„Gospodin Mijo Vedrina s Dubovca i njegova obitelj sudjelovala je na različite načine u izgradnji crkve svetog Josipa na Dubovcu. On je vodio gradnju, bio je građevinski nadzornik. Nažalost, umro je prije nego se sve završilo.“, govorila je arhitektica crkve sv. Josipa.

U prvom Glasniku sv. Josipa objavljenom 2019. godine s Josipom Šponar Muth, dipl. ing. arh., glavnom projektanticom izgradnje Nacionalnog svetišta svetog Josipa, u njenom domu u Njemačkoj u, Burkardrothu kod Frankfurta, u kojem je živjela sa svojim suprugom Erichom Walterom Muthom, razgovarao je mons. Antun Sente ml., rektor Nacionalnog svetišta u Karlovcu na Dubovcu. 

- Sa svojim suprugom dočekala nas je u svojoj kući pripremivši obilan doručak sa svim njemačkim delicijama. Jedno je vrijeme gotovo svake godine obilazila 'svoje' crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, no sada je to malo teže zbog visokih godina. – prisjeća se mons. Antun Sente ml. razgovora s Josipom. 

Sadržaj se nastavlja...

-------------------------------------------------------------------------------------

Josipa Šponar Muth rođena je u Donjem Miholjcu 7. siječnja 1937. godine. Nakon dvije godine s obitelji je preselila u Zagreb gdje je završila školu. Prve dvije godine kod časnih sestara milosrdnica u Frankopanskoj, a kad je došao komunizam, nakon rata bila je na Kaptolu. Potom na Gornjem gradu u gimnaziji, gdje je i maturirala. Upisala je Građevinsko-arhitektonski fakultet u Zagrebu na kojem je s 23 godine diplomirala. Zatim je 6 godina radila u Ilijić birou u Zagrebu. U Njemačku, Frankfurt, došla je 1966. godine gdje se nastanila s bratom. Tek 1981. godine, kada je upoznala svoga supruga, s kojim se vjenčala, nastanila se u Burkardroth. Brat joj je pronašao posao u istom uredu gdje je i on radio. To je bila firma grada Frankfurta u kojoj su radili kao arhitekti. 
------------------------------------------------------------------------------------------ 

Godine 1966. dobivena je dozvola za gradnju crkve svetog Josipa u Karlovcu na Dubovcu.

„U Glasu koncila bio je raspisan natječaj za gradnju nove crkve za izradu nacrta za crkvu sv. Josipa u Karlovcu što se poklopilo s mojom željom već na samom početku kad sam došla u Njemačku da pravim nacrte za jednu crkvu u Hrvatskoj. Pročitali su ga moj brat i moja šogorica te me počeli ohrabrivati da se prijavim na natječaj koji je imao jasan projektni zadatak“, kazala je arhitektica - prisjeća se  tog razgovora mons. Antun Sente ml.  

- Arhitektica mi je govorila kako nije imala strah hoće li se to moći izvesti ili ne? Nego hoće li biti dobivene dozvole? Hoće li tadašnja vlast to opstruirati ili slično? Znala je da su u Karlovcu ljudi bili za izgradnju crkve, svi su bili oduševljeni, a čak je bilo i 'drugova' koji bi znali navečer doći do župnog ureda da ih nitko ne vidi, pa bi malo uplatili  – prisjeća se razgovora s arhitekticom rektor Nacionalnog svetišta. 

Prijavljeno je bilo 17 prijedloga za objavljeni natječaj a među njima i prijedlog njenog profesora Drage Galića sa zagrebačkog Građevinsko-arhitektonskog fakulteta kod kojega je diplomirala. Njen je projekt pobijedio! Učenica je nadmašila svog profesora! Tada je imala 30 godina. Da je njen projekt pobijedio nazvao je da joj to priopći prečasni Marijan Radanović, župnik dubovački. To joj je bila prva crkva koju je projektirala, druga je bila u Derventi (BiH). 

„Gospodin Mijo Vedrina s Dubovca i njegova obitelj sudjelovala je na različite načine u izgradnji crkve svetog Josipa na Dubovcu. On je vodio gradnju, bio je građevinski nadzornik. Nažalost, umro je prije nego se sve završilo. To je za mene bilo nešto najljepše što sam mogla doživjeti. Izgrađeno je dobro, bolje nego što sam mislila da se može, prenesene su razne misli i detalji od gospodina Vedrine,“ kazivala je monsinjoru Senteu Josipa Šponar Muth.

Crkva je građena šest godina (od 1968. do 1974.) kada je 15. rujna bila posveta crkve. Posvetio ju je kardinal Franjo Šeper, pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Poznati arhitekt Jože Plečnik (slovenska Crkva vodi proces da ga se proglasi blaženim) izradio je projekt za Nacionalno svetište sv. Josipa u dogovoru s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Njih su dvojica od 1937. do 1946. zajedno razrađivali nacrte, napravili maketu i prikupljali materijalna sredstva za gradnju Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Zagrebu na Trešnjevci. Ta je crkva trebala biti izgrađena za nekoliko godina, ali je rat sve zaustavio. Nakon što su nadbiskupa Stepinca uhapsili, sve je zaustavljeno. Tada se pojavljuje arhitektica Josipa Šponar čiji projekt biva usvojen, te se počinje graditi crkva svetog Josipa u Karlovcu koju kasnije Stepinčev nasljednik i promotor, kardinal Franjo Kuharić, diže na čast nacionalnog svetišta.

Arhitektica je u Njemačkoj sudjelovala u velikim projektima koji zahtijevaju zajednički rad. Više godina je projektirala je jedno naselje koje je bilo starije i trebalo ga je obnoviti. Projektirala je škole i neke druge objekte. Zadnji projekt koji je radila je bilo uređenje psihijatrijske bolnice ...

O monsinjoru Marijanu Radanoviću prvi joj je govorio asistent njenog profesora s kojim se konzultirala prilikom izrade nacrta: „Upoznat ćete ga, to je svetac!“, kazao je arhitektici asistent.

„Kad sam ga konačno upoznala, vidjela sam da je jako pošten, ima puno smisla za građevinu, i jasnu viziju. Nisam mogla ostvariti sve svoje zamisli. Oformio je jedan zbor, tijelo ljudi, koji su davali prijedloge i kritike na temelju kojih sam neke stvari trebala promijeniti. Nekada me to ljutilo. No htio je da svi budu zadovoljni. Bio je dobar, pošten i pouzdan. Za sebe osobno jako skroman. Bio je produhovljeno stvorenje. U njegovoj blizini odmah ste osjetili da je tu Duh Božji, da to ne radi on sam od sebe. Nije bio kritičar, nikoga nije kritizirao, dobro je govorio o ljudima. Nije se miješao u politiku, ali su mnogi k njemu dolazili, svi su bili zadovoljni kad su mogli s njim kontaktirati. Prema meni je koji put znao biti pomalo čvrst na građevinskom području. Naime, kad je zapadao u financijske teškoće trebalo je neke stvari izmijeniti kako bi bile jeftinije jer nije bilo dovoljno novca. Uvažila sam njegove primjedbe i mijenjala. Dvoranu smo zbog toga više puta mijenjali. No, mogla sam se jako pouzdati u njega. Bio je silno pouzdan, ali uvijek distanciran. To je bilo za mene jako dobro. Vidjela sam da nije pravio razliku između mene i onih muških građevinaca ili arhitekata. Čovjek se uistinu mogao pouzdati u njega“, kazivala je arhitektica Nacionalnog sveti.