Od vajkada se kaže kako je pas najbolji čovjekov prijatelj. No donedavno zapravo nije vrijedilo i obrnuto, barem institucionalno, do donošenja novog Zakona o zaštiti životinja kojim je zanemarivanje i zlostavljanje životinja postalo kazneno djelo. Doduše, nema tog zakona koje će sve ljude natjerati da se prema životinjama odnose s empatijom, zlostavljača i bešćutnih vlasnika koji muče svoje ljubimce ili ih izbacuju na cestu kako bi mogli otići na skijanje ili na more će uvijek biti. Ne pomaže ni činjenica da na području Karlovačke županije od kad je zakon na snazi – koliko je poznato – nije ni napisana niti jedna kazna za napuštanje životinja i nezbrinjavanja mladunčadi. Kazne su prilično „masne“, od 15 do 30 tisuća kuna, no tu dolazimo do stare hrvatske boljke kratkog spoja u represivno-pravosudnom sustavu; imamo precizne zakone, ali ih u praksi ne provodimo.

Takav nonšalantan odnos prema zakonskim odredbama i prema činjenici da 90 posto napuštenih pasa iako je to zakonska obveza još od 2004. postaje prilično opterećenje za gradski proračun iz kojeg se za zbrinjavanje napuštenih životinja izdvaja gotovo milijun kuna godišnje. Civiliziranost i humanost košta, i opravdana je kad su u pitanju kućni ljubimci, ne i neodgovorni vlasnici. Sve bi manje koštalo kad bi – za početak – komunalni redari dohvatili za primjer nekog tko ne čipira psa pa mu odrezali šest tisuća kazne za primjer drugima.

Sadržaj se nastavlja...

Unatoč svemu, stvari ipak kreću na bolje. Najbolji je primjer karlovačko sklonište za nezbrinute životinje u Utinji. Tamo je ne tako davno bilo problema i s infrastrukturom i s odnosom prema životinjama, ali stvari danas tamo izgledaju mnogo bolje nego prije pet, šest godina. Za početak, od 2016. više nema eutanazije pasa u Utinji samo zato jer ih nitko neće.

Kao što se iz gore napisanog da zaključiti, prostora za napredak ima, ali kao što se iz dolje prenesenog iz karlovačke prošlosti može iščitati, daleko smo u pozitivnom smislu odmakli od stadija kad smo napuštene životinje gledali kao na gamad, „četveronožne buhotresce“ i „poludivlje džukele“.

Čeka se „šintar“, Karlovački tjednik, 20. siječnja. 1972.

Možda je previše prozaično raspravljati o takvoj temi kao što su psi, ali je činjenica da u Karlovcu tih četveronožnih buhotresaca ima zaista previše. Time mislimo na one poludivlje džukele, bez gospodara i kućišta koji svakodnevno sve više „španciraju“ gradom. Tako je jednog dana pravi čopor pasa lutalica, predvođen velikim prljavim rundovom obletio čitavo Korzo, s vremena na vrijeme skoknuvši u veže da bi zatim po najelitnijoj karlovačkoj ulici navlačili otpad iz kanti za smeće.

Karlovčani u posljednje vrijeme mnogo govore o tim psima, to potvrđuju i pitanja koja prima Radiostanica u tribini slušalaca, no njihov apel da se učini nešto s najezdom tih nepoželjnih lajavaca još uvijek je pucanj u prazno. U sanitarnoj inspekciji su najavili da postoji lokcija za stočno groblje (u Lemić Brdu), a čeka se navodno Skupština općine da riješi problem higijeničara ili obično rečeno „šintara“. Međutim taj gospon šintar niotkuda da se pojavi. Možda je to sitnica jer kad se čekalo skoro desetak godina - što da ne dočekamo i 400-godišnjicu grada. Ili kao u onoj bajci, da pričekamo pastira s frulom pa da s pjesmom izvede džukele iz ovog grada.

Pripremio Tihomir Ivka