Nekadašnja tvornica Mustad na Rakovcu, vrijedni primjer industrijske arhitekture već bi bio srušen da nije pod zaštitom. To karlovačkim tajkunskim mozgovima nije bio izazov nego znak da bježe od toga što dalje mogu.

Kako kaže Anić u svom Rječniku hrvatskoga jezika, mecena je onaj koji novcem i materijalnim dobrima pomaže napretku umjetnosti, znanosti, sporta…

Nije zgorega podsjetiti se na definiciju s obzirom koliko se u Karlovcu pojam mecenstva rijetko čuje. Čudan je to proces; u Karlovcu više nego ikad ima tvrtki i ljudi koji posjeduju donedavno nezamislivo bogatstvo, a „mecenstvo“ je rezervirano za intervencije Grada, države i fondova EU. Karlovac je u zadnjih trideset godina utonuo u prosječnost u mnogočemu na razini Hrvatske, ali po dobiti poduzetnika je u zadnjih desetak godina uvijek u vrhu. Konkretno, 2018. samo su zagrebački, splitski, riječki i porečki poduzetnici imali zbrojeno veću dobit na kraju godine od karlovačkih krupnih 520 milijuna kuna, što je nešto manje od dvogodišnjeg gradskog proračuna. U Karlovcu se ta dobit, nažalost, ne vidi. 

Sadržaj se nastavlja...

Valjda smo još u fazi prvobitne akumulacije kapitala kad novopečeni bogataši manifestiraju svoju financijsku moć „u se, na se, poda se“ logikom, kad ih zadovoljavaju tambure i janjetina, pretjerano skupljanje nekretnina za sebe i rodbinu i vozanje u najskupljim mercedesima i porscheima. Za nešto više treba proći koja generacija, kad se njihovim novcima u stranim školama iškoluju djeca im i unuci. Oni bi mogli misliti o nadgradnji, trošiti novac očeva i djedova za nešto uzvišenije od pukih materijalnih statusnih simbola. Ne bi bilo prvi put, tako je u Karlovcu bilo s bogataškim trgovačkim i tvorničarskim obiteljima iz vremena industrijske revolucije, hrvatskim i židovskim, koje su prvo zgrtale novac, a njihovi bolje obrazovani i društveno osviješteni nasljednici razmišljali o tome kako bi pokretali pučke kuhinje i bolnice, financirali sportska društva, poljepšavali karlovačke parkove, dizali glazbene škole i „zorin domove“. To je valjda prirodan tijek stvari.

Izuzeci postoje i čini se da u njih možemo ubrojiti svježu promjenu vlasništva zgradi bivšeg Že-Čea ili Mustada, kako kom drago, na Rakovcu. Taj vrijedni primjer industrijske arhitekture vjerojatno bi već bio srušen kao i mnogi drugi industrijski pogoni u Karlovcu da nije pod zaštitom. Ta činjenica karlovačkim tajkunskim mozgovima dakako nije bila magnet i izazov nego znak da bježe od nje što dalje mogu. I trajalo je to 15 godina otkad je zadnji put zaustavljen stroj za izradu potkivačkih čavala. Zgrada je završila na bubnju zbog propasti Že-Čea i našla se u rukama banke čiji je vlasnik – gle vraga – HS produkt čiji pak vlasnici nisu osjetili poticaj da sa svojih 202 milijuna dobiti samo u 2018. godini zaštite zgradu od propadanja. 

Učinit će to novi vlasnik, TTK, Tvornica turbina Karlovac. 
 
Za početak, riječ je o neupitno dobrom poslovnom potezu. Bez obzira što će ulaganja u stari sjaj nakon desetljeća nebrige biti velika, dobiti bilo kakvu zgradu po cijeni od otprilike 150 eura po kvadratu na toj poziciji po svim kriterijima je izvrsna kupovina. Ali kao što kaže Ivan Mikšić, suvlasnik i dugogodišnji alfa i omega Tvornice turbina, njihova motivacija nije isključivo poslovna. Bivši Mustad služit će im kao skladište, ali njihov interes se poklopio s društvenim kojeg je odredila javna vlast – da cijelo prizemlje mora dobiti namjenu muzeja industrijske baštine Karlovca. Manje je poznato da TTK već brine o slavnoj prošlosti metalske industrije u Karlovcu, u svojim pogonima na Baniji već ima eksponate Tehničkog muzeja inženjerstva Jugoturbine koji će biti preseljeni na Rakovac i zasigurno biti popunjavani novim eksponatima. Iznenađenje je što će u zgradi biti i stalni postav posvećen dizajneru hrvatske kune, grba i zastave RH Miroslavu Šuteju i još jednoj rođenoj Dugorešanki, književnici Ireni Lukšić. Nebitno što su oboje rodbinski vezani s Mikšićem, namjera da se jedna vrijedna zgrada zaštiti i privatnim novcem dovede javnoj svrsi rijetki je primjer mecenstva u Karlovcu 21. stoljeća. Mikšić je stara škola, tip kojem je bitnije što će ostaviti iza sebe negoli vozi li se preko Korza u polovnoj Škodi ili u Bentleyu.

Da je bar više Mikšića, da bar TTK ima love kao HS produkt. Možda bi Karlovac drugačije disao i izgledao.