Uskoro će i turneja po vrtićima, a pozvane su i na Advent u Ljubešćicu u Varaždinskoj županiji.

Ana Prugovečki i Martina Štefanić, obje zaposlene u Dječjem vrtiću Mahično, Ana kao odgojiteljica, a Martina kao asistentica djeteta s teškoćama u razvoju, autorice su slikovnice "Stablo koje govori", a Adrijana Prugovečki odradila je producentski posao. Sama će reći da je ona u cijeloj priči potpuno sporedna, ali djevojke odmah uzvraćaju da bez nje ničega ne bi bilo.

Kako je zapravo nastala slikovnica?

Sadržaj se nastavlja...

ANA: Ideja se pojavila na moru! Slikovnica se u neku ruku temelji na jednom mom starijem igrokazu koji sam radila i palo mi je na pamet da bi se to moglo uobličiti u slikovnicu. Martini se odmah svidjela ideja i počele smo, polako. Moj je tekst, Martinine su ilustracije. 

MARTINA: Mi smo sve to planirale odraditi same, vjerojatno bismo i uspjele, ali pitanje je koliki bi bio doseg svega toga da nije uskočila Adrijana i odmah uzela sve u svoje ruke. 

ADRIJANA: Ma meni je samo bilo žao da jedna tako dobra ideja prođe nezapaženo. Imam iskustva s ovakvim i sličnim poslovima što kroz raniji rad u Izvan fokusa, a što kroz današnju firmu Woodz Production u čijoj je nakladi slikovnica na kraju i objavljena. 

Ana, spomenula si da si pisala i ranije? Je li ti ovo prva objavljena priča? Martina, isto pitanje za tvoje crteže i ilustracije...

ANA: Na fakultetu sam počela raditi te neke male igrokaze i slične stvari, a onda sam nastavila i u vrtićima. U Mahičnom sam već pet godina, a u samom početku sam radila jedno vrijeme i na Gazi i u Novom centru. Što se tiče objavljenih stvari, napravili smo i jednu zgodnu zbirku u Mahičnom, iako je to ipak bilo na puno manjoj razini, što ne znači da mi je manje drago. Riječ je o zbirci u kojoj su recitacije, zagonetke, brojalice... a radili smo je svi skupa, djeca iz vrtića, mi zaposlenici vrtića i roditelji djece i vjerujem da će to svima biti zgodna uspomena.

MARTINA: Meni je ovo prva službena slikovnica, ali crtam od kada znam za sebe. Sjećam se svog crtanja još iz doba vrtića, a evo sada sam ilustrirala slikovnicu za vrtiće. I tu je jedna zgodna poveznica isto, tada sam imala crtež košarkaša za koji sam dobila i prvu nagradu na nekakvom natječaju, a evo Ana je košarkašica! I moja tadašnja "teta u vrtiću" u Novom centru je dočekala i Anu kada je tamo počela raditi, tako da, što reći, sudbina! (smijeh)

Slikovnica je za vrtićki uzrast?

ANA: Teško je stavljati ograničenja u takvim stvarima, ali recimo da smo je mi prvenstveno zamislile kao slikovnicu za uzrast starije vrtićke djece, dakle od četiri-pet godina pa do kraja vrtića te za prvi i drugi razred osnovne škole. 

MARTINA: Ali imale smo i čitanje jednoj jasličkoj grupi u kojoj su djeca i od po dvije godine i svi su jako pažljivo i s puno zanimanja slušali. 

ADRIJANA: Djeca su super i tu je uvijek zanimljivo vidjeti i što oni "izvuku" iz neke slikovnice. Meni je jedna djevojčica rekla da je pouka "nemoj ići sam u šumu" (smijeh). To možda nije baš ona glavna pouka, ali... super je i to kao pouka!

Prava pouka je zapravo univerzalna poruka o prijateljstvu kroz priču o dvije djevojčice, Maši i Zoli...

ANA: Pa da. I zanimljivo mi je kako djeca svijeta gledaju drugim očima. Jedna djevojčica u slikovnici je iz Afrike i dogodilo se i da me jedna odrasla osoba pita zašto i zašto je jedna djevojčica crna. Djeca uvijek imaju puno pitanja o slikovnici, ali nikada niti jedno dijete nije pitalo zašto je jedna djevojčica crna. Oni vide samo da je to - djevojčica. 

Kolika je naklada i kako ide prodaja? 

ADRIJANA: Naklada je 1000 primjeraka, a prodaja ide sasvim pristojno, tek smo zapravo krenuli a prodano je oko 300 primjeraka. Naravno, dio slikovnica ćemo i pokloniti, neke su otkupili vrtići...

ANA: Baš smo ovih dana dogovarali donacije za udrugu Jak kao Jakov, dječji odjel Opće bolnice na Švarči i Centar za pružanje usluga u zajednici "Vladimir Nazor".

Gdje se može nabaviti slikovnica?

ADRIJANA: Što se tiče kupnje zasad u fizičkom obliku samo online preko tvrtke Woodz Production, uskoro bi se trebala naći i na policama Knjiguljice.

MARTINA: Oni kojima je tako zgodnije mogu je, naravno, posuditi i u našoj Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić. 

Na samoj promociji slikovnicu ste predstavile kroz igrokaz?

ANA: Da, to je bila ideja od početka, potrudile smo se dosta oko toga, a istovremeno cijela priča može se ispričati za 15 minuta tako da djeca ne izgube interes i koncentraciju. Jako smo sretne bile na promociji, mislile smo mi da će doći dosta djece, ali onakav odaziv stvarno nismo očekivale.

MARTINA: Uskoro bi trebala krenuti i mala turneja po vrtićima, gdje ćemo uz predstavljanje slikovnice također prikazati djeci i igrokaz. Osim u karlovačkim vrtićima, nadamo se da ćemo obići i vrtiće u drugim mjestima u županiji, a dobile smo i poziv na Advent u općini Ljubešćica u Varaždinskoj županiji čemu se isto jako veselimo. 

Imate li već ideja i za neki nastavak?

ANA: Nastavak ove slikovnice ne, ali ideja za novu slikovnicu svakako ima. Jako nas je razveselilo kako su djeca primila ovu slikovnicu i nije isključeno da ćemo poraditi na nekoj novoj, opet s nekom temom bliskom djeci. 

Što radite u slobodno vrijeme? Ana, jesi li još košarkašica?

ANA: Haha, nisam, nisam. Na fakultetu sam još igrala, ali ubrzo nakon završetka sam prestala i s košarkom. Jednostavno sad uz posao i rad na magisteriju teško da bi se našlo vremena. 

MARTINA: Također nemam baš puno vremena, iako me veseli i sve ono čime se bavim, vodim dječje rođendane u Leptiriću, izrađujem personalizirane rukotvorine...

ADRIJANA: Ja ne znam više što je to slobodno vrijeme! Zaista, pogotovo nakon što sam dobila dijete jednostavno je sve vezano uz to i uz posao. 

Razgovarao: Darko Lisac