Mladi karlovački taekwondo borac Oscar Kovačić iza sebe već ima europsku i svjetsku broncu. Ove godine očekuju ga novo EP i SP, a s vremenom, možda, i Olimpijske igre.

A sve je počelo zapravo kroz igru...

- Počeo sam jako rano, sa četiri godine. Klasična priča, bio sam živahno dijete i tako su me usmjerili u sport. Počeo sam u taekwondo igraonici u klubu Banija Pandas, jasno je da u tom predškolskom uzrastu nema još borbi i ozbiljne vještine, više je to bila igraonica kako se i kaže, ali učiš i prve stvari iz sporta. Kasnije sam prešao u Pranu i, evo, još sam tu i planiram i ostati.

Sadržaj se nastavlja...

Taekwondo ti je onda jedini sport? 

- Je. Cijela obitelj je sportska, svi su se uvijek bavili sportom, od djeda koji je bio rukometaš i veslač, bake koja se također bavila taekwondoom, preko mame koja je trčala i tate koji je isto uvijek bio u sportu pa do mlađeg brata koji je igrao rukomet, a sada je u košarci. No, meni se taekwondo odmah jako svidio i nisam isprobavao ništa drugo. 

A, kada si osjetio da bi to moglo biti i nešto zaista ozbiljno? Da to nije samo korisno provedeno slobodno vrijeme, već da imaš potencijala i za velike rezultate?

- Zapravo bih rekao da sam to osvijestio čak dosta kasno. U biti, prvi puta kada sam završio na Europskom prvenstvu. Tada nisam ništa posebno napravio, ali shvatio sam da s još ozbiljnijim radom i većom posvećenošću mogu i do velikih rezultata. 

Koliko treniraš?

- Uglavnom svaki dan, ponekad je vikend slobodan ako su natjecanja, ali minimalno jednom svaki dan, a često i dva puta kada zatreba. Evo sada razgovaramo između dva treninga.

Oba poslijepodnevna tj. večernja?

- Da, jer idem u školu uvijek ujutro tako da je za treninge vrijeme popodne i navečer.

Koja si škola? Imaju li razumijevanja za tvoje sportske obaveze, pogotovo kada su neka veća natjecanja na kojima izostaješ po nekoliko dana?

- Idem u Prirodoslovnu školu za smjer tehničara nutricionista, a mogu reći da stvarno imaju puno razumijevanja i imam podršku. Ja se isto trudim to vratiti i pronaći vremena i za školu, sve se može ako se dobro organiziraš. 

Znaju li za tvoje uspjehe? Jesi li koga nagnao da se i on oproba u ovom sportu?

- Znaju, znaju, drago im je i meni je drago da me podržavaju, ali ipak nitko još nije odlučio da će doći trenirati. 

Sada imaš dvije velike međunarodne medalje, svjetsku broncu za juniorskog prvenstva i europsku broncu sa U21 prvenstva, koja ti je draža, ili za koju misliš da je "veća"?

- Pa teško je to reći, obje su me jako razveselile i obje su mi jako vrijedne. Svjetska medalja je na neki način malo veća, jer je ipak riječ o cijelom svijetu i većoj konkurenciji, ali s druge strane ova je u starijem uzrastu i u vrlo jakoj i velikoj konkurenciji, jer na svjetskom prvenstvu svaka zemlja ima samo jednog predstavnika, dok na europskom može imati i do tri. Normalno da težinu dodaje i to da ja imam tek 16 godina, evo sad ću u veljači 17, a osvojio sam europsku medalju u konkurenciji do 21 godine, znači s borcima koji su i po četiri godine stariji od mene. 

Spomenuo si da na Europskom prvenstvu mogu nastupati i do tri predstavnika jedne zemlje, a upravo na ovom EP se dogodilo da u tvojoj kategoriji sve tri medalje osvoje Hrvati...

- Da, to je bilo nevjerojatno, ja ne znam da li se to ikad dogodilo na nekom europskom prvenstvu, u bilo kojem sportu, da se osvoje sve tri medalje. Uspješno smo "riješili" sve ostale i onda smo međusobno odlučili o medaljama! Ovaj puta sam ja bio brončani, vjerujem da će biti i drugačijih raspleta.

Kakve domaće uspjehe imaš? Budući možeš još nastupati i na juniorskim prvenstvima u kojoj ćeš konkurenciji nastupati ove godine?

- Dva puta sam bio prvak države, a jednom viceprvak. Nisam još posve siguran hoću li ići na sva domaća prvenstva, odnosno na sve kategorije, ali mogu nastupati i na više njih, dakle mogu ići i na juniorsko i na U21 pa možda i na seniorsko.

A što te ove godine čeka na međunarodnom planu?

- Jakih turnira je uvijek puno, već sljedećeg vikenda je Austria Open, koji je turnir najvišeg ranga, a onda uskoro kreću i kriterijski turniri za ovogodišnja kontinentalna i svjetska prvenstva koji su na neki način najvažniji u sezoni, jer omogućavaju plasman.

Znači, prošlogodišnji rezultati tu ništa ne znače, nemaš neke bodove za europsku broncu, nego ide sve iznova?

- Da, idemo od početka, tko skupi najviše bodova na kriterijskim turnirima taj će izboriti nastup.

A, što je konkretno ove godine?

- Glavna natjecanja su Europsko U21 prvenstvo koje će se održati u Sarajevu i, još više, i ono što mi je glavni cilj i najveća želja, Svjetsko juniorsko prvenstvo u Južnoj Koreji. 

Koje su ti krajnje ambicije? Olimpijski san?

- Naravno, mislim da je svakom sportašu, pogotovo kada vidiš da imaš uspjeha i potencijala za tako nešto najveći san da se pojavi na Olimpijskim igrama. Spreman sam na puno rada i truda i odricanja i napravit ću sve da uspijem, a kako će biti vidjet ćemo. 

Pariz je prerano, ali i u vrijeme igara u Los Angelesu 2028. zapravo ćeš biti još vrlo mlad, tek 20-godišnjak, "pucaš" li već na njih?

- Da, nadam se već i Los Angelesu. Ali istina je da ću biti još i vrlo mlad tako da je sigurno i Brisbane 2032. opcija za koju ću se potruditi. No, o tome još ne razmišljam, daleko je to, idem se prvo potruditi u naredne četiri godine da dođem u Los Angeles!

Treninga je puno, vesele li te uvijek? Ima li dana kada ti se ne da?

- Ne, zaista ne, to je jednostavno postao dio mog života, prije bi se reklo da bi mi nedostajalo kada ne bi bilo treninga. Jasno da nisi baš doslovno svaki dan super raspoložen, ali nisam nikad ni pomislio da izmislim nešto pa ne odem na trening. 

Medalje vesele, a bole li porazi?

- Ha, nije ti svejedno, ali nisam takav da bi me strašno pogađali. Puno je natjecanja, budeš malo razočaran i onda se okreneš tome da već na sljedećem natjecanju budeš bolji.

Imaš li uz sport i školu vremena za ostale stvari u životu? 

- Normalno da ima, kao i sa školom, tako i sa slobodnim vremenom, uvijek ga pronađeš ako se znaš dobro organizirati. Uvijek ima vremena za druženje s prijateljima, za neki dobar film ili seriju, volim sport, pratim i taekwondo kad god stignem, ali i ostale sportove, pogotovo kad igra naša reprezentacija. Volim i trčati ponekad, s mamom koja također još uvijek trči. 

Mama je Južnoafrikanka, jesi li bio kada tamo?

- Da, mama je Južnoafrikanka, tata i ona su se upoznali na brodu na kojem su oboje radili i tako je na kraju ona došla u Karlovac i dobili su mene (smijeh). Jesam, bio sam u Južnoj Africi, ali još kao mali, imam tamo rodbinu naravno, ali sada već neko vrijeme nisam bio.

Tko zna, možda te i sport odvede na neko veliko natjecanje tamo...

- Možda! Bilo bi mi drago.

Razgovarao: Darko Lisac