Dugogodišnji karlovački rukometni igrač, trener i djelatnik primio je u Črnomlju ovih dana priznanje uz 70. obljetnicu tamošnjeg rukometa.

Skoro pa susjede iz obližnjeg Črnomlja vodio je tri puta, ali i ostavio ogroman trag u transformaciji malog mjesnog kluba u ozbiljnu rukometnu ekipu. 

- Pa normalno da je čovjeku svako takvo priznanje drago, a ovo mi je posebno drago jer je to jedna lijepa priča u jako maloj sredini, koja nije ni sama znala što ima i što sve može i, eto, dogodilo se da sam im ja na neki način "otvorio oči" i pokazao što mogu. Rastanak prije 20 godina možda nije bio najljepši, ali s vremenom se pokazalo da ipak znaju i cijene ono što sam tamo napravio.

Sadržaj se nastavlja...

Na priznanju piše da ga dobijate za rad, strast i neprocjenjiv doprinos razvoju i uspjehu kluba...

- Da... Ja sam u Črnomlju zapravo bio tri puta, nekako bi me uvijek zvali kad je neka frka, ali taj boravak od 2001. do 2003. je urodio najvećim rezultatom i pravim uspjehom. Oni su dugo igrali Treću ligu i tada su ih očekivale kvalifikacije za Drugu ligu u kojima nisu baš bili među favoritima, ali odlučili su probati. Ja sam rekao "u redu, doći ću prvo vidjeti dečke" i gledao sam ih malo na treningu i jednoj utakmici i vidio da tu stvarno ima materijala za dobre stvari, ali i da im treba ozbiljnosti i da ih treba dobro posložiti. Prvo je plan bio da odradim samo te kvalifikacije.

Ali ispalo je drugačije?

- Mi smo u tim kvalifikacijama igrali s Kočevjem koje je bilo naš rang, ali ih Črnomelj nikako nije mogao pobijediti i s Krškom i Dravom Ptuj koji su bili iz višeg ranga. I uspio sam postaviti ozbiljne temelje i mi smo u prvoj utakmici u gostima dobili to Kočevje koje im je do tada bilo bauk 15 razlike! Dobili smo ih i doma, kao što smo i Dravu dobili dva puta, a od Krškog smo u gostima izgubili s golom razlike. Ta odlučujuća utakmica je bila pravi kaos, oni su došli s tri autobus navijača, prepuna dvoranica u Črnomlju, navijanje, buka i pred sam kraj izbije velika tučnjava prvo igrača, a onda i navijača. Sudac prekine utakmicu i ja se vratim u Karlovac i svi skupa čekamo što će biti, mislio sam da će nas izbaciti...

Nisu?

- Nisu. Ispalo je da smo mi proglašeni glavnim krivcem za nerede, ali je istovremeno jedna ekipa odustala od Druge lige i slovenski savez je odlučio da ipak uđemo i Krško i mi, ali su nas kaznili s pet utakmica igranja bez publike. U klubu su sad već bili zainteresirani da ja ostanem i onda sam im rekao "u redu, ali morate se prijaviti za kup". Ma ne, što ćemo mi, to je samo trošak... ja im kažem "ako ćete prvenstvo igrati pet utakmica bez publike možete odmah računat da ste ispali, prijavite se za kup pa ćemo probati doći što dalje". I nekako ih nagovorim i mi u tom kupu počnemo radit prava mala čuda, izbacili smo prvoligaša Slovan što je bila prava senzacija i uspjeli odraditi četiri utakmice. U prvenstvu smo osvojili prvo mjesto i ušli u 1.B ligu što je za Črnomelj bio golemi uspjeh. E tu sam još odradio prvi dio i onda otišao.

Zašto? Nije dobro krenulo?

- Zeznuto je u maloj sredini što se uvijek pojave neki interesi. Nema sad više tu "zle krvi", nikom ne zamjeram, ali jedan od igrača kojeg sam na neki način prepoznao i dao mu pravu šansu u pravom trenutku, imao je trenerske ambicije i vidio sam da se ekipa počela dijeliti i da malo "kopaju" po tome. Kad je završio prvi dio rekao sam predsjedniku da se ja s time neću baviti, da idem doma, a on neka me nazove i kaže hoće li da se vraćam ili nije potrebno. Odlučili su ipak krenuti drugim putem i ja nisam zamjerio. Puno toga što sam im ja govorio su usvojili, od rada s djecom do samog pristupa kluba zajednici, jer prije su bili obična skupina ljudi koja si malo igra rukomet, ja sam im rekao da moraju uključiti gospodarstvo, politiku, jake ljude... poslušali su na kraju i odali mi i priznanje na tome sada uz 70. godina kluba.

Kako ste se vi zapravo našli u rukometu?

- Počelo je još u osnovnoj školi na Rakovcu, nastavnik tjelesnog nam je bio Andrija Borovček koji je u Karlovac došao iz Bjelovara, a u Bjelovaru je rukomet bio svetinja. On je pokrenuo rukomet, prvo od razrednih natjecanja pa školskih, i tako dalje. Imali smo dobru ekipu, sjećam se da smo jednom dobili Zagrepčane za koje su igrali Žagmeštar, Milković, pola buduće ekipe Medveščaka. Onda je osnovana i sekcija rukometa u tadašnjem "Partizanu", nešto sam se malo bavio i gimnastikom pa sam se tamo uključio i u rukomet i to je bio moj prvi klub. 

Ne i jedini?

- Ma ne, igrao sam u dosta klubova, a i kasnije sam trenirao gotovo sve gradske klubove. Bilo je tada puno više klubova, od Partizana, Vihora, Banije, Gaze, Turbine do Korane koja je današnji Dubovac. 

Cijelu igračku karijeru ste proveli u Karlovcu?

- Igrao sam jedno vrijeme u Rijeci, mogao sam možda i više, ali imao sam malo i peha, možda i malo nesigurnosti. U vojsci sam se, normalno, odmah uvalio u te sportske aktivnosti, čak sam nagovorio kolege da napravimo i pravi klub i uključimo se u samoborsku lokalnu ligu. I bio je tad s nama i Željko Sablić koji je bio golman u Zagrebu i jako mu se svidjelo kako igram i kaže on meni "kad izađemo iz vojske dođi u Zagreb". Malo sam razmišljao i odem ja tamo kad smo se dogovorili. Tražim ga, a njega nema, kaže mi tamo neki čovjek da snima nešto za televiziju. Sjedim i gledam trening, a ono sve nekakvi golemi, čvrsti dečki, kažem si "Nikola, šta ćeš ti ovdje" i odem doma. U Rijeku su me, pak, zvali i da igram vaterpolo, ali to me zeznula vojska. 

Igrali ste i vaterpolo?

- Ma mi smo sve igrali, to je bilo drugo vrijeme. Sve nas je interesiralo, sve smo htjeli isprobati. A mi dečki s Rakovca normalno da smo plivali i igrali vaterpolo. U plivanju mi je možda i najljepša uspomena kada sam plivao u finalu prvenstva na 1500 metara, s jedne strane mi legendarni Veljko Rogošić, s druge isto "strašni" Brinovec iz Kranja. 

Kako ste prošli?

- Ostavili su me za 300-400 metara (smijeh), ali bila je velika stvar da sam bio u istoj utrci uopće s njima. U vaterpolu smo isto bili dobri, ali ipak ne za najviše pozicije. Jedne godine smo igrali kvalifikacije za saveznu ligu, to je već bio golem uspjeh. Igralo se u Veloj Luci na Korčuli i igramo s Dubrovčanima, svi očekuju da će nas "pomesti", a mi poveli 3:1, ja zabio sva tri gola. Vidi trener vrag je odnio šalu i stavlja u igru Jegera, tada poznatog plivača i vaterpolista, on je gromada, 100 kila, ja mali, jedva 75. Dopliva on do mene i kaže "mali šta si napravio napravio si, sad ak nešto probaš utopit ću te" (smijeh). I imamo mi faul i Bobo Herljević se sprema izvest, a ja mu pokazujem da me gađa u glavu. On me gleda kao da sam lud, ja kažem "samo me napucaj u glavu" i ovaj me posluša, nabije loptu, ja se malo izmaknem, pogodi me u rame i u gol. 5:3 za nas. Oni ludi, ne mogu doć sebi. Ali onda više nismo imali snage, preokrenuli su nas i na kraju pobijedili.

Jeste li se još nečim bavili?

- Ma lakše je reći čime nisam, bavili smo se nekad i sportovima sasvim slučajno. Jednog ljeta, to je isto bila zgodna priča, sjedimo na Foginovom, uživamo, kad evo Aleksa Markulina iz atletskog kluba. Veli, "dečki došli su tu neki Austrijanci, atletski klub, pa smo se dogovorili da napravimo i natjecanje, al fali nam par trkača, hoćete vi pomoć"? Normalno da hoćemo. Ja sam trčao 800 metara i budem drugi, iza Markulina. Ali kažem, to je bilo takvo vrijeme, ako si se bavio jednim sportom zanimali su te i svi drugi, nije tu bilo neke velike specijalizacije, sve smo htjeli probat, sve smo htjeli naučit.

Rukomet je ipak ostao glavna ljubav?

- Pa je. Tu sam se dosta rano počeo baviti i trenerskim poslom, osjećao sam da imam tu talenta i zamisli koje se mogu koristit. Već negdje 1964.-1965., kada sam imao 22-23 godine, počeo sam raditi kao trener-igrač za tadašnju Turbinu. Vodio sam skoro sve klubove, pomagao sam gdje god je trebalo. Bilo je i uspjeha, prvo s Dubovcem, a poslije s Jugoturbinom, mislim da mi je ekipa s Dubovca to dosta zamjerila i da sam možda kasnije bio malo i pogurnut u stranu zbog toga, ali tada je to bila jednostavno ozbiljnija sredina i ambicioznija i došli smo do druge savezne lige taman pred rat. Iz svega toga je polako nastala i Karlovačka pivovara koja je harala u devedesetima.

Jeste li kad vodili karlovačkog prvoligaša?

- Nisam. Vodio sam klince u par navrata i isto smo imali lijepih uspjeha, bilo je nadarenih generacija. Zapravo jesam i seniore, ali nakratko, kad je Štedul bio trener pa je bio suspendiran, onda sam uskočio.

Pratite li i danas rukomet, kako karlovački tako i svjetski?

- Pratim, ali nisam zadovoljan. Žao mi je ako će se netko uvrijediti, ali to je sve manje gledljivo. I ne mislim tu samo na Karlovac, jedva se može gledati i reprezentaciju. Žao mi je da je tako, negdje je nešto očito pošlo u krivo.

Vaša kći je bila vrhunska svjetska rukometašica, jeste li je vi trenirali?

- Haha, nisam, ali sigurno da je uz mene zavoljela rukomet. Je, ona je napravila super karijeru i to je moja najveća sreća i ponos. Kroz rukomet si je stvorila i poslovnu karijeru, danas radi kao koordinator za sveučilišni sport u Lyonu, ima puno posla ali dobro joj ide, zadovoljna je, onda sam i ja zadovoljan.

Razgovarao: Darko Lisac