. Sahranjen je na Vojnom groblju. Radio je na vojnoj pošti 5102 u Karlovcu, gdje sam i sam jedno vrijeme radio. Kada je preminuo, vojna komanda se angažirala oko groba i tako su nam pomogli da se pristojno sahrani i da ima pristojno grobno mjesto. Vojska je tada imala neki svoj stambeni fond i nešto grobnih mjesta.

Zvali su Vas Sarajlija.

- Svi smo imali nadimke. Kasun je bio Žir, Križan Bobo, Kolaković Boco, Diklić Čaplja, Jeličić Čipi, Kiseljak Kiseli, mene su zvali Sarajlija...

Zašto?

- Jer sam stigao iz Sarajeva u kojemu sam rođen. Stigli smo u Karlovac 1947. godine. Tada sam se upisao u gimnaziju i došao sam u Fiskulturni dom. U dvorištu se odigravalo manje-više sve – tu je bilo igralište za košarku i odbojku, čak i jedan pjeskovit dio, tu se trenirao rukomet, a preko zime je bilo i klizalište. Mlađi smo znali od 22 do 23.30 sati polijevali vodom to klizalište, da bismo drugog dana mogli doći besplatno klizati. Bila je tamo i mala dvorana koja je služila za nastavu, što je bilo svetinja. Svojevremeno su se u toj dvorane održavale takozvane čajanke. One bi započinjale oko 16 sati i završavale u 22.

Je li se tada ispijao čaj?

- Ne, nego plesalo. Tamo sam dolazio jedino kad je trebalo žicati parket – nakon svake te čajanke se parkete žicalo, prašila čistila, a ploha podmazala. Na osnovnu toga smo mogli zimi svakoga dana po sat vremena haklati u dvorani.

Sjećate se razdoblja kada nije postojalo igralište Šanac.

- Sjećam. Prvi puta sam zakoračio u taj Fiskulturni dom u proljeće 1948. godine. Vidio sam tada ogromnu loptu broj pet, kako se to tako zvalo, i obruč, a, iskreno, u Sarajevu sam znao samo za nogomet. Bila je kolona od petnaestak dječaka i Zdenko Blašković me pitao što hoću. Odgovorio sam da samo gledam, a onda mi je naložio da stanem u vrstu i krenem trenirati. To su bili moji prvi košarkaški koraci kao pionir. Sjećam se iz tog razdoblja kao juniore Ivana Dobranića, Vladimira Šmakova, Georgija Para, koji će kasnije postati velik kazališni redatelj... Kao juniori smo uvijek bili drugi u Hrvatskoj. Upao sam među juniore kada su ti dečki prešli u prvu momčad, a tu su bili i braća Boris i Janko Gruden, Branko Sorko – Kinfa, Berislav Radišić – Pačka... U Karlovcu se održavalo prvenstvo Hrvatske za juniore na kojemu smo sve pobjeđivali, i to s popriličnim rezultatom, a zadnju utakmicu smo igrali protiv Lokomotive u kojoj je igrao Mirko Novosel i taj je momčad bila neprikosnovena, pa smo od njih izgubili i ostali smo vječiti drugi – niti Zadar, niti Split, niti Rijeka nisu bili niti blizu. Čudno je da Zadar nije imao respektabilnu juniorsku ekipu.

Sjećate li se izgradnje Šanca?

- Sjećam. Ne sjećam se koja je to firma radila, ali se sjećam radnih akcija u kojima su sudjelovali svi članovi KK Željezničar, ali i pioniri – imali smo vrčeve s vodom pa smo ih nosili dečkima koji su radili. Usudio bih se reći da je dio Šanca napravljen u radnim akcijama.

Zašto se odlučilo raditi Šanac?

- Igralište Fiskulturnog doma je bilo bez tribina, a i htjelo se napraviti nešto da postoji stadion jer smo bili u republičkoj ligi i nije bilo primjereno da momčad u tom rangu ima takvo igralište. Šanac je bio bogomdano mjesto i iziskivalo je najmanje troškova da se tamo nešto napravi.

Koliko dugo je trajala izgradnja?

- Dvije godine, ako se ne varam.

Sjećate li se prve utakmice koju ste tamo igrali?

- U seniorsku momčad sam upao 1953. godine i morao sam obaviti specijalistički liječnički pregled s obzirom na godine. Dvije ili tri godine, do svoje 18. godine života, sam išao na takve preglede. Sjećam se da smo igrali protiv KK Montažno – daske su bile drvene, a podloga je bila crni leš. Sjećam se da sam igrao bos jer mi klub nije mogao priuštiti obuću.

Jesu li ostali igrači imali tenisice?

- Neki su si ih kupili. Klub nije imao novca za obuću – jedva su prikupljena financijska sredstva za nabavku dresova. Financijske prilike u mojoj obitelji su bile takve da si nismo mogli priuštiti kupovanje šlapa. Živjeli smo na očevoj plaći.

U kojem dijelu grada?

- Na adresi Zrinski trg 13. Kako smo otac i ja radili kod vojske, to smo dobili. Kada smo prvi puta došli u Karlovac, bili smo kod mamine sestre u Drežniku, pa smo dobar dio vremena proveli na putu od kuće do škole i nazad.

Kad počinje uzlet košarke i KK Željezničar?

- Sjećam se da sam igrao u dvjema kvalifikacijama za saveznu ligu – jedna je bila u Tuzli, a druga u Karlovcu. To je bilo 1955. ili 1956. Klub se ustalio u saveznoj ligi negdje u vrijeme kada sam otišao u vojsku. Od 1960., kada sam došao, do 1966., kad sam prestao igrati, Karlovac je bio neosvojiva košarkaška tvrđava.

Koje su okolnosti dovele do toga?

- Kasun, Kolaković i Diklić su igrali u KK Metalac iz Karlovca. S obzirom na to da dva kluba iz financijskih razloga nisu mogla u isto vrijeme egzistirati, ti su dečki prešli u Željezničar i tako se oformila dobra momčad sa sedam ili osam dobrih ligaških igrača, a među njima je Kasun bio reprezentativac. Ne sjećam se da je u tih šest godina netko dobio utakmicu u Šancu. Čini mi se da je to napomenuo novinar i publicist Danko Plevnik. Sjećam se da smo znali "opaliti" Zadar 40 koševa razlike, da Olimpija i Partizan nikad nisu dobili utakmicu kod nas u gostima, a nisam siguran za OFK Beograd – ako smo izgubili, to je bilo pola koša razlike. Šanac je u tih šest godina bio neosvojiv i neki su to nazvali zlatnim danima karlovačke košarke. Kolaković, Križan, Kasun, Kiseljak, Diklić, Jeličić i ja smo činili prvu grupu, kako su u klubu to podijelili navodno po kvaliteti. Tvrdio sam da Kolaković ne može zabiti koš, ako mu ne dodam loptu. Plevnik je konstatirao da sam bio najbolji tricaš u saveznoj ligi. Činjenica je da sam uglavnom zabijao nalazeći se izvan linije od sedam i nešto metara.

Koju ste poziciju igrali?

- Bio sam razigravač i šuter. Pitao sam Đerđu znade li tko je uklonio spomen-ploču s onog objekta gdje su bile kabine i gdje su se prodavale karte. Tu ploču je postavilo Veleposlanstvo Sjedinjenih Država, a nismo je mi postavili da se hvalimo.

Kako to da se spominje da je igrala Hrvatska protiv zvijezda NBA?

- To je činjenica.

Je li se to tako i formalno vodilo?

- Nije. U toj reprezentaciji su bili igrači iz Karlovca, Zadra, Zagreba, Splita i jedan je bio iz Slavonsko Broda – dvometraš Nemanja Đurić koji je bio služio vojsku i Karlovcu pa smo ga povukli da se može nositi s američkim centrima. Dakle, to su bili igrači iz hrvatskih klubova, a nekima to nije bilo po volji.

Tko je odredio da tako bude?

- Ne znam, ali se sjećam da je Pačka vodio tu momčad. Vjerojatno se pozivalo pojedine igrače da dođu i da se suprotstave Amerikancima.

Je li ta utakmica imala utjecaja na vašu kasniju igru?

- Pa baš i nije. Nešto ne mogu zaboraviti. Prvi moj trener bio je profesor gimnastike Branimir Majder. Od njega sam nešto naučio, ali sve što sam naučio bilo je kroz igru. Drugi trener mi je bio Mamula i s njime sam stalno ratovao jer mi se čini da je na neki način upropastio karlovačku košarku i to je taj prokleti novac koji se počeo dijeliti, dok smo prije toga bili klapa – Dikliću je stigao ugalj i svih deset nas smo mu to došli spremiti. Bili smo kao jedno biće, a nije mi se dopalo kad se počelo dijelit novac. Na klupi je bilo i dobrih dečkića kojima nije dana prilika da igraju. Prvi puta sam se zakačio s Mamulom kad je dolazio u goste Dinamo iz Pančeva. Prvo poluvreme smo vodili gotovo 30 razlike, ali je stalno igrala prva petorka. Na poluvremenu sam rekao Mamuli da dečki na klupi imaju jedinstvenu priliku da "omirišu barut". Dobivao je prosjek plaća prve trojice i bilo mu je u interesu da čim manje igrača sudjeluje u igri.

Je li se plaćalo po učinku?

- Trebalo bi biti tako, no nije tako bilo. Nisam nikada vodio evidenciju o tome, za razliku od Kolakovića koji je imao jako puno izrezaka iz novina. Iz onih članaka koje sam vidio uočio sam obrazac – prva trojica su zakazali i postigli su mali broj koševa, ali smo Jeličić i ja zabijali po 20 i više. No, nisam mogao dobit novac kojega su dobivali Križan, Kasun i Kolaković jer sam bio u nižoj grupi, nego sam dobio ono što me spada u nižoj, bez obzira na broj koševa. Jednom sam dobio nešto veću premiju od ostalih, a to je bilo na utakmici protiv Olimpije. Mamula me pozvao dva dana prije ogleda i rekao mi da će moj zadatak biti paziti na Ivu Daneua i da ću dobiti najveću premiju, pod uvjetom da ovaj ne zabije više od deset koševa i fakat je tako i bilo. Nisam ja to niti primijetio, nego mi je Jeličić rekao da smo nas dvojica zabili više od polovice koševa. Fakat nije bila rijetkost da prva trojka zakaže. Utakmicu protiv Pančeva nisam niti htio dakle igrati, ostao sam u svlačionici i kažnjen sam umanjenjem hranarine za pola. Rekao sam im da mi mogu skinuti cijelu jer ne ovisim egzistencijalno od toga. Bilo je među nama studenata kojima je hranarina dobro došla jer im roditelji nisu trebali davati džeparac. Košarku sam igrao jer sam je volio. Nećete vjerovati. Pohađao sam Gimnaziju Karlovac i s Rakovca bih preko Velike promenade dolazio na Zrinski trg, a obvezna stanica mi je bio Šanac gdje sam haklao. Majka bi me uporno zvala na ručak, a ja sam uporno govorio da dolazim. Na koncu bi mi na igralište donijela dvije šnite kruha s masti, to bih pojeo i ostao na igralištu. Ne mogu reći da mi ono što sam zarađivao nije dobro došlo, no nisam ovisio o tome, pa sam mogao biti oponent Mamuli. To sam mu i rekao kada je otišao raditi u Sekretarijat za unutrašnje poslove. Od njega nisam naučio ništa. Ta košarka se igrala umalo pa stihijski.

Jeste li se prerano prestali baviti košarkom?

- Davno sam odlučio kad ću prestati igrati. Kada sam sa suprugom dogovarao vjenčanje, rekao sam da ćemo ući u brak i da ćemo zasnovati obitelj, ali da mora računati s time da neću prestati igrati. Tada smo živjeli u Dugoj Resi i morao sam u 5.15 biti na autobusu da dođem na vrijeme na posao. Nakon radnog vremena sam morao sat individualno trenirati, a navečer skupno. Sve se to odvijalo od ponedjeljka do petka. Trening navečer je završavao u 22 sata, pa dok se spremiš i tuširaš... Zadnji autobus za Dugu Resu je bio u 23.15. Dakle, u najboljem slučaju sam mogao doći u svoj dugoreški stan negdje iza pola noći, a onda opet ustaj ujutro...

Koliko ste dugo živjeli u Dugoj Resi?

- Četiri ili pet godina.

Jeste li cijelo to vrijeme onda funkcionirali kako ste sada opisali?

- Jesam. Klub mi se zamjerio i kad sam prestao igrati rekao sam im da ne želim više čuti za Željezničar i da me ne zovu – za mene klub više ne postoji. Molio sam ih da mi nađu sobu, da ne moram tako putovati jer fizički to neću moći izdržati. "Budemo riješili tvoj problem, nemoj, molim te, prestajati igrati, Kasun odlazi u vojsku...", odgovarali su. Kasun se vratio iz vojske i opet sam ih zamolio da mi riješe sobu za prespavati – ne tražim stan. "Bez brige, riješit ćemo. Daj ovu godinu probaj izdržati jer Kolaković ide u vojsku", rekli su. Tako su me zavlačili – godinu dana Kasun, godinu dana Kolaković, godinu dana Križan, a onda mi je pukao film. Donio sam dresove i obavijestio ih da više neću igrati. "Izdrži još malo, oformljena je komisija i u toku godine će se riješiti problem", obećali su ponovno, no od toga nije bilo ništa i 1966. sam rekao da ću trenirati preko zime i da ću se na proljeće oprostiti, a tako je i bilo. Igrali smo protiv Crvene zvezde i na početku utakmice sam dobio buket cvijeća i ručni sat s posvetom. "Gospodo, ja sam za vas mrtav čovjek. Neću da znam za vas i nemojte niti slučajno da netko dođe da radim bilo što u klubu", poručio sam im.

Jeste li popustili s tim stavom?

- Jesam jedanput, i to su me uhvatili "na spavanju". Pozvonili su na vrata predsjednik i blagajnik i pozvali me da idem u Čačak kao trener i vođa puta za utakmicu s Borcem. Rekli su da nemaju nikoga drugog za tu ulogu. Pristao sam. Vodio sam momčad i izgubili smo za pola koša razlike. Tada sam vidio da nešto ne štima. Dali su mi novac i rekli su mi da mogu potrošiti sve, ako treba. Međutim, trećinu tog iznosa sam vratio, mada nisam uskraćivao hranu i smještaj dečkima. Nisam, dakle, ništa štedio, ali me je recepcionar u hotelu pitao na koliki iznos želi da mi napiše račun. Nisam shvatio isprva što me pita – pa valjda oni znaju cijene svojih usluga. "Napišite račun na onoliko kolike su vaše cijene", odgovorio sam. Pitao me hoću li "zaokruživati", a odgovorio sam da neću. Neki su "zaokruživali". Tada sam shvatio da to društvo neće dugo trajati, a tako je i bilo. Čak sam nudio i okladu da, kad se ona zlatna generacija povuče iz aktivnog natjecanja, Željezničar ispada ligu i daljnjih 50 godina neće ući u saveznu ligu.

Kome ste ponudili tu okladu?

- Svima.

Tako se i ostvarilo.

- Jest.

Koji je uzrok tomu?

- Zato što nije data minutaža onim dečkima koji su mogli nešto napraviti. Nisu imali prilike i držani su na klupi, da bi ovaj imao veću premiju. Svojevremeno je u karlovačkom nogometu bila "legija stranaca" koju su činili oni koji u svojim matičnim klubovima nisu naročito vrijedili. Nogometni klub Karlovac je igrao tada saveznu ligu i kupovali su takve prosječne igrače, a za sve njih se našlo novca te prostorija za stanovanje – u svakom pogledu im se išlo na ruku. Za Željezničar se pak nije mogla naći soba, mada je igrao prvu ligu. Nisam tražio dvosoban komforni stan, nego samo sobu da izbjegnem to rano ustajanje i kasni dolazak kući. Znao sam zaspati u autobusu, a budili bi me kondukteri.

Jeste li se preselili nazad u Karlovac?

- Jesmo. Kada sam se vratio s odsluženja vojnog roka, zaposlio sam se kao instruktor vožnje jer sam to bio i u vojsci – armija je u to vrijeme kupovala male teretnjake od tonu i pol nosivosti i davala to moto-društvima pod uvjetom da ona obučavaju dečke regrutirane za auto-jedinicu. Tako je vojska imala manje troškove. Došli su po mene iz Školskog metalskog centra Karlovac i zatražili da u školi obučavam dečke koji su se školovali za automehaničara, pa da bi nakon svjedodžbe dobili i vozačku dozvolu B kategorije. Pristao sam na to jer je bila veća plaća, a i imam dva i pol mjeseca bez brige. Prešao sam, dakle, u školu raditi. Morao sam potom s vojskom riješiti problem sa stanom. Nakon što otišao podoficir koji je bio u sustanarstvu, izdali su rješenje za nekog brijača koji je radio kod vojske. Nije to bio stan, nego dvije prostorije – nije bilo niti kupatila niti zahoda. Zakon o sustanarstvu je omogućavao da se jedan stanar ima pravo proširiti, ako drugi izlazi van, pa se sustanarstvo kao pojam ukida. Morao sam se s vojskom borit oko toga i bilo je svašta.

Kako to da ste se preselili u Zagreb?

- Bio sam šef Renaultovog servisa i šef jedince stanice za tehnički pregled u Karlovcu. Republički inspektor za ceste mi je jednog dana rekao da se radi neko objedinjenje stanica za tehnički pregled radi ujednačavanja kriterija, pa me pozvao da oformim tehničku službu i ponudio mi veću plaću. Otišao sam, dakle, 1975. raditi u tadašnji Centar za vozila Hrvatske i deset godina sam putovao iz Karlovca na posao, dok mi firma nije kupila stan, pa sam 1984. preselio kompletno u Zagreb.

Prevagne li ponos na ulogu u Željezničaru ili ogorčenje, kad sve zbrojite i oduzmete?

- I dan danas tvrdim da ni za što ne bih dao dio života kojega sam proveo u Karlovcu. Uvijek žalim za Karlovcem. Kupio sam si u tom gradu i grobno mjesto, pa se vraćam u Karlovac makar i u ležećem položaju. Nisam Vam stigao reći ono što sam bio govorio pokojnim novinarima Zdravku Švegar i Josipu Perkoviću, to da sam kao vojnik Ujedinjenih naroda služio i na Sinaju, a oni su stavili naslov: "Košarkaš na točkovima". Molio sam ih da to ne objave, no sve su to napisali i imao sam problema s vojnom komandom. Branio sam se da sam iznosio činjenice. Preživio sam to. Ima lijepih i manje lijepih stvari, ali ni za što ne bih mijenjao svoj život u Karlovcu.