Rođeni Dugorešanin, Anton Samovojska ostao je mnogim generacijama Karlovčana u sjećanju kao jedan od najboljih malonogometaša svih vremena.

Danas, pak, neke nove generacije privlači nogometu svojom istinskom zaljubljenošću u ovaj sport i brojnim pričama iz nogometne prošlosti i sadašnjosti. Iako je iz Duge Rese otišao još kao vrlo mali, veze ipak nije "pokidao", što svjedoči i činjenica da se tijekom cijelog razgovora javlja brojnim Karlovčanima starije generacije, posebno sportašima. Pitamo ga ima li i još rodbine u Dugoj Resi?

- Pa da, osjećam se u Karlovcu i Dugoj Resi uvijek pomalo kod kuće, na ovom području Samovojski je puno. Tako da je i na drugo pitanje odgovor potvrdan, mnogi Samovojske su mi u rodu, potječemo iz istog sela, a što se tiče nekih ljudi koji su možda poznatiji i širem krugu javnosti vrsni dugoreški neurolog Damir Samovojska je sigurno među njima.

Sadržaj se nastavlja...

Kada ste otišli iz Duge Rese? Jeste li u njoj imali prvi dodir s nogometom?

- Otišao sam jako rano, u Dugoj Resi sam živio tek prve četiri godine života, ali vjerojatno je tu već i bilo prvih dodira s loptom. No, moja poveznica s nogometom svakako je dugoreška, preko oca koji je igrao u NK Duga Resa. Igrao je beka i premda bi možda netko na prvi pogled možda pomislio da to i nije bila neka velika stvar, ipak jest. Naime, igrao je u vjerojatno najboljoj momčadi svih vremena, sa Željkom Perušićem koji je sigurno najveći nogometaš ikada s ovog karlovačko-dugoreškog područja, a po mnogima i puno šire. Legendarni Slaven Zambata mi je kad sam ga jednom pitao tko je po njemu najbolji naš nogometaš svih vremena rekao - "Željko Perušić. On je jednostavno mogao - sve!". Još jedna Dinamova legenda, Mirko Braun, rekao mi je istu stvar i dodao "Znaš, on je bio super, kad bi on igrao ja nisam morao ni doći na utakmicu, sve bi on riješio". 

A, kada je došao vaš prvi izravni kontakt s nogometom? 

- E sad ovisi o čemu pričamo. Ako pričamo o ulici, livadama... onda vrlo rano. Naravno, i mene je kao i većinu klinaca tada nogomet brzo zaludio i trčali smo za loptom po cijele dane. No, što se tiče službenog nogometa došlo je dosta kasno iz današnje perspektive, ali morate znati da je to bilo i jedno sasvim drugo vrijeme. Nije to bilo kao danas kad roditelji dovedu još sasvim male klince na trening i to je to. Po meni djeca danas puno prerano počinju s treninzima, u toj dobi za njih bi sve još trebala biti igra. Ovako, dovedeš nekog dječaka s pet-šest godina na nogomet, znači on sa 17-18 već 12 godina trenira! Mnogima je u tom trenutku već dosta svega, puno veća im je i mogućnost ozljede. Danas puno prerano počinje nekakav ozbiljan nogomet, što je loše, poplava je tih kategorija, prstići, limači... Prije si imao pionire, juniore i seniore. I gotovo! Isto tako, nisi ti mogao baš tako dovesti dijete na trening, postojali su sjajni treneri koji su o tome vodili brigu, jedan od najvećih baš u Karlovcu...

Čavlek?

- Čavlek, naravno. On je bio genije, on je dane i dane išao gradom i gledao klince kako igraju nogomet, kako se kreću, kakva im je motorika, od koga može nešto biti. Pa ih pozivao na treninge. Nije zato ni čudo da je u njegovo doba Karlovac imao sjajne igrače, da su "stvorena" braća Janjanin, braća Cvetković, bilo je tu još velikih igrača kao Baršić... 

Je li to jedino što danas nedostaje?

- Ma nije, ali bi pomoglo. No, ima tu i još jedna jako osjetljiva stvar, koja bi danas sigurno bila skandal, ali je mišljenje u kojem se slažu mnogi veliki treneri i nogometaši. Dočarat ću to anegdotom o legendarnom mađarskom nogometnom reprezentativcu i potom treneru Građanskog i nakon rata Dinama, Martinu Bukovyju. Dinamo je pozvao klince određenog godišta da se prijave na treninge, a Bukovy stoji ispred ulaza i dolazi skupi auto, mama predaje svog sineka, a Bukovy sa svojim nespretnim hrvatskim kaže "Ne, vi ne mogla". Nakon toga dolazi klinac sam samcat pješke i njemu pokazuje da ode na teren.

Pretjeran komfor nije dobar za nogomet?

- Da, siromaštvo je uvijek rađalo najveće asove. Gotovo istu stvar mi je u jednom intervjuu rekao veliki brazilski as Gilberto Silva. Rekao je "nema dobrog nogometaša tamo gdje je frižider pun". 

Znači, vi ste na prvi trening došli bez auta?

- Naravno, ali ja sam i krenuo dosta kasno. Lomio sam se, jer sam jako volio i šah. Bio sam dobar šahist i jako sam ga volio, dogurao sam do majstorskog kandidata, a bio sam i prvi predsjednik Hrvatskog šahovskog saveza 1991. godine. No, u jednom trenutku, bez obzira na rečeno ipak već i prekasno, sa 17 godina, prelomio sam i pokušao se ozbiljnije posvetiti nogometu. Možda je da to baš i ne bude posebno uspješno presudila jedna druga izreka, ovog puta od našeg slavnog Dražana Jerkovića, koji mi je jednom rekao "nema velikog nogometaša među odličnim učenicima". A, ja sam nažalost bio odličan (smijeh). 

S druge strane, s malim nogometom ste, kroz ulicu i livade, započeli od malih nogu. No, kada je to postalo ozbiljnije?

- Pa, tamo negdje kada je i mali nogomet postajao ozbiljniji. Prvo su počele razne gradske lige po Zagrebu, negdje 1969. je to bilo, još prije legendarne Kutije šibica, i zapravo je vrlo zanimljiva priča kako je to sve krenulo. Jer, opet je vezano uz šah. Naime, prijavili smo se na turnir kao Šahisti i to smo zaista i bili, igrao je tu i naš velemajstor Cebalo, koji je bio centarfor, svi smo bili šahisti, jedino smo na golu imali jednog rukometnog golmana. I osvojili smo tu ligu na sveopće čuđenje, i to ne jednom nego smo dva puta za redom bili prvi. I opet mi tu pada na pamet jedna izjava, ovog puta od Biće Mladinića, još jednog legendarnog hrvatskog trenera, koji mi je jednom rekao "Poslije utakmice te ne smiju boljeti noge, već glava!". Naravno, mislio je na razmišljanje o igri i očito je da smo kao šahisti to dobro radili!

Kasnije je došla legendarna Grahorova, po mnogima najbolja malonogometna momčad tih vremena? A, to je poveznica i s Karlovcem...

- Je, imali smo puno uspjeha, bili smo i prvaci Jugoslavije, a na turnirima smo uvijek bili jako dobri, kako na Kutiji šibica tako i u Karlovcu. Karlovački turnir u to vrijeme je stvarno bio izuzetno jak, dobar je bio taj termin pa bi svi nakon Kutije išli u Karlovac i sve najjače momčadi su igrale. Takvu posjetu nigdje nisam vidio, to bi od prvog kola bila puna dvorana, a na finalu su ljudi visjeli posvuda. Karlovački turnir sam osvojio dva puta, 1983. s Grahorovom i 1987. s Katarinom. To je stvarno bilo zlatno doba malog nogometa, a uz Kutiju šibica karlovački je turnir sigurno bio najveći u državi, ne samo Hrvatskoj nego i ondašnjoj državi. 

Postoji li koja anegdota iz tog vremena?

- Pa evo sada mi na pamet kako su se ljudi u Karlovcu uvijek, od prvog kola, kladili na sve moguće. I baš te 1981. igrali smo protiv ekipe Prijatelji, vidim to su solidni dečki, solidni hakleri, a nama dođe jedan čovjek i kaže "jel bi se ja mogao kladit na vas da ćete dobit tri razlike"? Ja kažem, pusti, nemoj, dobra su oni ekipa, a suigrač Major uskoči i kaže "ma znaš, kladi se da ćemo dobit dva razlike i da ćemo pogodit gredu"! Ovaj gleda jesmo li ozbiljni, a mi, što ćemo, prihvatimo priču. Čovjek oduševljen, kaže "joj, pa za to ću skinut cijelu tribinu". I što se dogodi? Nevjerojatno, ali baš to. Prvo poluvrijeme 3:0 za Prijatelje, nikakvi smo. U drugom se dobijemo, proigramo, na kraju dobijemo 5:3 i pogodimo ne jednu nego dvije grede. Nakon utakmice čovjek dolazi s punom vrećom novca, oduševljen, van sebe i vodi nas na večeru na Roganac.

Tri puta ste bili i najbolji igrač karlovačkog turnira? Koja je bila vaša malonogometna "tajna"?

- Da, uz te dvije godine kada smo i osvojili turnir, najboljim igračem sam proglašen i 1981. godine. A, tajne neke nije bilo, iako mi je Zambata nakon jednog hakla rekao "ja ovo još nisam vidio, gledam te, a ti sve radiš naopako" (smijeh). Možda je u tome bila stvar, svi su uvijek gledali naprijed, a ja sam uveo to okretanje leđa suparniku. 

Do kada ste igrali?

- Ozbiljno do 1989. godine, tada sam imao 38 godina i bilo je vrijeme da više ne forsiram. No, haklati sam nastavio još dugo, do 62. godine života, s prijateljima i u veteranskoj konkurenciji. Onda sam ipak "proglasio" kraj. Znam ja i mogu i danas s loptom, ali u mjestu. Problem nastane kada lopta ode dalje...

Idete li na utakmice? Nakon tog zlatnog doba malog nogometa, danas je situacija potpuno drugačija, momčadi je sve manje, nažalost u Karlovcu ove godine nije ni bilo turnira...

- Odem povremeno, ali rijetko. Zašto je manje ljudi? Sigurno tu ima raznih razloga, ali ja bih o onom haklerskom. Jednostavno se sve promijenilo, kao i u velikom nogometu. Ekipe su nekada igrale 2-3-5, danas igraju 5-3-2, Simeone je već na nekakvih 5-5. Svi su igrali na gol, da zabiju više, a danas svi igraju da ne prime. Tako je i u malom nogometu i sigurno da je to ljudima manje zanimljivo.

Postavlja se često priča oko modernog nogometa i nekadašnjeg, romantičnijeg, što vi mislite o tome? Je li vam nogomet još uvijek gušt kao nekad?

- Je, moja supruga kaže da je kod na ekranu uvijek zeleno. Ne mogu se zasititi nogometa, ali stvari se mijenjaju. Samo, trik je u tome da nađeš igrača koji vrijedi, a njih uvijek ima. I onda gledam njega i uživam u tome. 

Onda jedno nezahvalno pitanje, tko je najveći svih vremena?

- Da, to je uvijek nezahvalno i stalni predmet rasprava. Neću reći ništa novo da su trojica koja se ipak izdvajaju, tu uzimam samo one koje sam gledao uživo, Pele, Maradona i Messi. Koga odabrati od njih trojice? Ne znam, samo ću reći da nije slučajno Peleov nadimak O Rei, odnosno - Kralj. 

Gledali ste ga uživo?

- Jesam i tu ću malo sam sebi proturječiti, jer to kada sam ga gledao nije baš bio briljantan, iako se jasno vidjelo kakav je to igrač. Bilo je to u Zagrebu na utakmici Dinamo - Santos 1969. godine, na utakmici na kojoj je sigurno bila najveća posjeta ikad na Maksimiru. Službeno se vodi da je rekord bio na onoj kvalifikacijskoj utakmici Zagreb-Osijek, no ovdje statistika nije ni vođena, ne znam ni sam gdje sve ljudi nisu bili, a sigurno je bilo preko 70.000 ljudi. Pele nije bio baš posebno raspoložen, iako je imao jednu nevjerojatnu bombu u gredu, jednu od onih za koje se kaže da se greda još uvijek trese. 

A, još nezahvalnije pitanje, nakon toliko odgledanih utakmica, imate li neke koje su vam posebno ostale u sjećanju, kao najbolje ili najdraže?

- Uh, toga je zaista bezbroj. Ali, uvijek ti se nešto iskristalizira u glavi pa evo meni odmah pada na pamet utakmica Dinama s Eintrachtom iz legendarne 1967. To je bilo polufinale Kupa velesajamskih gradova, u Frankfurtu je Dinamo izgubio 3:0, a taj revanš protiv tada vrhunske ekipe Eintrachta, bio je prava nogometna poezija. Velikih 4:0 i igra koja se pamti. Kada su emocije u pitanju zbilja je posebna bila i ona 5:0 pobjeda protiv Partizana, neposredno nakon rata. To je što se tiče emocija dakle, a inače je vrhunskih utakmica bilo zaista jako jako puno.

Mnoge ste pratili i uživo, kako ste zapravo ušli u novinarstvo?

- Pa, to je priča koja je i opet vezana uz šah. Bila je 1977. godine i u Zagrebu se, u Esplanadi, održavalo prvenstvo Jugoslavije u šahu. I ja sam otišao gledati. Kad odjednom, dolazi mi Ico Kerhin i kaže "Kaj ti tu radiš? Gledaš? A ti znaš njih? Gle, ja ti baš tražim nekog tko će mi napisat izvještaj". Ja se odmah počeo izvlačit, nisam tada ni u peti imao da bih bio novinar, pojma nisam imao o novinarstvu, rekoh da ću naći nekog drugog, ali prvi ne može, drugi ne može, treći ne može... i kaže mi Kerhin "onda ćeš ti". Pita me do kad traje, ja kažem do negdje 9, a on meni da me daktilografkinja čeka u pola 10. I da napišem pola stranice. Novi šok, mislio sam da treba samo rezultate, možda par rečenica... No, eto, ispalo je da sam napisao odličan tekst, rekli su mi da bi voljeli da ostanem i vrlo brzo sam i ja zavolio taj posao i obilježio mi je život. 

Donio je i priliku da uživo pratite najveće svjetske sportske priredbe?

- Je, iako se ljudi nekada začude da toga nije bilo i puno više. Ali, trudio sam se tu biti pošten i korektan, kao urednik sam radije slao novinare da budu na terenu nego da ja uzimam nekom mjestu. Nikad se nisam volio gurati. Ali, naravno da je bilo velikih događaja koje sam pratio, bio sam na nogometnom EP 1984 i 1988, zatim i 2008, bio sam na SP 1990, izvještavao sam s Olimpijskih igara u Barceloni i Atlanti... Barcelona je po svemu bila posebna kao naše prve Olimpijske igre, ali ja se posebno sjećam Atlante, jer tada sam radio i u rukometu, bio sam tajnik RK Zagreba i u Atlanti je došlo to rukometno zlato, prvo hrvatsko zlato u povijesti. Novinarka sa CNN-a me pokušavala pitati što to nama znači kao maloj zemlji, a ja sam plakao kao malo dijete, ne znam jesam li joj uopće uspio što odgovoriti.

Naši sportski uspjesi ponekad su gotovo neobjašnjivi uzevši to da su uvjeti objektivno loši. Kako objašnjavate novi nevjerojatan nogometni uspjeh?

- To je jednostavno čudo. Ja ne znam to objasniti, to je kao da netko ima čarobni štapić. Fantazija. Ne moramo ići daleko, odite do Mađarske ili Slovenije pa pogledajte kakve oni imaju uvjete, kakve stadione, kakve komplekse za trening. Nažalost su debelo ispred nas. Ali, eto, mi imamo svjetsko srebro pa sada svjetsku broncu. Kako to objasniti? Talent? Sigurno da ga imamo puno. Ali, ja bih rekao da ova sad ekipa ima i nevjerojatnu, nezamislivu borbenost. Ne pristaju na poraz. To je to, ne pristaju na poraz.

No, imali smo i sjajnu generaciju. Kako dalje? Možemo li opet stvoriti nekog tko će biti toliko konkurentan samom vrhu?

- Možemo, ali mislim da je veliki problem u tome što talenti prerano odlaze. Ljudi zaboravljaju da je jedan Modrić igrao do 23. godine u Hrvatskoj. On je otišao van s već hrpom velikih utakmica i nije zakasnio. Danas svi ti talenti kao da žure da odu što prije, a to najčešće nije dobro. Ima bezbroj primjera, najpoznatiji je vjerojatno Alen Halilović, ali toga je još puno, jedan Balić pa Stipe Perica za kojeg mnogi danas vjerojatno ni ne znaju, a ja sam mislio da će to biti centarfor hrvatske reprezentacije. No, dečko je sa 17 godina otišao u Chelsea i nestao. Dogodi se povremeno i poneki suprotan primjer, ali opet češće uz neke poteškoće. Recimo Oršić koji se potucao po Koreji, ali se srećom s povratkom u Dinamo i vratio u svoja prava izdanja. 

Što mislite o ženskom nogometu? Da završimo s nečim dugoreškim...

- Haha, da, odmah je tu poveznica naša slavna Marija Matuzić, Maca Maradona. Nevjerojatna žena i igračica. A što mislim o ženskom nogometu? Sve najbolje! I to zaista. Nevjerojatno je napredovao u svijetu i to su utakmice koje vrijedi gledati. Djevojke igraju jako lijepo i gledanost velikih natjecanja je nevjerojatna. Ove godine nas čeka Svjetsko prvenstvo u Australiji i Novom Zelandu i stvarno od srca preporučam svima koji su možda skeptični da se potrude pogledati utakmicu bez predrasuda i vidjet će - odličan nogomet.

Razgovarao: Darko Lisac