O tome svjedoči vrlo otvoren tekst za jedne režimske novine – kakav je danas nemoguće pročitati u režimskim novinama – od prije ravno četrdeset godina

Bio je prvo duže vrijeme gradski ponos, pa duže vrijeme gradska sramota, da bi skončao kao blijeda uspomena i spomenik nesposobnosti političke vlasti. Hotel Korana otvoren je 1964. godine, bitno proširen 1978. godine, ujesen 1991. preuzet od Hrvatske vojske i u ratu zajedničkim naporima naših i neprijateljskih snaga devastiran i popljačkan.

Sage o poslijeratnoj „obnovi“ bolje se i ne prisjećati. Bio je to prilično maštoviti spoj nečinjenja, nemara, neznanja, manipulacije, pokušaja i promašaja da bi za ruševinu na javnoj dražbi prije devet godina, nažalost, među tri ozbiljna kupca, najvišu dao jedini – pokazat će vrijeme – koji nije imao namjeru graditi repliku hotela za što je (jedino) i dobio dozvolu. I tu smo gdje smo, priča je završila tako da je Karlovac dobio još jedan kuriozitet – hotel bez ijedne sobe. Šest godina kasnije od ponovnog otvaranja sve je ostalo isto. I nikome ništa.

Sadržaj se nastavlja...

Možda ima nešto ukleto na tom mjestu jer povijest te atraktivne pozicije na Korani je kronologija nevolja. Otkad je slap izgrađen 1849. za potrebe velikog mlina pa do 1912. godine, gorio je do temelja čak četiri puta. Nije mu pomoglo ni to što ga je 1869. posjetio glavom i bradom car Franjo Josip. Kad je pak mlin kasnije pretvoren u tvornicu vune, sve je opet završilo u plamenu 1953. i na neki način otvorilo put turističkoj budućnosti. Četvrt stoljeća koliko je hotel (uspješno) poslovao, bilo je doba svojevrsne idile. No, ispod tepiha je godinama gurano mnogo stvari. Od toga da je Hotel Korana prešutno bio središte karlovačke elitne prostitucije kao dio neslužbene ponude prije svega talijanskim lovcima i ribolovcima koji nisu dolazili samo zbog somova i fazana, već i zbog lova na mačke, ali ne one na četiri godine. Osim što ga je dio Karlovčana zbog toga i drugih socijalizmu odioznih ponašanja poput kockanja, doživljavao kao Sodomu i Gomoru, u hotelu Korana su se dugih godina borili sa sitnim kriminalom, zakidanjem gostiju, otuđivanju imovine, neizdavanju računa i trpanja društvenog u vlastiti džep.

O tome svjedoči vrlo otvoren tekst za jedne režimske novine – kakav je danas nemoguće pročitati u režimskim novinama – od prije ravno četrdeset godina. S obzirom da su gospodarski problemi i prljavo rublje ujedno bili partijski problem, partija ih je morala rješavati, pa i na maratonskim sastancima od deset sati.

Čitanjem teksta na pamet pada jedna druga aktualna partija koja sve češće mora raspravljati o prljavom rublju iz vlastitih redova koje izlazi u javnost. Teme su slične, principi isti, baš kao i rezultati. Puno rasprave, pranja ruku i inzistiranju na poštenju, puno nepravilnosti i kriminala,  a malo krivaca i kazni.  Jedina velika razlika je što ste nekad, paradoksalno, mogli čitati izvještaje s takvih partijskih sastanaka, današnji partijski sastanci o prljavom rublju odvijaju se iza dobro zatvorenih vrata.  

„Televizor i 166 kilometara zasjenili (stvarne) probleme, Karlovački tjednik, 19. veljače 1981.

Što se događa u OOUR-u Hotelijerstvo karlovačke URO „Korana“? Odgovora (pouzdanog) nema ni nakon desetsatnog sastanka OO SK „Hotelijerstvo“ na kome su analizirani izvještaji interne kontrole i partijske komisije o negativnostima u OOUR-u i hotelu „Korana“. Sada se, međutim, sasvim pouzdano može ustvrditi nešto drugo: da su u OOUR-u „Hotelijerstvo“, a osobito u hotelu „Korana“ narušeni ljudski odnosi, prisutne svađe, netrpeljivost, međusobna podmetanja, samovolja pojedinaca, otuđivanje i manipuliranje društvene imovine, nedisciplina, zloupotreba položaja, zakidanje gostiju…i, da partijska organizacija nije bila dovoljno odlučna da razriješi nastale probleme. Ukratko. umjesto da se stavi „točka na i“, stanje se još više zakompliciralo.

Interna kontrola konstatirala je niz nepravilnosti: neizvršavanje radnih zadataka, slaba radna disciplina, nepoštivanje zakona o ugostiteljstvu, neizdavanje računa, nepravilan rad s registar kasama, nepridržavanje normativa, nepravilan rad recepcije, zakidanje gostiju, omalovažavanje interne kontrole i nerad Samoupravne radničke kontrole. Upozorava, nadalje na nepravilan odnos prema imovini radne organizacije, otuđivanje materijalnih dobara i novca, pribavljanje lične koristi…zbog čega se postižu skromni poslovni rezultati.

Svi ovi navodi su argumentirani. Ukazano je je na nepravilno vođenje evidencije gostiju i mogućnost prisvajanja novca, manjak sitnog inventara, iznošenje i posuđivanje pića, čašćenje društvenim novcem, korištenje vozila radne organizacije, neizdavanje računa i zakidanje gostiju osobito kada se plaća virmanom, uništavanje registar kasa i kontrolnih traka, unošenje i prodavanje pića i kave za vlastiti račun, sipanje vode u alkohol i slično. Zbog svega toga, interna kontrola podnijela je 187 prijava-izvještaja, a evidentirano je samo 56 zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka.

Najviše slabosti i problema ima u hotelu „Korana“. Prošle godine, utvrdila je partijska komisija, prodajni punktovi ovog ugostiteljskog objekta imali su 117.033 dinara manjka. Manjkovi su skoro svakodnevna pojava. Jedan konobar imao je, recimo, u jednom danu 8.142 kune manjka. Otuđeno je istovremeno, sitnog inventara vrijednog oko 850 tisuća dinara, koji gosti nisu mogli otuđiti.

Usprkos povećanju cijena, ukupni prihod je u odnosu na 1979. narastao 17 posto, ostatak dohotka 19 posto, a učešće dohotka u dohotku smanjeno je sa 6,6 na 6,3 posto, što je znatno ispod prosjeka grupacije republike. Poznati su i razlozi: zaostajanje u samoupravljanju, pasivnost društveno-političkih organizacija, neadekvatna organizacija rada („rukovodioci su veliki dio vremena u ulozi gostiju i u konzumaciji alkohola često prelazili dozvoljenu granicu“) i disciplina, nepoštivanje zakona, neadekvatno nagrađivanje, manipuliranje samoupravnim organima, društveno-političkim organizacijama, kadrovima…

Na desetsatnom sastanku dio komunista partijske organizacije „Hotelijerstvo“ ispoljio je znatan stupanj oportunizma pa i nepoznavanja i nepoštivanja Statuta SKJ i partijskih normi ponašanja, a izostala je i potrebna samokritičnost i kritičnost. Sve se svodilo na prozirno razvodnjavanje diskusije i dovođenje partijske organizacije u poziciju da bude poligon za lične obračune pojedinaca, što je jasno dalo do znanja da u OOUR-u vladaju dvije grupe. Uglavnom: više se glumilo, tužakalo i posipalo pepelom, pa čak iznosili neprovjereni podaci, nego što se konstruktivno diskutiralo. Više se pričalo o načinu na koji je kupljen kolor televizor i o 166 nepokrivenih kilometra službenog automobila, dok su se zanemarivali ključni problemi.

Prednjačio je direktor OOUR-a „Hotelijerstvo Mićo Zrnić koji se nekoliko puta javljao za riječ, ometao druge da diskutiraju, prozivao članove SK, optuživao novinara Večernjeg lista zato što je „iznosio neistine“ (koje su međutim potvrđene), svoju nevinost potkrepljivao izjavama svjedoka i prijetio aktivistima OK SK Karlovca, od kojih je tražio da šute...

Nakon deset sati sastanka osnovana su drugarska vijeća u mučnoj atmosferi sa zadatkom da sve još jednom ispitaju i utvrde odgovornost dvadesetak radnika…Prividno, gordijski čvor je razriješen. Ali, postavlja se pitanje zašto su za partijske kazne predloženi upravo radnici koji su inicirali rješavanje problema, među njima predsjednik sindikata i rukovodilac interne kontrole…