Pandemija koronavirusa otkazala je brojna sportska događanja pa tako i ona humanitarnog karaktera. To nije slučaj s utrkom Wings For Life koja se od 2014. trči s ciljem prikupljanja sredstava za liječenje ozljeda kralježnice i paraplegiju.

Načelo utrke do ove godine bile su masovne utrke koje startaju u isto vrijeme diljem svijeta, no ove godine zbog pandemije je broj lokacija povećan, broj natjecatelja ograničen, sve u skladu s mjerama zaštite. Ali - trčalo se!

Među onima koji su diljem svijeta trčali za ovaj humani cilj su i Dugorešanka Dora Kralj i Karlovčanka Barbara Šabanagić, koje su posebno trčale za svog prijatelja Donata. Priča o njemu je i razlog zašto su nastupile, jer mrvicu su zakasnile s prijavom (ove godine broj natjecatelja u cijelom svijetu bio je ograničen, kao što smo već spomenuli), ali je Dorina priča o tome zašto trči odabrana kao jedna od najboljih i najljepših pa je dobila pozivnicu za utrku s pravom da pozove još jednog natjecatelja ili natjecateljicu.

Sadržaj se nastavlja...

Dora i Barbara krenule su u utrku od jumbo plakata utrke na Gornjem Mrzlom Polju, koristeći posebnu aplikaciju koja je zamijenila vozilo koje je proteklih godina sustizalo trkače po načelu - tko zadnji ostane je pobjednik. 

Iako su rezultati zapravo i najmanje bitni, spomenimo da je Dora pretrčala respektabilnih 22,32 kilometra dok nije "uhvaćena, a Barbara samo nekoliko desetaka metara manje. Vrijedi spomenuti i da im se tijekom utrke, također trčeći, pridružila i Nika Jagodić, iako nije bila u službenoj konkurenciji, a na biciklu ih je bodrila Maja Luketić. Sve djevojke su članice karlovačkog Atletskog kluba KA Tim.

Na kraju, evo i Dorine priče: 

Pozdrav, moje ime je Dora i ovom porukom Vam želim reći koliko mi je važna utrka Wings for Life World Run. Sve je počelo u ranom djetinjstvu kad smo kao djeca počeli stvarati zajedničke uspomene. Kroz odrastanje bilo je svakakvih trenutaka, uvijek provođenih zajedno i prepričavanih na sve strane. Uglavnom su to bile nestašne situacije, ali ovo je jedna od onih koja se čvrsto drži u sebi i ne može se iskorijeniti njena težina.
Vratimo se u djetinjstvo koje se još provodilo izvan kuće, bez mobitela. Nalazili bismo se na malom seoskom nogometnom igralištu. Naravno bez dogovora vremena jer je doba nalaženja već odavno bilo poznato. Igrali bismo nogomet sve do mraka te kao energična djeca uzeli pauzu ako bismo se umorili, ali ta pauza ne bi vrijedila za frenda i mene. Kao najmlađi bili bi poslani na misiju- voda. On i ja bismo se odvažili na taj pothvat samo zato što je slijedilo natjecanje jedan-na-jedan tj. tko će prije dostaviti pošiljku. To se odvijalo dok smo god odlazili na to mjesto. Zbog tih malih utrka ja sam započela trenirati atletiku, koja je sada neizostavna u mom životu, a kao svaki dečko iz te ekipe on je trenirao nogomet, sve dok…
Nakon par godina, kad smo već porasli, a roditelji su znali svako dijete pojedinačno kao svoje vlastito, odlučno su nas pustili same na more. Nas šest šesnaestogodišnjaka boravili smo u apartmanu i pokušali svaki dan iskoristiti do maksimuma. To smo vrijeme provodili na plaži, ali trenutak koji nas je sve promijenio izgleda da je morao doći. Jedan naizgled bezopasan skok u vodu bio je koban za njega. Na mjestu je ostao paraliziran, ali brzom primjedbom da nešto nije u redu izvučen je iz vode na vrijeme.

Do danas se svi družimo i trudimo da kolica koja su postala novi dio ekipe budu nezamjetna i ne predstavljaju poteškoću. Motivacija koju dobivam od njega je neizmjerna i svoje nastupe posvećujem upravo njemu, koji je uostalom utjecao na moj poziv.
Prethodne dvije godine sudjelovala sam na Wings for Life World Run utrci i ta prekrasna iskustva želim ponavljati sve dok bude mogućnosti. Svom snagom trčim za njega, ali i za sve u takvoj situaciji. Bolno je vidjeti volju iz koje se ne razvija rezultat, a ovom utrkom se pokazuje koliko se ljudi pouzdaju u pronalazak načina izlječenja.