Institut javnog natječaja za namještenja u javnim službama zamišljen je kao mehanizam koji će garantirati da će u uvjetima određenih ispunjenih uvjeta posao dobiti najbolji kandidat, odnosno da spriječi zapošljavanje po stranačkom ključu, po babi i stričevima i ostalim linijama koje nemaju veze sa stručnošću. Nažalost, u većini slučajeva u Hrvatskoj javni natječaji su forma za zadovoljavanje zakonskog minimuma, farsa u kojoj se unaprijed zna za kog se natječaj piše. I k tome se čini sve da vlasnici „ispravnih“ stranačkih knjižica dobiju toliko željenu sinekuru. Nije tajna da u Karlovcu (koji sigurno nije izuzetak) poželjni kandidati unaprijed dobivaju odgovore na pitanja za testiranju za posao. Nije rijetkost stoga da se na natječaj javi samo jedna osoba, ona za koju je natječaj i raspisan. Ljudi bez knjižice i veza su shvatili da nema smisla trošiti energiju, vrijeme i živce na namještaljke od strane sustava koji bi trebao biti garant protiv istih tih namještaljki.

Kako je bilo u nedemokratsko doba? Osim što je zapravo svatko tko je htio raditi, posao mogao i dobiti, vrlo slično, članovi Partije su evidentno bili u prednosti za svaki rukovodeći posao. U konkretnom slučaju, iz pola stoljeća starog teksta, vidimo da su stvari funkcionirale gotovo identično. Kod reizbora direktora mladi obrazovani ljudi se nisu javljali na natječaje iz jednostavnog razloga jer su to smatrali uzaludnom rabotom. Dakle, i 1966.-e i 2016.-e, isto s...., drugo pakovanje.

Sadržaj se nastavlja...

Direktorska mjesta nisu privlačna, Karlovački tjednik, 3. veljače 1966. godine

Prošlo je tek četrnaest dana od kako su raspisani natječaji za direktore radnih organizacija u karlovačkom kotaru. Do krajnjeg roka preostalo je još dva tjedna i u ovom trenutku je nemoguće dati ocjenu ukupne aktivnosti oko provođenja reizbomosti direktora u 39 radnih organizacija u karlovačkom kotaru. Ipak predsjedništvo Kotarskog sindikalnog vijeća dalo je pregled aktivnosti u sprovođenju ovog najvažnijeg zadatka na kraju prošle i početku ove godine. Iako je sindikalna organizacija bila nosilac ove aktivnosti u njoj su surađivale i sve ostale društveno-političke organizacije.

Koordinacija je bila dobra a suradnja uspješna, ali aktivnost je u raznim komunama bila različita. Općenito uzevši osnovni prigovor svodi se na to što se o reizbomosti najviše raspravljalo na nivou općina, a nije se u dovoljnoj'mjeri prodrlo među radnike u radne kolektive. Ipak uočeno je i dosta slabosti u ovoj aktivnosti. Prije svega nesređeni spiskovi uvjetovali su da se do posljednjeg časa nije znalo koje organizacije, zapravo direktore obuhvaća reizbornost. Zato je broj takvih organizacija od prvobitnih 79 smanjen na svega 39. Osim toga uočene su i neke slabosti kod raspisivanja natječaja. Bilo je pokušaja korištenja reizbomosti za ostvarenje nekih sitnih ličnih interesa, mnogi direktori prisustvom raspisivanju natječaja pokušali su indirektno kontrolirati taj posao, neki su dolazili u općinske forume s potvrdama da ne podliježu reizbomosti a bilo je i slučajeva da su pokušavali jer postojeći direktori nisu prema statutu imali uvjeta za natjecanje. Kod nekih radnih organizacija su primijetili da se na natječaje vrlo slabo odazivaju. Tako je u karlovačkoj općini od 11 raspisanih natječaja za direktore do sada prijavljeno nekoliko kandidata na svega dva natječaja, a ostalih devet je nakon 14 dana ostalo bez i jedne molbe.

Na sjednici predsjedništva je izneseno mišljenje da postoji neraspoloženje kod jednog dijela sposobnih mlađih ljudi da se javljaju na natječaje iako za njih imaju uvjete jer misle da je već netko „određen“ za direktora i ne žele se dovoditi u neugodnu situaciju. Takva shvaćanja treba razbijati jer nemaju osnova i to će biti jedan od zadataka društvenih faktora u preostalom razdoblju. Ocjene dosadašnje aktivnosti ipak nije data na sjednici predsjedništva. Razlog za to je činjenica da općinske skupštine u dostavljanju informacija o provođenju reizbomosti nisu bile u dovoljnoj mjeri političke već uglavnom administrativne.

Pripremio Tihomir Ivka