KOLUMNE / LIJEVI APERKAT

LIJEVI APERKAT, kolumna Nikole Vuljanića: U nuždi vrag i muhe ždere

LIJEVI APERKAT, kolumna Nikole Vuljanića: U nuždi vrag i muhe ždere

nikola-vuljanic-PRAVA FOTKAVrag i inače nije posebno izbirljiv kad dođe do obroka. A kad je nužda i kad nema nečeg slasnijeg, vrag ždere muhe. Tako kaže narodna poslovica. Malo je vjerojatno da su naši stari posmatrali vraga pri objedu – poslovica je ipak nastala posmatranjem postupanja bližnjih naših, koje valja voljeti isto kao sebe. Ili više.

Niccolo Machiavelli, otac svih spin-doktora i političkih gadova, ali i onih drugih, koji politiku uzimaju kao tehniku vladanja, to je jednostavno i ozbiljno uobličio u izreku da „cilj opravdava sredstvo“. Ta se izreka lijepo prihvatila i političke elite čitavog svijeta papagajski ju ponavljaju svaki puta kad naprave nešto što se ni po kojim načelima ne može opravdati, što služi samo njima i ciljevima koji se normalnom svijetu gade.

Cilj je opravdavao sredstva u Francuskoj revoluciji, a sredstvo je bila giljotina, dok su glave koje su se kotrljale, prijateljske i neprijateljske, bile samo nužno zlo. I u Oktobarskoj revoluciji, revoluciji drumskih razbojnika Lenjina i Trockog, cilj je opravdavao sredstvo. Staljin je to dotjerao do savršenstva i sredstvom (glađu i gulazima) dovodio raj na zemlju. Naravno, za sebe i svoje. I Hitlerovi koljači u Njemačkoj (ali i Hrvatskoj) otvoreno su govorili da će oni završiti u paklu, ali će im neke buduće generacije biti zahvalne za raj na zemlji u kojem će živjeti. Milijuni mrtvih bili su sredstva, tisućgodišnji Rajh cilj. Sredstva su, dakle, đavolji posao, a cilj je božji. Koliko god to spajali, teško ide. I rezultati su uvijek daleko od očekivanog.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Jednostavna je istina da je situacija upravo obrnuta. Cilj ne opravdava sredstvo, štoviše, sredstvo definira cilj. Posao koji otpočne krvavo i kurvinjski (a gotovo se ne mogu dosjetiti neke revolucije koja to nije), dat će krvave i kurvinjske rezultate. Na površinu će isplivati krvave kurve, bez morala i obzira, jer jedino oni u takvom poslu mogu preživjeti. Pa je tako Okrobarska revolucija utamanila pjesnike i intelektualce, a na vrh su došli Staljin i Berija, a Tito četrdesetipete nije uz sebe imao sorbonske studente već šnajdera Rankovića i njegovu Udbu. I uvijek tako. Vampirska priroda cilja koji opravdava sredstvo provlači se kroz povijest i pokazuje da je skretanje u zlo neminovna posljedice načela da je sve dozvoljeno ako nam je cilj plemenit i „povijesno opravdan“.

Čitam pred par dana kolumnu Romana Bolkovića, iskrenog zaljubljenika u Udbu i njene metode i vjernog pobornika Machiavellia. Kaže on kako je besmislena dilema da li je Tuđman radio za Udbu ili Udba za Tuđmana devedesetih. I pita se, pa s kim je to Tuđman mogao osnivati Hrvatsku, ako ne s Udbom i udbašima? Ako nije mogao okupiti druge i drugačije ljude od Manolića, Perkovića i ostalih, to nešto govori o Tuđmanu. A ako u Hrvatskoj nije onda bilo dovoljno poštenih ljudi, koji se nekih sredstava neće prihvatiti bez obzira na cilj, onda Hrvatske nije bilo. A ako takvih ljudi nema ni danas, onda i dalje igramo na marginama povijesti i nepovjesnog naroda i slabo nam se piše.

Danas se to, naravno, naziva povijesnim kompromisom, umijećem mogućeg i tome slično. Pa na liste dolazi Jambo, jer je to kompromis, dolazi Hasanbegović, jer je to kompromis i jedino moguće. Pred očima je svima koji s tim kompromisima bave svjetli cilj bogate i pravdene Hrvatske, a sredstva su kurvinjska. Bogata i pravdena Hrvatska možda i bude za one koji osmišljavaju kompromise, za druge ne. Druge će i dalje boljeti nepravda i pritiskati siromaštvo i nedostatak svega onog što su kompromiseri opljačkali. Mirnog sna, između ostalog.

A što se tiče onog vraga iz naslova, ma ne ždere on muhe. On nam samo zamuti pogled pa nam se čini da ždere muhe. A ždere naše meso, glođe nas do kostiju a da to i ne primijetimo. Dok nije kasno. I, da bude jasno. Odogovornost nije samo na vragu. Ništa on nama ne može ako mu ne dozvolimo. Imamo, slobodnu volju. I slobodne izbore.


Reci što misliš!