KOLUMNE / SIGNALI NAD GRADOM

SIGNALI NAD GRADOM kolumna Tihomira Ivke: Zar će Grad pustiti da zgrada "Mustada" propadne zbog "pišljivih" 290 tisuća eura?

SIGNALI NAD GRADOM kolumna Tihomira Ivke: Zar će Grad pustiti
da zgrada

Kad počnu teške jesenske kiše, Karlovac ne strepi samo od svoje četiri rijeke koje sve teže držimo u koritu što zbog klimatskih promjena izvan naših kontrola što zbog katastrofalno nesmotrenih strateško-političkih odluka poput one o gradnji akumulacijskog jezera i elektrane kod Lešća. Kad kiša lijeva u Karlovcu moramo biti u strahu i hoće li novo proljeće doživjeti karlovačke stare vrijedne građevine ostavljene na milost i nemilost prirodi. Nećemo se pačati u privatnu imovinu, ali ono što je u zoni utjecaja i odgovornosti gradske vlasti uglavnom propada. O već notornim slučajevima zanemarivanja velike vojarne i oružane na središnjem trgu u Zvijezdi iz čijih krovova rastu breze, a oborine kroz šuplje oluke doslovno jedu zidove, postalo je dosadno govoriti. Slažu se ideja na ideju, rasprava na raspravu, plaćeni projekt na plaćeni projekt koji ostaje mrtvo slovo na papiru, a zgrade trunu već desetljećima. Toj tužnoj statistici prisiljeni smo dodati i zgradu kina Edison koju je Grad prvo kupio, pa pompozno najavljivao brzu obnovu da bi tri godine kasnije sve utihnulo . Dok Duga Resa otvara 3D kino s Dolby surround zvukom, u davno ugašenom Edisonu se čuje tek zvuk kapanje kiše kroz starošću i atmosferilijama načeti krov.

Nažalost, ista sudbina čeka još jednu zgradu čiji bi spas od zuba vremena morao ući na popis prioriteta lokalne vlasti, a bojimo se da je gradska vlast nema ni u primozgu. Riječ je o vrijednom primjeru industrijske arhitekture u Karlovcu, zgradi u kojoj je bio pogon „ŽEČE-a“ na Rakovcu. Zgradu je 1924. sagradio norveški koncern Mustad da bi u njoj proizvodio potkivačke čavle za konje, magarce i deve. Čavli su se na gotovo nepromijenjenoj liniji proizvodili punih 80-ih godina i izvozili na sve kontinente osim Australije. Konji i magarci, a bogami ni deve nisu u međuvremenu izumrli, ali „ŽEČE“ je ipak 2005. zauvijek zaustavio proizvodnu liniju, radnici su poslani na cestu, vlasnik je pametno okrenuo lovu na izgradnji stambeni zgrade u pripadajućem krugu tvornice, firma je otišla u stečaj, a zgrada Mustada u stečajnom postupku na bubanj, nenaplaćenom vjerovniku Karlovačkoj banci kao balast s kojim ne zna što bi.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Već je tada, po lošem starom običaju, gradska vlast propustila reagirati i strateški planirati godinama unaprijed. Naime, danas bi se u toj zgradi teško našao i čavao, a kamoli originalni strojevi s početka 20. stoljeća. Završili su tko zna gdje, ne bi nas začudilo da je ispravna proizvodna linija završila u starom željezu i naplaćena po kilogramu, a mogla je biti atraktivan i vrijedan eksponat u Muzeju industrijske baštine, sadržaj koji je Karlovcu imanentan i potreban u daljnjem pozicioniranju kontinentalnog turističkog središta u kojem se osim kupanja, jela i pila ima nešto i za vidjeti. Danas je jasno, kao što smo dobili EU novac za akvarij, dobili bi ga i za ovakav projekt, ali vlast uvijek ima pametnijeg posla od razmišljanja o daljoj budućnosti i općem interesu. Karlovac, doduše, ima Muzej karlovačke industrije, ali virtualni, u obliku web stranice. Hvale je to vrijedan projekt entuzijasta iz Gradskog muzeja, no uz pogodnu zgradu i pristojnu količinu eksponata iz bogate karlovačke industrijske prošlosti, prava je šteta ne preseliti muzej iz virtualnog svijeta u stvarni. Još nije prekasno. Ne znajući što bi sa zgradom, Karlovačka banka već duže vrijeme prodaje taj kompleks preko oglasa za „pišljivih“ 290 tisuća eura. S obzirom da tu ima preko 1700 kvadratnih metara pod krovom i još lijepi dio pripadajućeg zemljišta, ispada da je cijena kvadrata tek nešto iznad 150 eura po kvadratu.

Privatni kupci su očito nezainteresirani jer je lokalni Konzervatorski odjel Ministarstva kulture propisao logično: u donjoj etaži mora biti muzejski prostor. Cijena je zato valjda i tako niska, ali Grad Karlovac ne trza. A morao bi jer zgrada je još zdrava, no krov se raspada, pun je rupa kao švicarski sir i taj vrijedni komad industrijske baštine završit će kao ruina zbog par desetaka tisuća eura koliko je potrebno da se krov zamijeni. Govorimo o Gradu koji i ovaj čas, u tko zna kojem preuređenju vlastite zgrade magistrata ulaže 4,7 milijuna kuna u energetsku obnovu. Mi volimo da gradonačelniku i zaposlenicima Gradske uprave bude udobno na poslu i da im ne puše po leđima, ali nije primjereno da se na jednoj strani love vrhunski europski standardi u održavanju zgrada, a na drugoj vrijedne građevine prepuštaju devastaciji pod izgovorom da novaca nema. Kupnja zgrade za mali novac i neveliko ulaganje za zaštitu krova kao uvjeta konzervacije, odnosno zaštite od propadanja, mogla bi dugoročno biti i dobra investicija. Ako je Grad već deficitaran idejama učiniti s vrijednom zgradom industrijske baštine, neka je kasnije prepusti Veleučilištu. Naime, praksa u Zvijezdi je pokazala; dok vlast jalovo filozofira o uređenju stare jezgre, Veleučilište ono što preuzme, učinkovito, jeftino i brzo privede novoj svrsi.


Reci što misliš!